Bljesak ljudskog uspona | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Bljesak ljudskog uspona

U nedjelju, 20. jula, u svojoj 92. godini, napustio nas je Ivan Kuvačić, posljednji zagrebački praksisovac. Tekst uz suglasnost autora prenosimo iz Novosti.

Piše: Srećko Pulig

FOTO: MIchael Biech

  • A
  • +
  • -

Napustio nas je Ivan Kuvačić, posljednji zagrebački praksisovac, omiljeni učitelj generacija sociologa, ali i svih drugih studenata Sveučilišta u Zagrebu. Bio je jedan od utemeljitelja Odsjeka za sociologiju, neko vrijeme i jedan od dva urednika časopisa Praxis, sudionik Korčulanske ljetne škole, voditelj međunarodnog seminara iz sociologije na Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku, predsjednik domaćih i međunarodnih stručnih udruženja.

Rodio se u Gatima kraj Omiša, a tu je završio i osnovnu školu. Klasičnu gimnaziju i Filozofski fakultet završio je u Zagrebu. Nakon Drugog rata studirao je u Lenjingradu i Moskvi, a kasnije je, kao profesor, bio na jednogodišnjem studijskom boravku u SAD-u (Boston i Berkeley). Doktorirao je 1960., a tezu je godinu dana kasnije objavio u knjizi Filozofija G. E. Moorea. Nakon što je nekoliko godina bio nastavnik na Učiteljskoj školi u Čakovcu, od 1963. radi na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Tu je prošao sve akademske stupnjeve, od docenta preko izvanrednog do redovnog profesora fakulteta.

Kuvačić je dakle nakon završetka studija filozofije i nekoliko godina predavanja filozofije u srednjoj školi izabran za nastavnika na studiju sociologije. No on ta dva područja bavljenja nije vidio u nekoj apsolutnoj odvojenosti, već je uvijek inzistirao na filozofičnosti svoje znanosti, pa i na njezinoj vezi s umjetnošću. O potrebi razgraničenja između znanosti i filozofije napisao je istoimeno poglavlje u knjizi Rasprave o metodi. Tamo kaže i ovo: "U čemu je razlika između znanosti i filozofije? Da li je u pravu Wittgenstein koji tvrdi da pred filozofskim problemima stojimo onda kada se nalazimo u položaju čovjeka koji kaže: ne znam o čemu se radi. To znači da pitanje, na koje možemo odgovoriti određenom vrstom računa, nije filozofsko. Ne znamo što je uzrok raka, ali znamo o kojoj se vrsti pitanja radi, dakle ne radi se o filozofskom pitanju, nego o znanstvenom. Sukladno tome, za rješavanje filozofskih pitanja nije potrebno dugotrajno i mukotrpno promatranje, već inventivno slaganje i aranžiranje onog što leži pred nama. Vidimo sve elemente zagonetke, no ne znamo kako ih treba poredati da bismo formirali sliku. Stoga pronalaženje pravog rješenja često ima oblik naglog, neočekivanog zaokreta, pa genijalna dostignuća u filozofiji ne donose neke nove činjenice, već znače novo shvaćanje starih činjenica. U tom smislu ono što su učinili Kopernik u astronomiji i Einstein u fizici ima više filozofski nego znanstveni karakter."

S rečenom filozofijom znanosti možemo se složiti ili ne, ali Kuvačić kaže da je u radu sa studentima ipak odustao od ovakvog, spekulativnog pristupa sociologiji. Umjesto toga prihvatio se proučavanja i izlaganja pojedinih metoda i pristupa koji se primjenjuju u sociološkim istraživanjima. No ostala je privrženost kvalitativnoj, a ne kvantitativnoj analizi. O tome kaže: "Ono što su nekada radili čarobnjaci i proroci gatanjem i čarolijama, danas rade sociolozi primjenom statističkih metoda i postupaka, i upravo time, više nego bilo čim drugim, učvršćuju svoj položaj u društvu. Sve mi je to bilo poznato, ali me nimalo nije privlačilo." Zato se nikada nije priključio i u nas rastućoj "znanstvenoj industriji" ispitivanja javnog mnijenja, već je, kada je već morao napustiti ideju o filozofiji znanosti, "tražio utjehu u druženju s onim sociolozima koji su bili više okrenuti prema beletristici nego prema statistici".

Uz opasnost pojednostavljivanja, moglo bi se reći kako su njegovi interesi išli primarno u tri pravca. Prvi je bio apstraktniji i najuže povezan sa savjesnim pristupom poslu utemeljenja jedne znanosti, u sredini za koju je ona bila relativna novost. Kao izučavatelj teorijskih i metodoloških problema u sociologiji napisao je niz priručnika i uredio hrestomatije i zbornike, bez kojih bi temeljit pristup studiju sociologije ili "uvođenja u raspravu o aktuelnim pitanjima suvremenog društva", kako je on radno nazvao svoj udžbenik Sociologija, bio nemoguć. Naš nekada i sadržajem velik izdavač, Školska knjiga, objavio ga je u četiri izdanja. Peto, već u tisku, završilo je, kao i mnoge druge knjige 1991., u kontejneru, kako se – bez gorčine, ali i bez uljepšavanja – prisjetio autor u svojim Sjećanjima, objavljenima u biblioteci Razlog Mire Šuvar 2008. godine. Događaj nije pokolebao Kuvačića, koji od knjige nije odustao. Proširenu za nekoliko poglavlja i uz Zbornik odabranih socioloških radova, objavio ju je izdavač Golden marketing. Pod naslovom Uvod u sociologiju ponovno je koriste studenti u svim republikama nekada zajedničke države.

I inače će nam ta nepretenciozna Kuvačićeva autobiografija, nazvana naprosto Sjećanja, biti glavnim izvorom informacija o događajima i ljudima u ovome prisjećanju na dragog profesora. Dozvolimo si ovdje reći kako ovaj autor nije bio Kuvačićev student (studirao sam filozofiju i komparativnu književnost), ali je bio dio povlaštenih generacija koje su još mogle i stvarno, a ne samo deklarativno, inter i transdisciplinarno prebirati i pobirati sve što je vrijedilo i bilo nam sadržajno blisko na srodnim odsjecima Filozofskog fakulteta. Bilo da se radilo o filozofiji Gaje Petrovića, Milana Kangrge i drugih praksisovaca, socijalnoj psihologiji Rudija Supeka, komparatistici Milivoja Solara, germanistici Viktora Žmegača ili rusistici Aleksandra Flakera. Slušali smo njihova predavanja, ali i javne nastupe, često uz ostalo građanstvo, koji nisu bili nikakve promocije ni međusobna p(r)okazivanja elita, na što se danas često svode izlasci akademika u medije i javnost, već pripremljena izlaganja i diskusije na teme od stvarnog društvenog interesa.

Uz spomenutu Sociologiju, Kuvačićeve knjige koje obrađuju teorijsku i metodološku stranu sociologije još su i primjerice Znanost i društvo (1977.), Rasprave o metodi; Problemi pristupa u društvenim znanostima (1988.), hrestomatija Funkcionalizam u sociologiji (1990.) i zbornik koji je uredio za Biblioteku revije za sociologiju Suvremene sociološke teorije (1990.).

Drugi pravac kojim se razvijalo mišljenje i djelovanje Ivana Kuvačića bio je kritika totalitarizma u njegovoj staljinističkoj varijanti. To ne znači da je on upoprijeko jednačio sve tzv. realno postojeće socijalizme, pa i onaj jugoslavenski, s fašizmom, kako to još uvijek rade posthladnoratovski ideolozi zalazeće američke dominacije, sada i u nas. Ne, bila je to nijansirana kritika sovjetskog iskustva i još više ovdašnje često "staljinističke borbe protiv staljinizma". Toj tematici Kuvačić se vratio i kada je već na neki način rezimirao promašaje socijalizma, u knjigama Obuzdana utopija (1986.) i Kako se raspao boljševizam (1997.), no ona ga prati od studentskih dana. I upravo su te anegdote o boravku na studijama filozofije u Lenjingradu i Moskvi, s kojih je naprasno otišao zajedno s Gajom Petrovićem 1948. godine, a koje je Kuvačić pričao u raznim javnim retrospektivnim prigodama, bile naknadno otkriće za nas mlađe, koji smo praksisovce smještali uglavnom u mitsku 1968. Jer već kao studenti ovi su ljudi morali donositi sudbonosne odluke, pa je tako u većoj grupi jugoslavenskih studenata bilo i onih koji su optirali za sovjete i ostali u Sovjetskom Savezu. No povratak kući, naročito za nemirne duhove koji su željeli relativno autonomno sudjelovati i oblikovati studentski život, nije značio kraj nevolja. Tako je Kuvačić, zbog nekih svojih studentskih istupa, a uz znano dobro držanje u Rusiji, svejedno zaglavio na tri mjeseca na Golom otoku. Bila su to teška vremena, prisjećao se, baš zbog konflikata između prijateljstava i pravilne linije, u kojima se nije dalo sakriti da vlast uživa u denuncijacijama između privatnog i javnog razdrtih pojedinaca. Koliko su to drugačija vremena od današnjih bila govori i podatak da je nakon robijanja, od kojega je Gaju spasilo poznanstvo s bratom Milovana Đilasa, Kuvačić ne samo uredno završio fakultet, već je nakon toga raspoređen na mjesto nastavnika filozofije u Učiteljskoj školi u Čakovcu.

Iz toga formativnog razdoblja, i to baš kao sociologa, zanimljivo je i Kuvačićevo službovanje na Radničkom sveučilištu u Zagrebu, gdje se susreo s problemom obrazovanja odraslih radnika iz materijalne proizvodnje. U situaciji kada je ideološki vlast u državi bila radnička, a samoupravljanje bilo onaj odlikovani odnos kojim ćemo riješiti sve probleme u društvu, otrežnjavajuće je, i za nekoga tko ima izvorni sociološki eros stimulativno, bilo neposredno gledati motivaciju i nazore stvarnih radnika. Tu se on približio sociološkom idealu "sudjelujućeg promatranja". Tako ga je jedan visokokvalificirani varilac, koji mu je priznao da, paradoksalno, pohađa Radničko sveučilište ne bi li pobjegao iz svoje radničke egzistencije (u službeničku), pozvao da vidi njegovo radno mjesto u halama tvornice Rade Končar. Od buke u pogonu nije se dalo razgovarati. Zatim ga je taj radnik poveo u drugu zgradu, onu tada novoizgrađenog Obrazovnog centra tvornice (koji su, usput, hrvatski osamostalitelji odmah ruinirali), gdje su mu stručnjaci u ugodnoj atmosferi ljubazno objasnili što i kako se tu radi. To je bila lekcija sociologu od radničke klase same.

Uopće, moglo bi se reći da je Kuvačić, više kroz osobna iskustva nego zato što se kasnije toliko bavio američkom sociologijom, bio vrlo kritičan spram jugoslavenske vlasti, do ruba svojevrsnog disidentstva. No to je bilo disidentstvo odozdo, iz otpora spram zloupotreba svake vlasti, a ne disidentstvo nekoga tko bi maknuo jednu vlast, da postavi drugu – svoju.

Trenutak u kojemu su se poklopili vrhunac stvaralačkih napona generacije praksisovaca i društveno događanje – koje možemo podvesti pod naslov jednog tadašnjeg zbornika Dijalektika oslobođenja – bile su šezdesete godine i njihov vrhunac u studentskoj pobuni 1968. Bilo je to izvrsno vrijeme za sociologiju, koja je mogla vidjeti na djelu konfliktnost društvenih odnosa koja, za razliku od nekoliko desetljeća kasnije, još nije bila fatalna, već je izražavala promjene u socijalnoj strukturi jugoslavenskog društva, kojima je ono još moglo ovladati. Kada se danas čitaju tekstovi iz toga vremena, recimo iz ona tri zelena broja Praxisa iz 1971. o stanju jugoslavenskog društva, lako je uvidjeti da se tada odlučivalo o smjerovima razvoja, odnosno stagnacije koji su, uz sve razlike, podosta mjerodavni i za stanje u kojemu smo još i danas. Bilo je jasno da je dominantno stanje u društvu određeno desnicom i ideološkim nastupanjem srednje klase, dok su lijeva inteligencija i studentski pokret već predstavljali manjinu, koju je vlast tolerirala u mjeri koliko ju je trebala u svojoj središnjoj ulozi borbe protiv "lijevih i desnih skretanja".

Sve to dobro se vidi i u Kuvačićevoj nepravedno zaboravljenoj knjizi Sukobi (izdanje biblioteke SC-a Razlog, 1972.). Ta borbena knjiga, slično tadašnjim radovima Nebojše Popova ili Nece Jovanova u Beogradu, problematizira omladinu, kulturu i sukobe u društvu, te novu moć medija, u jednoj postrevolucionarnoj situaciji, u kojoj se odustalo od Marxovog određenja sukoba interesa kao osnove društvenog razvoja, a ipak još nije prihvaćeno Comteovo određenje sukoba kao bolesti društva, koju treba liječiti i uklanjati. Sa svojim smislom za nijansirano izučavanje grupa i malih skupina, a ne samo klasa u cjelini, te ne samo svođenja svega na manihejsku (iako u osnovi točnu) dihotomiju sukoba buržuja i proletera, Kuvačić je eruditski razvio svoju sociologiju na analizi konkretnog našeg društva, u temama kao što su "O karakteru sukoba u našem društvu", "O junskim zbivanjima", "O izvorima nacionalizma" (gdje zastupa tezu da je nacionalizam ideologija koja organski izrasta iz privatnog interesa!), "Sukobi kao izraz promjena u socijalnoj strukturi", "Ideologija srednje klase", "Uzmak riječi" i "Imaginativno nasilje".

Fulbrightova stipendija omogućila je Ivanu Kuvačiću jednogodišnji studijski boravak u SAD-u, i to u školskoj godini 1966/67. Tako se desilo da je on upoznao ovu zemlju ne samo preko njene sociološke tradicije i uglednih univerziteta (iako je baš tamo bio), već u trenutku zanimljivih previranja, nastupa pokreta za ljudska prava, antiratnog pokreta i svega onoga što su neki podveli pod zajednički nazivnik kontrakulture 1960-ih. Zanimljivo je bilo slušati njegove anegdote o sudjelovanju u događajima na univerzitetima toga vremena, od novog izgleda i muzike, kulture droga, do susreta sa militantima Crnih pantera (njima činjenica da si iz Jugoslavije nije ništa značila; to što si bijelac nekima je bilo dovoljno za suspektnost).

I tu se razvio treći pravac njegovog interesa, onaj ne samo za američku sociologiju, već i društvo. Iz toga je proizašla i njegova najpoznatija knjiga Obilje i nasilje (prvo izdanje u biblioteci Praxis izašlo je 1970., a drugo u Naprijedu 1979.). Naknadnom pameću zlobnik bi rekao kako smo kritiku "društva obilja" imali prije negoli takvo "obilje" samo. No to je samo djelomično točno, jer mi smo u nekoliko desetljeća "tržišnog socijalizma" imali, da se tako skraćeno izrazimo, i Coca-Colu i njezinu kritiku. A sada imamo samo Coca-Colu! Točnije, imaju je oni koji si i dalje i još više mogu priuštiti gnjurenje u robnom fetišizmu u ovom siromašenju za većinu članova društva. Kada danas čitamo tekstove naših boljih znanstvenika i kulturnih kritičara iz toga vremena, vidimo dvije stvari. Prvo, da smo bili otvoreni utjecajima sa Zapada. I drugo – jednako važno ako ne i važnije jer danas nedostaje – da smo bili selektivno kritični spram tih utjecaja. Jer tko se u nas danas bavi (a to su naslovi poglavlja iz Kuvačićeve knjige) "strukturom i dinamikom američkog kapitalizma", "klasama i klasnom pokretljivošću u američkom društvu"? Ili "smislom pobune protiv institucija društva obilja"? Vrijeme se toliko promijenilo da su neke stvari i pojave napravile gotovo puni krug, pa uz malo zlobe možemo reći kako je većina pobuna danas usmjerena na očuvanje ili tek uspostavu institucija društva obilja, koje vlast razgrađuje.

Još važnija promjena dogodila se u pristupu pojedincu i kolektivitetima, s obzirom na vrijeme Kuvačićevih opisa strukture društva. Sjećajući se svojih nastupa pred američkim i stranim studentima u SAD-u 1960-ih, Kuvačić je uočio različita polazišta tamošnjih ljevičara od njegovih, s obzirom na značenje "kreativne moći mnoštva". Nama tada, prisjećao se, nije bilo prihvatljivo Althusserovo strukturalističko gledište koje čovjeka uklapa u strukturu. Iako se nije time posebno bavio, očito se Kuvačić slagao s mišljenjem Gaje Petrovića koji je strukturalističkom marksizmu pripisivao staljinistički preostatak. "Mi smo", napisao je u svojim memoarima Kuvačić, "našu poziciju zasnivali na stvaralačkoj snazi čovjeka pojedinca." Zašto je tome bilo tako, Kuvačić dalje objašnjava: "Kakve su probleme imali ondašnji istočnoevropski vlastodršci sa strukturama i strukturalnim kretanjima? Nikakve ili gotovo nikakve. Sve su strukture čvrsto držali pod kontrolom, a problem su im predstavljali istaknuti hrabri pojedinci kao što su bili Solženjicin ili Kolkowski. Prema tome, jedna je situacija u zemljama gdje je srušen kapitalizam i uspostavljen rigidni totalitarni sistem, a druga u siromašnim zemljama Latinske Amerike. U skladu s tim i teoretska polazišta, koja su osnova borbene platforme, moraju biti različita."

Ovdje bi trebalo uzeti Kuvačića, a i neke druge praksisovce, u obranu od njih samih, naročito s obzirom na razlike koje su se s vremenom pojavile u njihovim pojedinačnim opusima. Kada stari Kuvačić pomalo samoironično govori kako je njihova "praxis-pozicija o čovjeku kao biću slobode, o čovjeku kao stvaralačkom i samostvaralačkom biću, bila subverzivna i prema tome plodonosna samo u Istočnom bloku, dok je za siromašne zemlje u Latinskoj Americi, Africi i drugdje bila luk i voda", treba se podsjetiti da mi nikakav Istočni blok nismo bili. Štoviše, analize klasne strukture i sukoba u jugoslavenskom društvu, koje su dali neki sociolozi, a među njima i Kuvačić, govore o razvijenoj svijesti o singularnosti toga iskustva (uostalom, jedan zbornik objavljen u Njemačkoj 1971., koji su uredili Rudi Supek i Branko Bošnjak, zove se Jugoslavija misli drugačijeJugoslawien denkt anders; Marxismus und Kritik des etatistischen Sozialismus, Europa Verlag, 1971.). U svome eseju O karakteru sukoba u našem društvu (u spomenutoj knjizi Sukobi iz 1972.) sam Kuvačić radikalno kritizira kompromisne interpretacije društvenog sukoba, zabrinut činjenicom da u tadašnjem društvu "dominiraju one snage koje teže prema reformističkoj stabilizaciji u okviru postojećeg društvenog odnosa". Uvjeren je da u našem društvu postoje dvije osnovne linije sukoba, horizontalna i vertikalna, koje se međusobno sijeku. Time je ipak usvojen jedan postupak strukturalističke analize, pomoću koje možemo izvesti da prvu liniju tvore sukobi na međurepubličkom planu. To je horizontalna linija simultanosti, koja nije usmjerena na promjenu društvenog odnosa, već na preraspodjelu unutar postojećeg odnosa. Drugu liniju čine sukobi radništva i uprava poduzeća, a oni su po svojoj bitnoj intenciji usmjereni na ukidanje najamnog odnosa, na kvalitetnu promjenu, što znači da tendiraju prema vertikali. Pokušaj je to da se odnos između nacionalističkog i klasnog predoči kao suodnošenje između sinkronije i dijakronije. Tu Kuvačić tvrdi da je "naša samoupravna koncepcija, koja naglašava nacionalnu i individualnu samosvojnost, izrasla u oštrom sukobu sa staljinističkim globalnim strukturalizmom, koji je prijetio da nas proguta". No analiza naših međunacionalnih sukoba u krajnjoj instanci svodi se na pitanje jesu li oni logična konzekvenca toga bunta ili su prerasli u suprotnost buntu i regresivnu pojavu. Ako se ističe da razbijanje etatizma i jačanje nacionalne slobode i samosvijesti logički vodi prema situaciji u kojoj će radnici u svojim poduzećima samostalno odlučivati o raspodjeli viška rada, onda se dvije linije sukoba u nas poklapaju. Manje apstraktno: što više Hrvatske, to više radničke vlasti u njoj. No ta teza o poklapanju nacionalnog i klasnog ne stoji! Vidljivo je to po tome što je nacionalizam najviše razvijen u centrima društvene moći i među pripadnicima prosperitetne srednje klase, a najmanje među radništvom. Dokaz da je tome tako je i da međunacionalne sukobe ne prati jačanje radničkih težnji za formalnim učešćem u odlučivanju, naprotiv, prati ih njihovo slabljenje. To pokazuje da se radnici oslobađaju iluzije o mogućnosti demokratizacije postojeće upravne strukture i teže prema stvaranju samostalnog radničkog pokreta. Daljnji dokaz suprotstavljanja ovih dviju linija je u činjenici što protagonisti međunacionalnog sukoba u pravilu brane potrebu veće socijalne diferencijacije u našem društvu, dok se radnici tome suprotstavljaju.

Zato u međunacionalnom suprotstavljanju treba razlikovati težnje za nacionalnom samosvojnošću s jedne od nacionalizma s druge strane. Jedna je situacija kada se široki slojevi jednog ili više naroda bore za nacionalno oslobođenje, a protiv stranog eksploatatora. Budući da se strana eksploatacija uvijek oslanja i na grupe domaćih eksploatatora, pokret za nacionalno oslobođenje je uperen i protiv njih, pa nužno poprima revolucionarni karakter. Za razliku od toga, nacionalizam je ideologija domaćih eksploatatora, koja je usklađena s ideologijom stranog zavojevača. Da su to dvije bitno različite pojave bilo je ovdje jasno već 1970-ih, a toliki još uvijek hoće da ne bude jasno s obzirom na događaje iz 1990-ih. Kuvačić tada zaključuje: "Ako je to tačno, i ako nam u skladu s tim i uspije da našoj sirotinji izbijemo iz glave ideju egalitarnosti i nametnemo efikasnost kao središnju društvenu vrijednost, time ćemo samo pokazati da nam je uspjelo ne samo ući, već i ustrajati u oportunističkoj, kapitulantskoj poziciji, jer to znači da smo revoluciju zajedno s utopijskim karakterom povijesnog stavili u zagrade i sva naša nastojanja pretvorili u težnju da se što više približimo stolu bogatih."

U svakom slučaju, Kuvačić u svojoj oštroj kritici ovdašnjeg društva, kao i ostali zagrebački praksisovci, ne samo da nikada nije otišao u vode antikomunizma (a za to je 1970-ih i 1980-ih bilo mogućnosti), već je uporno i do kraja života, pa i kada su zavladale ideologije i mode postmoderne i kraja povijesti, naglašavao "Aktualnost Marxove paradigme" (kako se zove i knjižica koju je u biblioteci 11 teza objavio 1978.). No njegov marksizam ne samo da nikada nije bio dogmatski – onaj u Jugoslaviji predugo vladajuće fraze – već je on bio i stvaralački. I to u onom smislu u kojemu Kuvačić govori o svome sukobu sa zastupnicima "futurološkog dogmatizma". Zastupnici toga gledišta govorili su da je besmisleno kao cilj postaviti slobodno društvo, u kojemu će ljudi biti subjekti a ne objekt, jer ne postoji nikakav drugi svijet izvan ovog, funkcionalnog. Kuvačić se pita: "Zar život ne bi bio ne samo nepodnošljivo odvratan, nego i nemoguć, kada ljudi ne bi neprestano stvarali nove svjetove u dosjetki, šali, u igri, u čežnji, u snovima, u avanturi, u znanosti. Što je kultura ako nije neprestano stvaranje novih svjetova? Stoga neka nas ni malo ne zabrinjava što je kanonik proglasio Don Kihota zvekanom. Nadajmo se da će uvijek biti dovoljno umnih i maštovitih ljudi koji na utopijsko i fantastično neće gledati kao na glupost i nesreću, već kao na svečanost i bljesak ljudskog uspona."

Jedan takav bljesak za nas je bilo i ostalo djelo i život Ivana Kuvačića.

Tekst Srećka Puliga prenosimo u cijelosti uz suglasnost autora i uredništva Novosti.

Objavio/la tomislav [at] kulturpunkt.hr 07.08.2014