Bilješke uz komodifikaciju | kulturpunkt

Bilješke uz komodifikaciju

U kontekstu ovogodišnje Metropolitanove izložbe važno je propitivati koliko je camp kao estetska kategorija danas održiv, kao i podsjetiti na njegova konkretna povijesna ishodišta.

Piše: Hana Sirovica

James Bidgood, Pink Narcissus, 1971.

Godišnja izložba Instituta za kostime koju organizira njujorški muzej Metropolitan ove se godine održava s krovnom temom Camp: Bilješke o modi. Manifestacija koja predstavlja vjerojatno najspektakularniju spregu umjetničkog tržišta i modne industrije i ove je godine otvorila niz zanimljivih, ali i zabrinjavajućih pitanja. S obzirom da je ovogodišnja tema camp estetika, ta se pitanja odnose prije svega na komodifikaciju queer (sup)kulturnih praksi. Iako je camp i dalje važno opće mjesto queer kulturne memorije, nužno je u kontekstu ovako tržišno orijentiranih uporaba ove pojave podsjetiti na putanju koju je prošla od potpuno marginalnog fenomena do teme izložbe u Metu.

Camp je estetska kategorija koja nesumnjivo ima svoje mjesto u povijesti vizualne kulture, no to je mjesto bitno odredio njezin nekoć manjinski položaj spram dominantnih društvenih, a time i estetskih normi. Nadalje, camp je specifično obilježila velika recepcijska promjena koja je nastupila po uspjehu čuvenog eseja Bilješke o campu koji je 1964. objavila Susan Sontag. Bilješke nisu samo glavna referentna točka naslova Metropolitanove izložbe, već se i fizički u samom postavu pojavljuju kao središnji objekt. Taj esej je camp na neki način autao široj publici odnosno učinio ga popularnim, no također je i označio, a dijelom i prouzrokovao njegovo postepeno odvajanje od ishodišta u manjinskoj queer kulturi. Iduća nevolja s campom proizlazi iz činjenice da se radi o terminu koji je notorno neodrediv; o estetskom fenomenu, praksi ili poziciji oko čije definicije jednostavno ne postoji konsenzus čak ni u okvirima spomenutog kultnog eseja Susan Sontag koji je organiziran kao niz natuknica koje se čak ni ne nadovezuju nužno jedna na drugu te si nerijetko međusobno i proturječe. Camp je prema Bilješkama tako (između ostalog) specifični senzibilitet, pogled na svijet i pristup objektima; odlikuje ga naglašena stiliziranost, artificijelnost, teatralnost, estetski užitak u predmetima koji se ne uklapaju u konvencionalno poimanje "dobre" ili "kvalitetne" umjetnosti. Iako je Sontag camp senzibilitet povezala s gej kulturom naglasivši kako gej muškarci "većinski nositelji ovog ukusa", oni za nju nisu u tom ukusu bili presudan faktor. Također je naglasila i kako je camp depolitiziran i apolitičan pristup objektima koji uzima u obzir samo formu ili stil, ne i njezin sadržaj.

Također pionirski, no znatno manje poznat rad u proučavanju queer kulture, antropološka studija Mother Camp autorice Esther Newton temelji se na etnografskom istraživanju koje je nastajalo u periodu prije i netom nakon objave i uspjeha Bilješki. Iako se Sontag i Newton slažu oko nekih vrlo općih stilskih odrednica campa (izražena teatralnost, humor, pretjeranost, snažan afektan odnos spram objekta campa), ključna je razlika to što je Newton fenomen proučavala na terenu, odnosno u američkim gej i drag barovima šezdesetih godina prošlog stoljeća i pritom došla do bitno drugačijih zaključaka o njegovoj političnosti, kao i klasnoj pozadini. Naime, dok Sontag camp promatra kao produžetak dandy kulture gej muškaraca koji su bili aristrokrati, Newton ispituje barsku kulturu queer radničke klase, drag kraljica, trans žena i gej muškaraca, dok korijene campa locira u njezinu povijest koja je u bitnoj sprezi s različitim zabavljačkim izvođačkim oblicima. Pritom se ograničila na prakse izvedbe campa u svakodnevnom životu i razmatrala je samo njegovu vrstu koju je Sontag označila kao namjerni camp. "Za objekte ili ljude često govorimo da su camp. Ali camp ne proizlazi iz osobe ili stvari, već iz napetosti između te osobe i stvari s kontekstom", napisala je Newton, ističući kroz čitavu etnografiju i konkretne, materijalne uvjete koji čine taj kontekst izuzetno nepovoljnim po LGBT osobe u šezdesetima. Navodi i brojne iskaze samih informanta/ica koje ističu camp kao strategiju koja im pomaže da prežive u neprijateljski nastrojenom svijetu. Drugim riječima, za Newton camp (kao pretjeranost i kao tip humora) proizlazi iz jasne i frustrirajuće nepodudarnosti osobe koja ga prakticira spram njezine/gove okoline.

Camp prema Mother Camp, dakle, pokreće osjećaj nesrazmjera s većinskom kulturom, on se javlja kao praksa pomoću koje su pripadnici/e queer kulture navigirali/e kroz hostilnu okolinu, odnosno preslagivali/e njezine elemente i kodove. U tom smislu camp (kao izvedba i kao specifičan manjinski tip čitanja dominantne kulture) za Newtonine informante/ice funkcionirao je kao praksa osnaživanja. Nadalje, Newton je inzistirala na tomu da su prakse campinga koje je proučavala šezdesetih godina prošlog stoljeća usko povezane s iznimno neizvjesnim i opasnim uvjetima u kojima su se queer osobe nalazile, odnosno sa snažnom stigmatizacijom s kojom su se suočavali/e. S obzirom na promjenu kako životnih uvjeta, tako i pozicije u dominantnoj kulturi (koja je sada svakako propusnija o čemu svjedoči i ulazak campa u njezino polje) i na koncu, drukčijih oblika socijalizacije queer osoba u SAD-u, campu je i prema Newton već u sedamdesetima odzvonilo kao manjinskoj kulturnoj praksi.

Iako se koncepcije campa prema Bilješkama i Mother Camp umnogome razlikuju, ono što možemo izdvojiti kao minimalni zajednički nazivnik upravo je nepomirljivost campa (kao senzibiliteta ili prakse) s kategorijom "dobrog ukusa". Pritom valja imati na umu da je dobar ukus također jedna vrlo dominantna i buržujska kategorija, što nužno znači i da je u svojoj srži duboko heteronormativna. U tom smislu govoriti o campu znači i nužno se zapitati što znači aktivno odbijati participaciju u "dobrom ukusu", ali – i važnije – što znači uopće mu nemati pristup.

Zaključno, camp je povijesno u anglofonom urbanom kontekstu bio jedan kompleks kulturnih praksi kroz koje se pregovarala nemogućnost kulturne i društvene participacije manjinskih subjekata, ponajviše gej muškaraca, drag kraljica i trans žena. Camp je u tom smislu vezan za queer kulturu i iz nje je proizišao, a daljnju putanju mu je odredio niz promjena materijalnih životnih uvjeta queer zajednice kojoj su se otvorili novi prostori za kulturno djelovanje.

Promjenu uvjeta i afirmaciju campa kao senzibiliteta čijoj su popularnosti značajno doprinijele i Bilješke o campu prati period sada već klasičnih ostvarenja queer kulture koja ciljano i namjerno rabe camp senzibilitet kao estetsku odrednicu i znak pripadnosti tradiciji campa. Tako možemo više-manje jasno pratiti liniju takve produkcije samosvjesnih camp ostvarenja od filmova Jamesa Bidgooda, Ulrike Ottinger i Johna Watersa do kasnijih ostvarenja poput Priscille, pustinjske kraljice s početka devedesetih. S druge strane, simultano se odvija i druga linija tržišno motivirane kooptacije campa, pa i mainstream produkcija proizvodi sve više kulturnih proizvoda koji su oblikovani tako da igrajući na camp kartu ciljaju privući (primarno) mušku gej publiku. Na koncu, camp je sudjelujući u opisanim procesima konačno i izgubio svoju nekadašnju povezanost s queer kulturom, queer kultura također u svom nekadašnjem smislu, naravno, također ne postoji, a sve zajedno predstavlja dobar primjer za promišljanje različitih vrsta (bilo hetero, bilo homo) normativnosti pri redistribuciji kulturnog polja. Proizvodnja praksi koje bismo mogli opisati kao camp zaista ga trenutno uokviruje kao vrstu senzibiliteta kako ga je postavila Sontag, a koji se mnogo lakše uklapa u današnje kulturno polje.

Metropolitanovu izložbu možemo pomatrati kao simboličnu kulminaciju opisanih procesa depolitizacije campa. Osim što je izložen originalni rukopis Bilježaka, postav prate i zvukovni zapisi slavnih modnih osoba koje recitiraju citate iz eseja, a čitava je izložba kronološki i prostorno podijeljena na camp prije Sontag (pri čemu dominiraju objekti koje je spominjala u Bilješkama) i camp nakon Sontag. Odluka da se ovako uokviri tema vrlo zorno predočuje perspektivu većinske, dominantne kulture u čijem se vidnom polju camp i pojavio te ustalio posredstvom spomenutog eseja. Camp u Metu predstavlja verziju tog senzibiliteta kakvu je većinska kultura mogla probaviti, kako tada – s popularizacijom campa, kao i sada – s izložbom koja kao da je do kraja ispraznila i raspršila njegovo značenje, predočivši proces čišćenja njegove političke dimenzije.

Objavio/la hana [at] kulturpunkt.hr 06.06.2019

VEZANE VIJESTI

Mjesto izražavanja različitih queer identiteta

Piše: Martina Domladovac
Drag queens i Vogue performeri dio su queer kulture koja teži povratku zajednici, klupskim nastupima i društveno relevantnim izvedbama, zbog čega sve popularniji postaju i u Hrvatskoj.

Trans* kao stalno postajanje

Razgovarala: Matija Mrakovčić

Heather Cassils predstavit će se zagrebačkoj publici na ovogodišnjim Perforacijama, a s nama je razgovarao o načinima na koje koristi umjetničku praksu za izvođenje roda.

Slojevita duhovitost draga

Piše: Hana Sirovica

Četvrti Dragram pokazao je da su domaće izvođačice iz House of Flamingo razradile i usavršile svoj nastup te da publika sve više uvažava drag kao izvedbeni oblik.