Borba je tek počela! | kulturpunkt

Vijesti Društvo

<

Borba je tek počela!

Unatoč pokušajima da im se ograniče prava, nošene krilima "revolucije jasmina", žene arapskih zemalja pronalaze nove načine borbe i emancipacije.

Piše: Martina Domladovac

FOTO: Subversive Festival

Revolucija jasmina ili Arapsko proljeće počelo je velikim demonstracijama u Tunisu 2010. godine kada je s vlasti bio prisiljen sići dugogodišnji predsjednik Zine El Abidine Ben Ali, nakon čega se vihor prosvjeda i zahtjeva za demokracijom proširio diljem arapskih zemalja. Žene i muškarci zajedno su, rame uz rame zahtijevali reforme i promjene režima, a revolucija je probudila nadu da će žene, kao građanke i partnerice, aktivno sudjelovati u radu novih parlamenata i vlada te da će zajedno stvarati budućnosti svojih zemalja. No, u trenutku pada potrošenih režima, umjesto uključivanja i suradnje, ženama su zatvorena vrata institucija za koje su se borile, a zastrašivanjem i propagandom nastoji ih se "izgurati" i iz javnog prostora. Ipak, iskustvo borbe, pokrenuta pitanja i socijalni kapital proizašao iz revolucije baza su novih ženskih pokreta u zemljama Bliskog istoka i Mediterana. 

O utjecaju Arapskog proljeća na žensku emancipaciju u arapskim zemljama pričalo se na forumu Miris jasmina na Mediteranu – Žene u zemljama postarapskog proljeća, u sklopu 9. Subversive festivala. Na panelu koji je, uz podršku Mediterranean Women’s Funda (MWF) i Francuskog Instituta u Zagrebu, organizirao Centar za ženske studije, gostovale su Caroline Brac De La Perriere i Samia Allalou iz MWF-a te Lana Bobić, suradnica Ženske kuće i volonterka inicijativa Are you syrious i Dobrodošli!, koje u Hrvatskoj rade s izbjeglicama. Rada Borić, moderatorica panela, u uvodu je navela kako se termin Arapsko proljeće doživljava vrlo simplistički, pošto u demonstracijama i zahtjevima nisu sudjelovali samo arapski narodi, nego i brojne manjine. Tijekom revolucije žene su se specifično zalagale za građanska prava i svoje zahtjeve činile vidljivima. Aktivne su postale brojne novinarke i blogerice, a nastale su i različite ženske radio stanice kojima su se širile ideje pokreta. "U to vrijeme cvjetala je kreativnost i pokrenuta su važna nova pitanja - pogotovo pitanja tijela i spolnosti uz što se neizbježno veže i seksualnost. Istovremeno, te su žene prisiljene boriti se s velikim priljevom novca iz različitih zemalja i organizacija, a njime se financiraju grupe koje ih nastoje utišati", kaže De La Perriere. 

Na pitanje "zašto se žene nakon revolucije izgura", Allalou odgovara kako je "čak i u europskim zemljama muškarcima teško predati dio vlasti koju tradicionalno posjeduju, što je vidljivo i po sastavima nacionalnih parlamenata". Zbog konzervativnih zahtjeva u nekim zemljama s pravima se čak otišlo korak u natrag, kao na primjer u Egiptu gdje je aktivisticama trenutno jako teško. Osvrnuvši se na slučaj Egipta, Borić zaključuje "prvi udarac desekularizacije javnog i političkog prostora trpe žene, u smislu napada na reproduktivna prava". Upravo se slučaj Egipta uzima kao primjer degradacije ženskih prava nakon pada autoritarnog režima. Žene i muškarci zajednički su prosvjedovali na trgu Tahrir u trenucima kad je Mubarak skinut s vlasti, no tada su počeli specifično okrutni napadi na žene koje su provodili organi reda, nepoznati kriminalci i razne bande kako bi se žene uklonilo iz javnog prostora i samim time oslabilo prosvjede. Istovremeno, konzervativne snage koje su osvojile vlast postavljaju sve teže uvjete ženskog sudjelovanja u javnom životu, donošenja odluka ili kontroliranja vlastitog tijela i seksualnosti. Za razliku od Egipta, u Tunisu su žene uspjele zauzeti više mjesta u parlamentu, a temeljem tradicije ženskih prava i sloboda, koja je u toj zemlji posebno jaka, uspijevaju pružiti otpor dominantnim islamističkim zahtjevima, piše Hayat Alvi u studiji Women's Rights Movements in the 'Arab Spring': Major Victories or Failures for Human Rights? Ipak, postoji bojazan kako su čak i trenutna prava tuniških žena u opasnosti pošto njihovo donošenje još polovicom 20. stoljeća nije inicirano zahtjevima "od dolje" odnosno zajednice same, već su implementirani direktnim nalogom tadašnjeg predsjednika kako bi Tunis postao zemlja "zapadnog tipa". 

Prije rata, sirijske žene bile su među najobrazovanijim unutar arapskog svijeta, s najvećim postotkom sudjelovanja u vlasti i donošenju odluka. Danas trpe najteže oblike diskriminacije i progona, prisiljene su bježati u izbjeglištvo, a u okupiranim teritorijima njihova najosnovnija prava kao što su pravo na život i slobodu, brutalno su kršena. U Iraku su se nakon američke invazije ženska prava također smanjila, što je vidljivo i prema ustavu iz 1949. godine koji je bio puno progresivniji od današnjeg što se ženskih prava tiče. Pristup žena pravnom sustavu izrazito se smanjio od 2011. godine. Zbog toga se ženski glasovi ne mogu čuti, ne mogu ostvariti svoja osnovna prava, boriti se protiv diskriminacije, napastovanja ili čak biti aktivne sudionice političke i društvene sfere, piše Open Democracy.

Unatoč tome što Arapsko proljeće nije rodno iniciran pokret, ipak je označio svojevrsnu prekretnicu za pitanje žena u javnom životu, prenosi Middle East Monitor. Uklanjanjem starih, tradicionalnih režima otvoren je prostor za napuštanje starih praksi i tradicionalnog patrijarhata. Žene u Tunisu, Egiptu, Libiji i diljem regije shvatile su da imaju pristup novoj širokoj publici koju zanima što imaju za reći, a propitivanjem patrijarhalnih društvenih normi došlo je do promjene paradigme u diskusiji o ženama Bliskog istoka. One više nisu samo predmet razgovora, već su te koje razgovor vode, a po prvi put u recentnoj povijesti Bliskog istoka, vodile su ključnu ulogu u definiranju budućnosti svojih zemalja. Iako je borba za ženska prava tek počela, Arapsko je proljeće na neki način pružilo prvi korak prema ostvarenju ciljeva žena arapskih zemalja.

Objavio/la martina [at] kulturpunkt.hr 05.05.2016

VEZANE VIJESTI

Organiziranjem do promjene

Piše: Ivana Pejić
U svijetu u kojem se tema političke participacije otvara prigodničarski, deklarativno zalaganje za rodnu ravnopravnost bez stvarnih politika zapravo perpetuira marginalizaciju žena.

Za emancipaciju danas i sutra

Piše: Anja Grgurinović
Ženski antifašistički Zagreb bavi se organiziranjem tijekom, prije i nakon Drugog svjetskog rata s naglaskom na borbu za ženska prava, bilo politička, bilo socijalna i radnička.

Ekonomija njege i brige izgradila je zemlju

Razgovarala: Iva Marčetić
O povijesti i utjecaju AFŽ-a, njegovom nestanku te položaju žena danas razgovaramo s Gordanom Stojaković, osnivačicom brojnih ženskih organizacija i inicijativa u Vojvodini.