Birmingemska škola i revolucionari na LSD-u | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Birmingemska škola i revolucionari na LSD-u

Iz razgovora sa sociologom Benjaminom Perasovićem na temu supkultura. Cijeli tekst i linkovi na ostale dijelove razgovora dostupni su

Razgovarao: Stjepan Jureković
  • A
  • +
  • -

KP: U Europi sedamdesetih najveći interes za supkulture pokazuju neomarksisti?

B.P.: Tako je, stvar polako prelazi u Englesku. Birmingemska škola preuzima od Čikaške tezu da supkulture nastaju u radničkoj klasi, no oni u svojem marksističkom duhu ne govore toliko o statusnim frustracijama nego o kapitalizmu. Za Mertonove je učenike, naime, pojam kapitalizma bio neupitan, ali nisu im bile neupitne društvene klase. Oni govore o kulturi radničke klase, o teškoćama s kojima se susreću klinci iz radničkih klasa. Na primjer, isticali su primjer školskih profesora. Klincima iz radničke klase u školi predaju profesori iz srednje klase. Oni naravno zastupaju vrijednosti svoje klase kojima se klinci unatoč pritisku teško prilagođavaju. Impresije koje im nudi život na ulicama puno su im bliže od onih koje im se nude u školi.

Dakle, američki su autori pedesetih postavili stvar klasno, ali nisu toliko govorili o kapitalizmu dok će birmingemci poput Stuarta Halla, Dicka Hebdidgea, Paula Willisa, Phila Cohena i drugih govoriti baš o tome da ti mladi ljudi koji su uključeni u nekakvu supkulturu bilo modsa, rockera, teddyboysa, skinheadsa ili nogometnih huligana, svojim stilom pokušavaju na jedan simboličan način razriješiti proturječnosti koje kolektivno proživljavaju u matičnoj klasnoj kulturi. To je ključna definicija Birmingemske škole o supkulturama mladih.

KP: Koji su problemi u pristupu birmingemaca fenomenu supkultura?

B.P.: Dolaskom postmoderne, gledanje se na te stvari malo promijenilo. Stuart Hall se maknuo od razmatranja supkultura mladih i postao osnivačem kulturalnih studija koji su se institucionalizirali na skoro svakom američkom sveučilištu. Postao je velika zvijezda akademske zajednice, no meni je osobno žao što si je tako velik intelektualac dopustio brojne animozitete koji se naročito daju iščitati u onom njegovom poznatom tekstu o hipi- pokretu i kontrakulturi. Naime, njegova perspektiva radničke klase potječe iz varijante marksizma koja po nekome može biti toplija ili manje topla, otvorenija ili manje otvorena, ali svakako doživljava radničku klasu kao subjekt revolucije, kao emancipaciju. Takvome čovjeku izaziva gađenje kada vidi da mladi ljudi okreću leđa civilizaciji i modernizmu. Oni za njega samo uzimaju psihodelične droge i odlaze živjeti u komune. Ništa više. Nekome tko računa na radničku klasu na taj klasičan marksistički način to naravno predstavlja problem. Njemu i sličnim autorima ne mogu oprostiti tu vrstu animoziteta prema hipi-pokretu kao ni svrstavanje i studentskog i hipi-pokreta u supkulturu srednje klase koja se potom tek samoimenuje kontrakulturom. E pa za mene je to too much!

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 20.06.2007