Bili smo tako dobar izum | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Bili smo tako dobar izum

Projekt Recorded memories problematizira "sjećanje" u kontekstu suvremenih vizualnih umjetnosti jugoistočne Europe.

Piše: Vana Gović

Milomir Kovačević, Titovi pioniri, Sarajevo, 6. april 1989.

Što danas znači sjećati se? Koji su mehanizmi nastajanja, trajanja i iščezavanja memorije? U kakvom su odnosu kolektivna i individualna memorija, i u kojoj je mjeri kolektivna memorija poželjni prežitak prošlih vremena? Ovo su neka od pitanja koja se Goethe institut odvažio postaviti, a odgovore potražiti na najlogičnijem mogućem mjestu - brdovitom Balkanu, točnije među njegovim recentnim literarnim stvaralaštvom. Potraga je rezultirala publikacijom Odvažiti se na sjećanje, izdanom 2010. koja objedinjuje radove dvadeset i četvero autora iz jedanaest zemalja jugoistočne Europe. Dvadeset i četiri autora i jednako toliko različitih viđenja i iskustava javne i privatne memorije. Niti jedno se ne može okarakterizirati kao lažno, pristrano ili suvišno, niti jednim se ne može manipulirati niti ga se smije odbaciti. Individualan, subjektivan izraz, u svom svojem pluralizmu, pokazuje se kao puno konstruktivniji način nošenja s problemima recentne prošlosti od nametanja jedinstvenog narativa. I dok je u javnom prostoru pluralizam diskursa i dalje nedosanjani san, u umjetnosti je on realnost kojoj se prerijetko utječemo. Goethe institut je stoga, u suradnji s Muzejom za fotografiju Braunschweig pokrenuo još jedan umjetnički projekt Recorded memories ili Zabilježena sjećanja. Ovog puta projekt problematizira "sjećanje" u kontekstu suvremenih vizualnih umjetnosti jugoistočne Europe za koji je odabrano dvadeset i troje umjetnika iz jedanaest zemalja (Albanije, Bosne i Hercegovine, Bugarske, Hrvatske, Cipra, Grčke, Makedonije, Moldavije, Rumunjske, Srbije i Turske) čiji su radovi, iz područja fotografije, videa i instalacije, objedinjeni skupnom izložbom. Različiti pogledi na koncept memorije ovog se puta sakupljaju i konfrontiraju slikom. Izložba je svoje premjerno otvaranje imala u Muzeju za fotografiju Braunschweig u svibnju prošle godine te je 31. siječnja 2014., nakon Sarajeva, doputovala u riječki Muzej moderne i suvremene umjetnosti - hrvatsku postaju na turneji kroz jugoistočnu Europu. 

Prvo pitanje koje možemo postaviti jest zašto umjetničko propitivanje memorije ograničiti na prostor jugoistočne Europe? Svi mi koji na rečenom prostoru obitavamo intuitivno znamo odgovor jer smo svjesni da nas prošlost u svakodnevnom životu "zaskoči" nešto češće nego ostale. Konrad Clewing, znanstveni suradnik Instituta za istraživanje istočne i jugoistočne Europe (IOS) u Regensburgu koji je izložbi doprinio prijeko potrebnim kataloškim tekstom o povijesnom aspektu regije, razlog tome vidi u činjenici što je "produkcija" recentne povijesti na Balkanu uvelike nadmašila kapacitete pojedinca da je apsorbira i internalizira. Brojni ratovi te česte i duboke promjene društveno-političke, ekonomske i demografske naravi pokazuju se kao teret s kojim se pojedinac i nacija teško nose. Umjetnici prezentirani izložbom Recorded memories oprimjeruju neke od načina nošenja i suočavanja s prošlošću te istražuju različite mehanizme prisjećanja, memorije i komemoracije. Pritom se služe fotografijom, filmom i videom, medijima koji su odavno u službi povijesti, njene dokumentacije i posredovanja kolektivnih i individualnih rituala prisjećanja. Bilo da se fotografijom koriste kao dokumentom povijesti kojeg je zabilježio netko drugi - ready madeom izvučenim iz različitih osobnih i javnih arhiva - ili kao aktivni dokumentaristi povijesnih manifestacija u sadašnjosti, svi autori posežu za narativom. Jer iako fotografija egzaktno bilježi fragment stvarnosti, ona nije u stanju proniknuti u individualno ili kolektivno sjećanje na tu stvarnost. Potreban nam je posrednik, u vidu povjesničara ili u ovom slučaju umjetnika, koji će slici pridružiti značenje. Jednom kad smo izložena djela osvijestili na razini koncepta, započinje intenzivno putovanje kroz koje vizualno pridružujemo tekstualnom, fotografiju ili video spajamo s mislima autora i aktivno rasvjetljavamo različite aspekte kolektivne memorije. Izložbu, strukturiranu oko šest tematskih okosnica, kurirala je Constanze Wicke iz Muzeja za fotografiju Braunschweig u suradnji s kustosima iz jedanaest zemalja jugoistočne Europe. Možda najintrigantnija od naznačenih tema odnosi se na konstrukciju i dekonstrukciju memorije kroz čiju se prizmu može sagledati većina izloženih radova. Neki od autora svoju umjetnost vide kao prostor ukazivanja i podsjećanja na određene povijesne trenutke pa u tom smislu djeluju u smjeru kreiranja memorije. Drugi svoju umjetnost vide kao mjesto raskrinkavanja memorije te ukazivanja na njenu prolaznost i neadekvatnost. Umjetnost se, u svakom slučaju, pokazuje kao alat podesan za inervenciju u memorijske konstrukte. Uzmimo za primjer nekoliko umjetnika koje je privukla ideja konstrukcije memorije. Srpski umjetnik Nikola Radić Lucati fotografskim prikazima javne arhitekture Beograda, iz ciklusa Predictable Outcomes (2013), pridružuje spoznaju o istovjetnosti kreatora rečene arhitekture i ratnih zločina počinjenih na području bivše države. Reprezentativnu arhitekturu Beograda Lucati nerazdruživo vezuje uz teško breme prošlosti te kod promatrača nastoji izazvati uvjetovanu reakciju, odnosno uvjetovanu memoriju. Pogled na suvremene vizure jednog grada postaje pogled u problematičnu prošlost. 

Hrvatska umjetnica Sandra Vitaljić od 2008. do 2012. bilježi Neplodna tla, seriju fotografija idiličnih pejzaža kao mjesta potresnih stradanja, od kojih su neka potpuno promakla oficijenim mehanizmima sjećanja. Kako sama kaže: "mjesto sjećanja nastojim kreirati unutar prostora fotografije, alternativni memento kojeg ne kreira ideologija, već potreba da se otvori prostor sjećanja i za žrtve koje nikada neće dobiti svoje mjesto u oficijelnoj kulturi pamćenja". Stefan Sava, rumunjski umjetnik, ukazuje da svako stvaranje memorije mora računati s prazninama i propustima. Referirajući se na Waltera Benjamina koji točku nestajanja prošlosti ne vidi u prošlim vremenima, već u sadašnjosti, Sava odbacuje tradicionalne mehanizme predstavljanja prošlih događaja i naglasak stavlja na performativni pristup. Suočen s prazninama u poimanju prošlosti odabire njenu rekontekstualizaciju kroz maštu kao jedini put kreiranja memorije. U svom radu Atoms and Void (Atomi i praznina) iz 2010. godine obrađuje holokaust u Rumunjskoj, točnije pogibiju trinaestero Židova u prostoru klaonice u Bukureštu. Reproduciranjem listova iz starog priručnika klaonice s detaljnim opisima različitih metoda efikasnog klanja životinja te video radom u kojem se, u nedogled, recitiraju fragmenti rumunjske antisemitske poezije, Stefan Sava figurativnim govorom evocira potresnu memoriju.

Neki od autora predstavljenih izložbom kreću se smjerom rušenja memorijskih mitova i dekonstrukcijom kolektivnog sjećanja. Milomir Kovačević uspoređuje vlastitu fotodokumentaciju Sarajeva nastalu u razmaku od tri godine. Izloge trgovina ukrašene svečanim komunističkim znakovljem povodom Dana Republike - 29. novembra 1989. uspoređuje s uništenim Titovim portretima 1992. godine. Pionirima fotografiranim na Dan oslobođenja, 6. aprila 1989. komparira djecu zaigranu oružjem, fotografiranu ratne 1992. Radikalno preslagivanje političkih mitova i kolektivnih memorija odvija se brzinom koja pojedinca ostavlja u potpunosti pogubljenim, on više ne zna čega se treba, a čega ne treba sjećati. Sašo Stanojkovik iz Makedonije predstavlja se video radom naslova Prostor za proteste stvaranim u periodu od 2007. do 2012. godine u kojem, na javnim površinama Skoplja, prati proteste bivših zaposlenika bankrotiranih državnih firmi te bilježi polaganu i bolnu dekonstrukciju jedne kolektivne memorije. Radnici, nekad glavna uzdanica ideologije komunizma, danas postaju "kolateralnom štetom" njene propasti. Petar Tzanev, bugarski autor, u svojem radu Projektna područja (2011) dekonstruiranu kolektivnu memoriju uzima kao polazište za umjetničku nadogradnju. Na fotografijama praznih tvorničkih hala Bugarske koje su nekoć zapošljavale preko 3 000 ljudi on bijelim tušem iscrtava različite forme. Tzanev prisvaja mjesta kolektivne memorije kao pozornicu primjerenu jedino nestvarnosti umjetničkog svijeta. Kako sam kaže: "Unutar ovih ruina čovjek je nitko, stranac. Sam čin gledanja na ruine je nestvaran; oni koji s njima žele ostvariti  neku vezu i sami moraju postati duhovi. Ruine nemaju identitet, one su 'Projektna područja'."  

Izložba Zabilježena sjećanja istovremeno otvara i liječi bolna mjesta memorijskog nasljeđa jugoistočne Europe. Izloženi radovi, izneseni standardnim medijima bilježenja memorije, stvaraju alternativni povijesni arhiv u kojem oficijelni i nametnuti pogled na sjećanja ustupa mjesto onom individualnom, baziranom na specifičnom iskustvu. Zabilježena sjećanja okupljaju stoga različita vizualna svjedočanstva memorije čija se višeznačnost, slojevitost pa i konfuzija iščitavaju kao autentični iskaz suvremenog trenutka.

Izložba Recorded memories u riječkom se MMSU-u može razgledati do 1. ožujka 2014. 

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 25.02.2014

VEZANE VIJESTI

Zaboravite prošlost

Piše: Antonija Letinić
Kolektivna i individualna sjećanja, prošlosti i identiteti neke su od tematskih osi istraživačkog projekta Recorded memories koji okuplja preko 20 umjetnika iz regije jugoistočne Evrope.