Borba za Dubrovnik | kulturpunkt

Borba za Dubrovnik

O dubrovačkoj nezavisnoj kulturnoj sceni razgovaramo sa Sinišom Dragutinovićem i Markom Mijatovićem, voditeljima Udruge mladih Orlando.

Razgovarale: Petra Novak i Janja Sesar

KP: Siniša, kako je izgledala dubrovačka nezavisna muzička scena kraja '80-ih i početka'90-ih godina?  

S. D.: Nezavisnu muzičku scenu u Dubrovniku pratim i živim evo, već punih 30 godina. Krajem '80-ih i početkom '90-ih u gradu je postojala aktivna rock scena od više desetaka bendova među kojima su najistaknutiji bili Modeli, Tobogan, Atentat, Izgubljena Generacija, Had, Lapadska Tratinčica, Crna udovica, Psycho i dr. koje su naslijedili Puppy What's Your Name, Aluminijska Doza, 456...Neki od njih su snimili albume, izašli iz Dubrovnika i poput kvarkova, bljesnuli i nestali. U to vrijeme je gotovo svaki grad imao svoju demo scenu, no dubrovačka nažalost nikada nije u potpunosti zaživjela. 

 

KP: Marko, kako su izgledali tvoji počeci rada na sceni?  

M.M.: Moje djelovanje na nezavisnoj sceni počinje u listopadu 2002. godine, na moj 18. rođendan kada sam prvi put došao u prostore Udruge mladih Orlando s namjerom da tu budem od neke koristi, budući sam tada imao previše neiskorištenog slobodnog vremena. Obzirom da sam tada već odradio tri sezone radeći na Dubrovačkim ljetnim igrama kao ispomoć u tehnici na odjelu rasvjete, ponudio sam se i Orlandu da budem dio tehničke ekipe, što je tadašnji predsjednik Marko Milenković s oduševljenjem prihvatio jer je udruzi falilo takvih ljudi. Dotad sam samo čuo priče o Orlandu i saznao otprilike što se sve tu događa i organizira i da se ekipa trudi napraviti klub. Tu sam vidio priliku da se uključim i radim nešto korisno, a da meni to ne bude nikakav teret već uživancija. 

Odmah u početku sam se angažirao oko električnih instalacija i rasvjete. Bez obzira što nisam imao nikakve škole ni nekog velikog znanja vezanog za struju, osim prakse pri radu na rasvjeti na Ljetnim igrama, prihvatio sam izazov učeći se iz dana u dan raditi sa strujom i instalacijama. Također u prosincu iste godine se priključujem Davoru Mojašu u Studentskom teatru Lero kao tehničar rasvjete i tona. U početku je to bio samo rad prema naputcima redatelja Mojaša, dok s vremenom nije stekao povjerenje u moj rad i dizajn svjetla prepustio meni. Do sada sam sudjelovao u realizaciji dvadesetak Lerovih predstava i glazbeno-scenskih recitala. Paralelno s time, svih ovih godina sam bio aktivni član Orlanda, isključivo kao tehnička podrška na svim događanjima koje je Orlando organizirao, te kao član Orlandove video produkcije Orlando pictures

 

KP: Siniša, je li jedan od razloga nastanka Orlanda bilo nepostojanje prostora koje bi prezentiralo i podupiralo dubrovačku nezavisnu glazbenu scenu? Kako su izgledali počeci organizacije?  

S. D.: Orlando je nastao 1999. godine, kada je grupa mladih ljudi (Maro Kocković, Alen Ređović, Ante Režić i mnogi drugi) primijetila napuštene zgrade u staroj bolnici te ih odlučila iskoristiti. Budući da se tim prostorima nije nitko služio, palo ima je na pamet kako bi se tamo mogla napraviti soba za probe bendova. Odlučili su ući u zgradu, pomalo ju uređivati i od županije tražiti da im se preda na upravljanje. Kako su te zgrade u to vrijeme bile pod ingerencijom dubrovačke Opće bolnice čiji je tadašnji ravnatelj bio Andro Vlahušić, upravo je on potpisnik ugovora s Orlandom. Ugovor je potpisan na neodređeno vrijeme, pod uvjetom da se prostor koristi namjenski i u skladu sa statutom Udruge. Udruga mladih Orlando tada je organizirala prostor za svirke, druženje i malu kantinu. U početku nije bilo velikih očekivanja, planova ili strategija. Okupila se grupa entuzijasta i pomalo svirala te je 2000. godine u Orlandovoj produkciji izdan kompilacijski CD U.M.O.Bolnica. UMO je skraćenica od Udruga mladih Orlando, a kako je prostor kluba dio stare bolnice, naziv je ispao vrlo simpatičan. Na CD-u su snimke 16 dubrovačkih bendova pa je ta kompilacija svojevrstan arhiv dubrovačke nezavisne glazbene scene. Žanrovski spektar je vrlo širok, od kantautorstva preko death metala, funka, jazza do rock'n'rolla i punka. Nakon te kompilacije, Orlando ulazi u vrlo intenzivnu fazu i postavlja pred sebe velika očekivanja.

 

KP: Glavne su aktivnosti kluba bile dakle vezane uz glazbu. Možeš li navesti neke od bendova koji su gostovali u Orlandu i kako je to funkcioniralo? 

S. D.: Od 2002. pa na dalje, održano je više od 300 koncerata domaćih i stranih bendova svih žanrova. Od domaćih i ex-Yu bendova izdvojio bih Pase, Atheist Rap, KUD Idijote, Pips Chips And Videclips, Dubioza Kolektiv, Edu Maajku, Francija Blaškovića, Motus, Orange Strips, Antenat, Stilness, Vuneny, Afion, Majke, Overflow... Od stranih najznačajniji su bili Argies, Benediction, Avoid One Thing, Dälek, To Die For, Handsome Furs, Vital Remains, Xiu Xiu... Bendovi bi u pravilu odlazili oduševljeni gostoprimstvom, hranom, smještajem i tehničkim angažmanom oko koncerata. Orlando bi timski odradio sve segmente organizacije i to isključivo kroz volonterski rad i entuzijazam.

 

KP: Kako ste pokrivali troškove? 

S. D.: Troškove smo kao udruga pokrivali na različite načine. Aplicirali smo na lokalne i državne natječaje, strane grantove, sponzorstva, a troškove organizacije izdvojenih događanja (koncerti, predstave) iznosili smo kroz ulaznice i šank.

 

KP: Unatoč potpisanom ugovoru Orlando se u prvim godinama djelovanja suočio s mogućnošću deložacije. Kako je došlo do toga?  

S. D.: Da, 2004. su županijske vlasti donijele odluku da se Orlando deložira. Tada nas je posjetila misija OSCE-a u Hrvatskoj i dala potporu, kao i CARE International, East-West, te mnoge druge asocijacije i klubovi. Pridružio im se i današnji gradonačelnik Andro Vlahušić i na njegovu intervenciju odluka o deložiranju je suspendirana. Zapravo, institucijama nije ni bio interes deložirati nas jer im je bilo puno važnije da se mladi rizičnog ponašanja i supkulturne skupine drže na jednom mjestu, a ne da se rasprše po gradu. Inače, klub se nalazi na bivšim odjelima ginekologije, prostorije udruge su na dijalizi, ispod nas je plućna ambulanta, a oko nas su, također bivše, mrtvačnica i psihijatrija. Govorimo o ogromnom prostoru koji se nalazi relativno blizu centra i ima svoju vrijednost. Postojao je i postoji politički i ekonomski lobi koji pretendira na zemljište stare bolnice, no u to sada ne želim ulaziti. Županija je pod argumentom da nenamjenski koristimo prostor pokušala Orlando izbaciti na ulicu nakon čega sam osobno išao po kancelarijama Županijske uprave i pokazivao im dokumentaciju i arhiv kao dokaz o namjenskom korištenju i stabilnom radu Udruge. Te fajlove smo nazvali X-Files. Udruga je od početka arhivirala sve aktivnosti i ta praksa je nastavljena i danas. Moram reći da, osim tog incidenta s Županijom, nismo imali većih problema. Znalo se da ako se ugasi Orlando, osim Art Radionice Lazareti koja proizvodi drukčiji tip sadržaja, više neće biti sadržaja za mlade, ali ni kvalitetne nezavisne muzičke scene.

 

KP: Prostor se vrlo brzo dakle pokazao kao jedna od najvažnijih pretpostavki za vaš rad...

S.D.: Da, Orlando je u svojih 12 godina imao amplitude koje su pokazale da je prostor ključan segment nezavisne kulture. Ako ne postoji mjesto koje može potaknuti susret i kreativnost, ne postoji ni scena. Kada klub doživi turbulenciju, scena se raspada. Suvremena dubrovačka glazbena scena postoji gotovo isključivo po dnevnim boravcima. Istina, u Orlando dolaze novi klinci, ali oni uglavnom ne naprave ništa ozbiljnije. Kvalitetna scena se stvara doma na kauču i u pravilu ne izlazi često u javnost. Mislim da to nije dobro, jer na koncu mjuza ne dođe do publike. 

  

KP: Osim glazbenog, klupskog programa, koje je aktivnosti udruga još osmislila i provodila?  

S. D.: Početkom 2000-ih nije bilo konstantnog programa, a prostori udruge uglavnom su funkcionirali kao vježbaonica, atelje i kantina, s mogućnošću besplatnog korištenja za sve zainteresirane. Međutim, prostor je uvijek bio vrlo oronuo, tako da je jedan dio energije uvijek odlazio na sanaciju. Kako nisam cijelo vrijeme prisutan u Orlandu, sitnim dijelom 2000-te, te opet vrlo aktivno od 2003. do 2006. pa evo, opet od kraja 2010. navest ću samo neke od  važnih projekata s početaka: Summer Rain Festival (2000), CD kompilacija mladih i neafirmiranih dubrovačkih grupa U.M.O.Bolnica (2000), Art & Music Summerschool (2001), Kulturno-ekološki projekt We Are The World (2003), Urban project – Festival urbane kulture, Pokretanje filmske – video produkcije Orlando pictures (2003) i dr.

 

KP: Nakon početnog uzleta rada udruge i kluba dolazi do faze stagnacije. Kako je tekao taj proces?

S. D.: Odlaskom Kockovića, Redjija, Režića, Carevića i dr. 2002. g., Orlando je krenuo silaznom putanjom. Tih prvih godina, svi su se u Orlandu učili koordiniranju projekata, organizaciji i suradnji. Kada je udrugu napustio krug ljudi koji je znao voditi aktivnosti, Orlando je jednostavno klonuo i okolina ga počinje negativno percipirati. U klubu se počelo čak i živjeti pa Orlando u jednom trenutku postaje svojevrstan skvot, a ne Udruga mladih. Tako je Županija imala dodatne argumente kada nas je htjela deložirati, jer su njihovi prigovori išli i u tom smjeru. Nitko od stare ekipe nije više bio u Orlandu, a infrastruktura je propadala. U tom periodu Udrugu je održavao mladi Marko Milenković, koji nije mogao sam pokriti sve potrebne segmente za kvalitetno funkcioniranje Udruge. Na ljeto 2003., Emir Fulurija, Boris Magdić, Dejan SeferovićJadranka Katić i ja se aktivno uključujemo u Orlando i klub, kao i Udruga, počinju ponovno živjeti, doslovno iz ničega. S vremenom smo klub opremili tehnikom i razglasom, adaptirali unutrašnji prostor i napravili pravi klub. Željeli smo imati mjesto za koncerte, kinoteku i teatar. Tehnika je dolazila s različitih strana, jedan dio smo dobili iz donacija, a drugi dio kupili od sredstava kroz projekt ispred platforme Care International. Dalje smo opremali klub vlastitim sredstvima, uglavnom od ulaznica, šanka i manjih donacija od Grada i Županije. Pokrenuli smo i niz drugih aktivnosti: filmsku produkciju, izdavaštvo, otvorene rasprave, izložbe, književne večeri, kinoteku, angažman u civilnom društvu... U prvoj polovici 2006. odlazim iz Udruge zbog neslaganja sa programskim okvirima i upravljanjem Udruge, a u naredne dvije do tri godine dolazi i do odlaska svih koordinatora Orlanda osim Marka Mijatovića, koji nastavlja održavati Orlando i koji 2008. preuzima glavnu odgovornu funkciju. O tom periodu je dobro da govori sam Marko, a moj povratak u koordinaciju se događa krajem 2010. i evo, još sam prisutan i optimističan da možemo izlječiti oboljelu dubrovačku, nezavisnu, urbanu, muzičku i drugu scenu.

 

KP: Marko, možeš li reći nešto više o toj fazi i tvojoj ulozi u radu organizacije?

M.M.: Točno nakon završetka drugog festivala urbane kulture Re-akcija 2006, razilazi se veći dio ekipe zbog raznih nesuglasica oko programa i smjera u kojem je tada udruga išla. Godinu dana nakon toga, udrugu samovoljno napušta i dotadašnji predsjednik, i za njim odlaze zadnji ostaci te mahnite ekipe iz Orlandovih najboljih dana. Sam nisam ništa mogao činiti, ni znati što trebam raditi od administracije do apliciranja projekata - jednostavno je sve stalo, zamrlo. Nakon što sam preuzeo ulogu vršitelja dužnosti, počela se skupljati prva ekipa koja nije imala ambicije veće od igranja društvenih igara okupljena pod zajedničkim imenom LJ.U.D.I. (Ljubitelji univerzalnih društvenih igara). Klupski program se doslovno odrađivao, bez neke velike ideje i mogućnosti. Počeli su se pojavljivat i razni likovi željni samopromocije i sa svakakvim nebuloznim idejama koje sam uspio nekako odmaknuti dalje od udruge. Tek danas shvaćam u što sam se upustio i da sam tada bio imalo pametniji sigurno ne bi preuzeo vođenje udruge. Najgori momenti su bili kad mi je ZAMP skočio za vrat, a ja nisam imao pojma o kome se tu radi ni za što me zovu i terete... Jednostavno su me ni krivog ni dužnog sudski gonili, sve zbog stvari koje se nisu prije na vrijeme rješavale. Još je tu ostalo dosta neriješenih situacija, ali sam ih nekako sve uz pomoć tada već povratnika u udrugu Emira Fuluriju, uspio riješiti na najbolji mogući način. Barem nitko nije dobio batina. (Smijeh) 

Na kraju se sve to gubljenje živaca isplatilo, budući da se prostor uspio zadržati i održati u koliko toliko funkcionalnom stanju. Tijekom ljeta Emir dobiva otkaz na poslu i odlučuje se preseliti u Zagreb, što je značilo da opet ostajem u udruzi sam prepušten ekipi koja nije imala neke ambicije sudjelovati u radu udruge, osim uživati klupski program koji se vremenom sveo na vikend zabave. U kolovozu 2010. godine sam i službeno preuzeo ulogu predsjednika udruge, samo iz razloga što sam se, povratkom Siniše i još nekih ljudi iz stare ekipe, uvjerio da Orlando može i mora i dalje postojati i biti čvrsti temelj moderne dubrovačke urbane scene. Sada doslovno krećemo iz početka kao da nikad tu ničega nije ni bilo. Veliku nam prednost daje dosadašnje iskustvo kako u radu u organizaciji tako i u radu sa ljudima što se ne može tek tako naučiti dok ne iskusiš neke stvari na vlastitoj koži. 

 

KP: Kojim se aktivnostima udruga bavila tih godina? 

M.M.: U tom periodu su projekti izostali, budući nitko nije znao što je to projekt a kamoli pokušat napisati išta što bi sličilo projektu. Bavili smo se isključivo jednostavnim stvarima koje smo znali organizirati kao npr. sudjelovanje u raznim volonterskim i humanitarnim akcijama, organiziranje dobrotvornih koncerata, te održavanje klupskog programa koji je vremenom bio sve siromašniji kvalitetom. Opet iz neznanja što je to udruga i kako udruga treba funkcionirati, ekipa je počela forsirati klupski program koji više nije ni imao onaj prvotni smisao da klub tu bude radi udruge, odnosno kao medij koji bi na primjer služio prezentiranju programa koji bi nastajao u radionicama udruge. Svi su zaboravili na postojanje udruge, te se sve vrtilo oko kluba koji se počeo pretvarati u svojevrsnu birtiju. Gubljenju živaca je pridonijelo i ograđivanje glavne zgrade kompleksa Stare bolnice jer su se počeli odvijati građevinski radovi, te nismo imali nikakve fizičke komunikacije s gradom. Dobili smo polovično riješen prilaz bez potrebnih skalina, rasvjete i ikakvih oznaka koliko je opasno njime prolaziti. Sami smo osvijetlili prilaz, i redovito bi nailazili na uništene i počupane instalacije, te unatoč svi popravcima i krpljenju nismo uspjeli odoljeti onome kome je bio film, eto tek tako kidat žice i lomit rasvjetna tijela. Također smo morali riješiti novi priključak za struju jer su se stare dovodne instalacije iskopčale. Ista stvar se dogodila i s vodom, gdje su nam iz tehničke službe Opće bolnice obećavali riješiti problem. Nakon dva mjeseca provedena bez vode, sami smo opet kupili cijevi i sat za mjerenje potrošnje te se priključili na novopostavljenu privremenu vodovodnu mrežu.  Svi ti sitni i krupni problemi doveli su me na rub živaca i odluke da i ja konačno odem iz Udruge. Međutim, ponovnim dolaskom Siniše, pokrenuli su se svakodnevni sastanci i dogovori i pregovori što i kako krenuti ispočetka. Tada je cjelokupna ekipa koja se dotad skupljala, napustila udrugu jer nisu vidjeli smisao postojanja ikakvog drukčijeg kluba i udruge osim kao mjesta za dobru zabavu i „oblokavanje“.

 

KP: Koje bi izdvojio događaje koji su obilježili to razdoblje u radu udruge? 

M.M.: Definitivno uspjesi naše video produkcije kada je 2008. godine na RAF-u nastupila sa kratkim filmom Insert koji je od strane žirija uvršten u program RAF preporučuje, te je bio prikazan na večeri otvaranja festivala i izabran u Best of RAF 2008 po izboru publike u kategoriji igranog filma. Uz Insert, prikazao se još jedan igrani film Bez teme koji je također izabran u Best of RAF 2008 po izboru publike u kategoriji eksperimentalnog filma. Sljedeće godine Video radionica se predstavila sa kratkim igranim filmom Obračun u zasjedi, koji je napravljen u suradnji s ekipom iz Kazbek film production. Film je od strane žirija uvršten u program RAF preporučuje, te je bio prikazan na večeri otvaranja festivala. Također je izabran u Best of RAF 2009 po izboru publike u kategoriji igranog filma. Nakon toga kreće niz od desetak snimljenih video spotova za lokalne bendove, od kojih su se neki „zavrtili“ i na državnoj televiziji poput video spota Sami u kamenu grupe Atlantida, te video spota Embassy grupe Embassy 516
 
Od ostalih stvari kojima se udruga bavila nemam mnogo za izdvojiti, kao što sam i prije rekao sve se svodilo uglavnom na klupski program, te doslovno odrađivanje istog tek tako da ima nešto. Jedna od pozitivnih stvari je ta što sam uspio stupiti u kontakt te sa Orlandom realizirati neke manje projekte sa gradskim i županijskim pročelnicima kulturnih odjela u gradu i županiji, socijalnom skrbi i međugeneracijskoj solidarnosti, te Obiteljskim centrom Dubrovačko-neretvanske županije. Riječ je o nizu sudjelovanja u raznim akcijama poput foruma mladih protiv droge gdje bi predstavljali svoj dotadašnji rad. To je ujedno bila prilika i da gradskim čelnicima damo priliku da se upoznaju s pravim licem Orlanda gdje su ostali začuđeni kvalitetom prikazanog programa. Nažalost ili na sreću, tu nam je dosta pomogla „stara slava“ i materijali iz nekih starijih vremena kojima smo se mogli podičiti, pa pored niza video projekcija snimljenih materijala, redovito bi izlagali i knjige iz naše naklade. 

Koliko god je udruga tada bila u deficitu s kvalitetnim kadrom i neprepoznatljiva s ponuđenim programom, našlo se načina da se dođe do bitnih ljudi o kojima je tada ovisila budućnost udruge, jer se u isto vrijeme krenulo s preuređenjem kompleksa Stare bolnice i krenulo s izgradnjom sveučilišnog kampusa gdje prema nekima nema mjesta za Orlando. Međutim bitni ljudi su ipak (valjda) shvatili da prostor gdje imate jednu državnu instituciju za izobrazbu, neformalna edukacija – u ovom slučaju - Orlando, može samo pridonijeti povećanju kvalitete individualne umjetnosti i izražavanja.

 

KP: Je li nastavila razvijati neke od prijašnjih projekata? Je li razvila neke nove projekte? 

M.M.: Projekti koji su se nastavili su ljetni festival urbane kulture Re-Akcija koji se uspio održati svake godine, zatim ekološki festival audio-vizualnih umjetnosti We are the world 2009. godine, te pokušaj kopiranja programa Urban project iz 2004. godine koji nije uspio naći interes među publikom, unatoč redovitom svakodnevnom programu tijekom prvih pet mjeseci 2010 godine. Program se sastojao uglavnom od izložbi fotografija, slušaonica, kinoteka, koncerata i poetskih večeri. 

 

KP: Kakva je bila podrška od strane lokalnih vlasti? 

M.M.: Podrške u to vrijeme nije nedostajalo, međutim došla je svima znana recesija, i točno u momentu kada preuzimam udrugu sa svim dugovima i problemima, Grad Dubrovnik donosi rebalans proračuna gdje sve udruge ostaju bez obećanih proračunskih sredstava. Bila su to malo teža vremena bez ikakve konkretne financijske podrške lokalnih vlasti. Ali nismo se predavali, snalazili smo se kako smo znali. Za vrijeme petog izdanja festivala Re-Akcija 2009. godine smo optimistično bili uvjereni kako ćemo moći pokriti sve troškove, ali kao što rekoh, zakazao je Grad sa svoje strane i tu smo već uletili u dugove iz kojih smo se morali vaditi privatnim donacijama i posudbama. Nismo imali čime tiskati plakate, pa smo pravili improvizirane plakate printajući obavijesti na papir A4, kojeg bi onda lijepili na listove starih novina i kao takav svojevrsni kolaž bi lijepili po gradu, namjerno gerilski po nedozvoljenim mjestima, kako bi iskazali svoje nezadovoljstvo prema institucijama Grada Dubrovnika. Također šesto izdanje festivala Re-Akcija umjesto tradicijski navedene godine u kojoj se održava festival, u broju 2010. smo umjesto broja stavili upitnik iz više razloga. Da li će se uspjeti održati cijeli festival? Da li će to ličiti na festival? Možemo li uopće predstavljeni program nazvati festivalom itd. Tim upitnikom smo si postavili mnogo pitanja, na koja smo uglavnom uspjeli naći odgovor. Festival se unatoč dosta skromnom programu, ipak održao. Što se tiče današnje situacije, uživamo u podršci svih nama bitnih institucija, kako od strane gradskih i županijskih odjela, tako i od samog ureda gradonačelnika i župana. Apsurdno zvuči to da uživamo podršku institucija, dok istovremeno nailazimo na neodobravanje velike većine građana, a često i mladih ljudi koji bi trebali razmišljati malo više od toga kako se dobro provest i razvaliti alkoholom tijekom vikenda, te biti konzumenti programa udruge i podrška.  

 

KP: Siniša, u organizaciju se vraćaš 2010.g. Kako izgleda klub i dubrovačka scena?  

S. D.: Kada sam se vratio u studenom 2010, naišao sam na potpuno drugačiju konstelaciju od one iz 2006. Kvaliteta sadržaja je pala, ali to pripisujem potkapacitiranosti vodstva organizacije. Najtužnije je što su u međuvremenu skinheadsi postali zaštitari kluba, prvenstveno da bi ga zaštitili od njih samih. Klasičan tip reketa oko kojeg ni policija nije bila od velike pomoći. Rat je ostavio traga na mladim generacijama i sada su u Dubrovniku vrlo popularne skinhead i heavy metal supkulture koje otvoreno koketiraju s nacionalizmom i nacizmom. Takva atmosfera nas prisiljava na autocenzuru i gotovo paničan oprez kada organiziramo gostovanje bendova iz Srbije. Mislim da je to katastrofa. Imam osjećaj kao da se sve mora ponovo raditi iz početka, ali tu sam optimističan jer nove, mlađe poslijeratne generacije nisu zahvaćene PTSP-om i otvorene su za nove ideje i istraživanje starih vrijednosti. Kada se slože određene predispozicije dubrovačka scena će zasigurno rapidno živnuti, jer primjećujem puno potencijala svud naokolo u različitim umjetničkim i medijskim izričajima.

 

 

 

KP: Tko čini vašu publiku? Što misliš da se promijenilo između prijeratne i poslijeratne generacije?  

S. D.: Ponekad ni sam nisam siguran. Dubrovnik je uvijek bio vrlo urbana, ali i konzervativna sredina. Kada je počeo rat, doživio je kolektivan pad, pa i pad urbaniteta i više se ništa nije diglo na prijeratnu razinu. Pripadam generaciji koja je bila izuzetno entuzijastična i uvelike različita od sadašnjih. Novija, ratna i poratna generacija ima sasvim drugi sustav vrijednosti. Mlađa publika gotovo da ne postoji, ne „lijepe“ se na sadržaj i scenu doživljavaju vrlo površno, uglavnom kao oblik zabave. To nije publika koja će se uključiti u kreiranje programa, nego ona koja će ga eventualno konzumirati. U Dubrovniku i dalje ima bendova, ali oni su uglavnom ograničeni na hermetične prostore i dnevne boravke. Međusobno ne komuniciraju, niti dolaze na koncerte. Puno stvari se odvija na virtualnoj razini, mlađa publika se nerado miješa sa srednjom i starijom i obratno, sveopća je podređenost masovnom turizmu, nedostatak informacija i medijske manipulacije također čine svoje... Orlando nema baš lagan zadatak.

 

 

KP: Koji bi program izdvojio kao autentičan Orlandov produkt? 

S. D.: Unutar tog 12-godišnjeg spektra čitav je niz kontinuiranih programa koji uključuju koncerte, predstave, projekcije, tribine, izložbe, radionice, ekološke i aktivističke akcije. O tome ne treba trošiti riječi jer je nova web stranica sa kompletnim arhivom upravo u izradi. Zasigurno bih izdvojio našu video-filmsku produkciju Orlando pictures. U osam godina proizvedeno je više od stotinu videospotova, skečeva, reportaža i filmova. Izdvojio bih još i Festival urbane kulture (F.U.K.) Re-akcija, koji se organizira već sedmi put. Re-akcija iz 2005. je bila organizirana kako bi potaknula raspravu o dubrovačkoj nezavisnoj sceni i odnosima između nas. Moram reći da je polučila rezultate, jer do 2005. u Dubrovniku nije bilo događanja tog tipa koji je sadržavao svakodnevni dvomjesečni program u kontinuitetu. Dubrovačka scena je oživila i nastaju perspektivni mladi bendovi kao Valetudo, Gilgai, Izae, Otpisani, FEBRA, Los Horizontales... a Dubrovnik je imao priliku vidjeti čitav niz nepoznatih domaćih i stranih grupa od kojih su mnogi danas respektabilni bendovi. S druge strane, Lazareti su se naredne dvije godine odlučili za sadržajno vrlo blizak dvomjesečni program, no na način suradnje sa zagrebačkom Močvarom. Pitali smo se zašto su se odlučili na uvoz programa, a ne na suradnju s Orlandom i odlučili da se nećemo ljutiti, već da ćemo nastaviti tradiciju festivala Re-akcija. Na kraju krajeva, ni mi se nismo nešto posebno nametali. Upravo tu i vidim ulogu projekata kao što je Kulturpunkt, da pomogne u zbližavanju i komunikaciji među nositeljima nezavisne scene, nekad i sa istog područja. 

 

KP: Jedan dio budžeta čini i zarada od ulaznica. Što pokrivate od prihoda od ulaznica?  

S. D.: Isključivo na program. Ulaznice uglavnom pokrivaju dio putnih troškova, cateringa i marketinga za bendove, šank je bitan jer on puni rupe i katalizira daljnji rad. Ponekad svjesno ulazimo u minus samo kako bi neki program ipak organizirali. Kada smo organizirali Dälek, znali smo da ne možemo računati na podmirenje troškova organizacije. Dälek su tražili 600 eura za nastup, a mi smo prodali 30 ulaznica po 30 kuna. Nije nam bilo važno da koncert sam po sebi bude isplativ, jer smo znali da u Dubrovniku ionako nemamo dovoljno isprofilirane publike za takve sadržaje. Željeli smo dovesti aktualnu glazbu u ovaj grad, pokazati nešto novo. Sve u svemu Dälek nam je donio respekt i pobudio interes za Orlandom i od strane drugih klubova i bendova. 

 

 

KP: Iako je vaša glavna motivacija bila raditi nešto za lokalnu zajednicu, jeste li ikada razmišljali iskoristiti turistički aspekt Dubrovnika?  

S. D.: Mislimo prvenstveno lokalno a samim time djelujemo i na globalno. Iako se nalazimo na popisu kulturne ponude grada i surađujemo s Turističkom zajednicom, turisti dođu u manjem broju, jer nas nije lako pronaći, a ni prolaz kroz kompleks Stare bolnice ne ulijeva povjerenje. No, oni svakako nisu značajan postotak naše publike. Razmjerno često imamo strane izvođače. Jednom prilikom u Orlandu smo ugostili pedeset Francuza koji su putovali na Kosovo u sklopu neke mirovne inicijative. Moram reći da s Francuzima oduvijek imamo najbolje kontakte, često se raspituju za naš program i nude nam svoj. Uglavnom su to bendovi koji su na turneji, traže samo da im osiguramo smještaj i hranu, a kako imamo kuhinju i spavaonicu, nama to nikada nije bio problem. Dubrovnik je sam po sebi turistički brend i ne opteretiti se turističkim aspektom može dovesti samo do povećanog interesa i strane publike. 

 

KP: Edukacija mladih jedno je od područja kojim se Orlando također bavio. Možeš li reći koje ste aktivnosti provodili? 

S. D.: U projektu sa Zavodom za javno zdravstvo organizirali smo tribine o seksualnoj edukaciji mladih i prevenciji od ovisnosti. Sudjelovali smo u donošenju nacionalnog programa djelovanja za mlade na državnoj razini, u više navrata smo imali radionice angažiranog novinarstva u suradnji s Fade In-om. U izborna vremena održavali smo otvorene rasprave o važnosti izlaska na izbore. Pokrenuli smo filmsku, novinarsku i glazbenu radionicu. Sudjelovali smo kod donošenja županijske razvojne strategije kao dio projektnog tima u domeni civilnog društva. Naš član je prisutan u gradskom Savjetu mladih. Općenito mislim da bismo trebali više aplicirati na projekte koji se tiču društvenih i socioloških djelatnosti. Orlando po svom statutu pripada Odjelu za društvene djelatnosti, jer su nam prioritet dobrobit mladih u društvu, ekologija, kultura, pa tek onda zabavni sadržaji. 

 

KP: U vašem radu je suradnja i ideje te projekti izvana od velike važnosti. S kojim ste sve organizacijama surađivali?  

S. D.: Osim udruga i institucija na lokalnoj razini surađivali smo ili surađujemo sa nizom platformi, udruga i klubova mladih - MIFOC, Klub mladih iz Šibenika, Kocka iz Splita, Mladi most, Attack, HUK iz Knina, Spirit, Mixt Art Myrys, MAMA, OKC Abrašević, Kompas Kotor, Udruga MI, GETO iz Banja Luke, ZVUK iz Zadra, Volonterski centar Zagreb, Art radionica Lazareti, Care International, Nansen, East-West Institute, Clubture, Sinestet, RI-Rock i dr. Uspostavljanje novih kontakata je i danas jedan od prioriteta u radu Udruge mladih Orlando. Evo, sad surađujemo i sa Kulturpunktom.

 

KP: Kako ste rekli, za Orlando je započela nova faza. Koje aktivnosti su u planu?

S. D.: U tijeku je cjelogodišnji projekt U.M.O.Bolnica, ali ovaj puta ne mislimo snimiti kompilacijski CD, već konceptualno organizirati cijeli program. Koristit ćemo se isključivo medicinskim terminima kroz 4 tromjesečja: anamneza, dijagnoza, terapija i nuspojave, a cilj nam je ozdravljenje dubrovačke scene. Unutar tog okvira nastavljamo sa koncertnom i klupskom aktivnošću. U nastajanju su videospotovi za dubrovačke bendove, kao i kratki filmovi u Orlandovoj produkciji. Dokumentarni film čeka montažu, a zbirka kratkih priča IDentitet čeka tiskanje. Orlandova naklada u planu za 2012. ima pokretanje natječaja za fantastičnu priču, te prvo strip-album izdanje po pričama Nikše Penda a čiju ćemo adaptaciju i crtež potpisati Amele Vilogorac i ja. Moguć je i projekt s udrugom Domine iz Splita baziran na problemu maloljetničkog nasilja. Namjera nam je pokrenuti i kazališnu priču uz pomoć profesionalnih glumaca iz Kazališta Marin Držić. Sezonu bi trebala otvoriti predstava Tigar u režiji Helene Kovačić, splitske glumice s angažmanom u Dubrovniku. Dogovoren je nastup RI-Rock Bus-a u čijem su sastavu četiri riječka punk benda na čelu s Pasima. Koncert organizira Udruga mladih Orlando u prostorima i uz logistiku Lazareta. Stavili smo si dosta toga ispred sebe i odlučni smo to sprovesti u djelo. Ako ne uspijemo reanimirati dubrovačku urbanu scenu, bar ćemo znati da smo pokušali. 
 
 
Na fotografiji: Siniša Dragutinović i Marko Mijatović

 

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 19.11.2011

TAGOVI