Bolero, dekade i dekadencije | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Bolero, dekade i dekadencije

Slavljenički House Bolero Studija za suvremeni ples predstava je koja kroz susret i meki međugeneracijski sudar rastvara slojeve kontinuiteta i prekida u plesnom nasljeđu.

Piše: Ana Fazekaš

FOTO: Nina Đurđević

  • A
  • +
  • -

Jedanaest lica i tijela i pokreta na sceni je, čini se, oduvijek i zauvijek, unutar i mimo sumanutih taktova Ravelova Boléra, u slavljeničkom klimaksu koji uporno proklizuje, u povodu punih šest desetljeća Studija za suvremeni ples. Postoji vječnost upisana u prolaznost izvedbe. Plesači_ce na sceni predstave House Bolero svoju publiku dočekuju u kontinuiranom i ravnomjernom pokretu, su-kreirajući vlastitim izvedbenim materijalom i vokabularom koreografiju, koju zajedno s konceptom potpisuje Matej Kejžar. Jedanaest lica i tijela i pokreta na sceni, pišem i pitam se zašto odvajam lica od tijela od pokreta, i dalje od plesača_ice kao totaliteta scenskog bića. Ali ambivalentne i mnogoznačne implikacije koje bi drugdje ovakvo raslojavanje moglo imati, ovdje su ipak nadglasane načinom na koji koreografija sama akcentira upravo različite elemente plesne izvedbe/nosti, stvarajući kao konstruktivna i konstitutivna mjesta sitne raspukline između njih. Lica su statična, neutralna, indiferentna, ali pogled živ i proždrljiv, ponekad oštro fokusiran, a ponekad zvjera naokolo prije nego što se na neko vrijeme smiri. Pojedinačne koreografije, kolažirane u kolektivnu, sastavljene su od pojedinačnih plesnih/plesačkih iskustava, uz zajedničko iskustvo koje ih uživo komponira i modelira u živu izvedbu. Tijela se slažu u skulpture, i zatim rasipaju. 

Jedanaest lica i tijela i pokreta na sceni: Drago Asić Lika, Andrija Laboš Jerry, Desanka Virant, Bosiljka Vujović Mažuran, Branko Banković, Ana Mrak, Ana Vnučec, Martina Tomić, Ida Jolić, Šimun Stankov i Ana Novković. Plesači_ce između ranih dvadesetih i kasnih šezdesetih ovozemaljskih godina, što je gotovo puno trajanje dosadašnje povijesti Studija za suvremeni ples, orbitiraju scenom kroz jednosatnu izvedbu. Polazeći od glazbenog predloška, House Bolero koristi repeticiju i varijaciju kao osnovni strukturalni, odnosno strukturirajući princip gradnje predstave. Pozornica je rahlo popunjena, ples se lijepi uz glazbu, zapravo se glazba lijepi za ples, da bi se potom odvojila od njega, ponekad iščezla u tišinu, koja ipak nije tišina jer tijela rade, proizvode vlastiti ritam: dodirom ili udarcem o pod, jednoga o drugo, dahom i dahovima oblikujući neurednu polifoniju. Kako se glazba potom vrati u izvedbeno tkanje, dojam je da smo se vratile unatrag u vremenu, ali istodobno i kao da smo na bitno drugom mjestu… 

House Bolero, FOTO: Nina Đurđević

U plesu vrijeme drugačije teče nego u neplesu, nego s onu stranu plesa, ili mimo plesa. U slavljenički Bolero Studija za suvremeni ples ugrađeno je skretanje pažnje na tematiku ili problematiku tijela koje sazrijeva i stari pod svjetlima reflektora, a onda i povučeno u sjenu ispred ili iza scene. Ako promatramo House Bolero kao publika koja ima izvjesnu rutinu da prati zagrebačku suvremenoplesnu scenu, na pozornici već refleksno prepoznajemo lica i tijela, i u njih upisan karakteristični pokret odnosno modus/kvalitetu/infrastrukturu kretanja. A prema tome kako nam pripadnost vlastitoj generaciji osvjetljava referentno polje, neka lica i tijela i pokret poznatija su nam od drugih, lomeći monolit vremena, uvezujući sjećanja drugih davnih plesnih dana s današnjim, ili otkrivajući, makar nakratko i privremeno, jeku vremena čijim dijelom nikada nismo bile niti ćemo ikada biti. Zamišljam da promatrati predstavu u slobodi od tih referentnih spona dopušta da svijest o generacijskim smjenama, kontinuitetima i lomovima, kao i o ograničenjima vlastita znanja i o vlastitoj prolaznosti smekša omaglica nesvijesti ili polusvijesti, ali zapravo ne znam i ne mogu znati. Znam da sam mnoge plesače_ice prepoznavala, mnoge po mnogi i mnoge po prvi put vidjela kako zajedno plešu, a mnoge prvi put vidjela na sceni, iako mogu znati da su na sceni sve samo ne prvi put. A posljednje mogu znati i bez programskih informacija jer mi scena i pokret i tijelo i lice jasno govore da je riječ o prisutnostima koja su u Scenu ugrađena odavno i zauvijek. 

Možda je nepristojno u kritičkom osvrtu meandrirati u izvedbenu mistiku, ali magija žive izvedbe činjenična je koliko i pothlađeni prsti kojima tipkam ove riječi, iako možda jednako nevidljiva kada se promatra s druge strane onostranog. Postoji tiha vječnost upisana u prolaznost izvedbe. No bez poniranja dublje u sablastologiju plesne vremenitosti, stojeći čvrsto na plesnom podu izvedbe predstave o kojoj je ovom prigodom riječ, nemoguće je zaobići da bitan dio svoga efekta House Bolero crpi upravo od hipnotičkog naboja dojma da vrijeme napadno (ne) prolazi. 

***

Kada se dva ili tri od jedanaest tijela, lica i pokreta susretne i meko sudari na sceni, oblikuje se klimavi duet ili trio u ljepljivom dodiru, zaustavljajući jedno drugo (treće) u ritmiziranom vektorskom kretanju pozornicom. Pogledi se traže i privlače, otvaraju se za uron i uranjaju, na neko vrijeme tijela i pokreti zastaju. Dojam je neobično balansiranje između osjećaja nježnog oslanjanja tijela na tijelo i izvedbe na izvedbu, odmora od neprestanog pomicanja, i nelagodnog zapinjanja od kojega se treba otrgnuti kako bi se kotačići predstave dalje kotrljali. Kako se izvedba razvija, tako se pojedini pokreti, segmenti, sekvence ili vinjete počinju seliti s jednog izvođača na drugu izvođačicu, a uspostavljena se struktura preslaguje u svome okviru. Izvedbeni se prostor širi u koncentričnim krugovima, posežući s vremenom i izvan publikom ograđenog prostora, i zatim se ponovno sabire i skuplja u plesnom čvoru tijela, lica, pokreta i pogleda koji se pronalaze i zajedno nestaju u mrak. S obzirom na prisutnosti koje pripadaju drugačijem generacijskom i plesnom habitusu, različitim senzibilitetima i iskustvima, predstava radi i s autoreferencijalnim slojem prijenosa i prekida u plesnom nasljeđu, sigurnosti oslona pokoljenja na pokoljenje u oba smjera, ali i važnosti mogućnosti da se jedno od drugoga odlijepe, kao i užitku u harmoničnoj disharmoniji cjelokupnog bogatstva prisutnih plesova na sceni. 

House Bolero, FOTO: Nina Đurđević

Kejžar je na zagrebačkoj ADU 2018. godine koreografirao Bolero sa studentskom generacijom plesnog odsjeka, što je bila monolitnija i jednostavnija izvedba, zanimljiva primarno kao stilska vježba. House Bolero nužno povlači pitanja bez jednostavnih odgovora: kamo nestaju plesači_ce kada im tijela više nisu u punoj formi za ples, kako pristupiti nasljeđu koje klasično plesno tijelo automatski zamišlja i uspostavlja kao mlado odnosno mladenačko, i što ta konvencija ili norma proizvodi, perpetuira, isključuje, može ili ne može utjeloviti. Značaj je ove predstave i u tome da nije riječ o eksplicitnoj ili implicitnoj autotematizaciji dane dimenzije življenog plesnog života, nego je višestruka i polivalentna prisutnost danost, a spomenuta problematika ulazi u razmatranje latentno, periferno, ispod površine. Postavlja se i pitanje kako arhivirati ples, kamo se koreografija premješta iz scenskog prostora jednom kad izvedba završi, kako se prakse uče i prenose, kako bi bilo moguće i je li potrebno u doslovnom smislu sačuvati ono što čini karakterističnu izvedbu pojedine plesačice i plesača karakterističnom: pokret ili pristup pokretu, način i smjer pokreta, osnovna geometrija tjelesnog postava ili kretanja u prostoru, koreografska utočišta koja svaki plesač_ica ima, kojima se uvijek vraća, uvijek iznova, uvijek nanovo. 

Iterativna priroda Ravelova Boléra nije jedino što ga čini intrigantnim kao ne samo glazbenu kulisu, nego kao glazbeni predložak Kejžarove koreografije ili koregrafske propozicije. Gotovo koračnički osnovni ritam pokrivaju dvije melodije koje kao da su neprestano pomalo nagnute prema naprijed, na početku zaleta ili zamaha koji nikako da se oslobodi; različiti instrumenti preuzimaju vodeću melodiju, izmjenjujući se u linearnom nizu koji nema određeni smjer. Kako je mišljen, a relativno rijetko izvođen, Ravelov Boléro ima odmjeren i ujednačen tempo, bez ultimativnog klimaksa, bez ubrzanja i efekata koji bi donijeli otpuštanje akumulirane tenzije. U tome smislu skladba svojoj materiji pristupa mehanicistički tako što utjelovljuje i reflektira mehaniku i fiziku same muzike, instrumenata koji ju proizvode, i plesa za koji je komponirana. Naime, Ravelov je Boléro originalno naručila kao skladbu za plesnu predstavu tada suvremenog baleta ruska plesačica i glumica, Ida Lvovna Rubinštejn, kojoj je obiteljsko bogatstvo omogućilo da osnuje vlastiti plesni ansambl i aktivno mecenira niz bogatih produkcija. Također zanimljivo, prvu je izvedbu koreografirala poljska balerina i koreografkinja Bronisława Niżyńska (nota bene, sestra osjetno poznatijeg Vatslava Niżyńskoga kojemu je asistirala u kreaciji Posvećenja proljeća), i prva je izvedba bila instantni hit. No kasnije je Boléro izvođen najčešće kao koncertna skladba za orkestar i znatno rjeđe kao plesna izvedba, no lakonoge sablasti još uvijek plešu među taktovima Ravelova nadolazećeg ludila. 

House Bolero, FOTO: Nina Đurđević

Jedanaest pokreta, tijela, lica, zasebno i zajedno na sceni, bitno različitih i bitno srodnih, vibriraju u bezvremenosti i svevremenosti izvedbe koja je uvijek obilježena tihom vječnošću. Kejžarov je Bolero idealni koreografski skelet za obljetničku proslavu šest punih desetljeća ansambla čiji je trag u domaćoj plesnoj povijesti dubok i formativan, na nebrojene vidljive i nevidljive načine. Dijelom je to zato što Bolero funkcionira kao izrazito ansambl (pa i meta-ansambl) predstava, dijelom jer otvara prostor za različite senzibilitete i njihovo živo supostojanje na sceni, kao i razmjenu energetskih zaliha i konkretnog koreografskog vokabulara. Izvedba je apsolutno vezana za izvedbu, odnosno nose je plesači ogoljenim umijećem i prisutnošću na sceni, što je značajno za Studio čiju široku osovinu čine plesni umjetnici, a predstave se grade u suradnji s pozvanom koreografkinjom izvana. Jednostavne propozicije Krejžarova Bolera dopuštaju da se prostor igre doista razigra, da svako od jedanaest plesnih lica i tijela i pokreta doista pleše u punom sjaju. Šest dekada rada istodobno je savršeno mjerljivo i izmjereno, i posve neizmjerno i nesagledivo. Bešumna je vječnost upisana u napadnu prolaznost izvedbe koju svaki put iznova ispraćamo u sjećanje/zaborav, gdje će plesati zauvijek. Sretan rođendan, Studio, živio! (Vječno.) 

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 23.11.2022

VEZANE VIJESTI

Ples s onu stranu zrcala

Piše: Ana Fazekaš

Strahovi malih razlika naintrigantniji su upravo ondje gdje ostavljaju prostor za suptilnije pomake u percepciji, postavljajući tek za nijansu iščašena pitanja.

Retrospektiva plesnog bunta

Piše: Ana Fazekaš

U fenomenalnoj drskoj izloženosti, plesna umjetnica Silvia Marchig staje pred publiku da bi joj izložila elemente svoga izvedbenog kraljevstva. 

O novim počecima i starim pitanjima

Piše: Ivana Slunjski
Suvremeni ples, neprestano se izgrađujući kao novum i u formativnom i estetičkom smislu, kao progresivna praksa odgovara suženoj definiciji nezavisne kao novonastajuće kulture.