Borba za moć u pat-poziciji | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Borba za moć u pat-poziciji

Nakon ispitivanja hijerarhije odnosa i njegove društvene uvjetovanosti, Bill Is Dead Brune Isakovića i Mije Zalukar prikazuje igru nadmudrivanja u arhetipskoj podjeli uloga.

Piše: Ivana Pedljo

FOTO: Silvija Dogan

  • A
  • +
  • -

Udruženi u umjetničku organizaciju Malo sutra, dugogodišnji izvođački par Mia Zalukar i Bruno Isaković predstavio se na festivalu Perforacije predstavom Bill Is Dead nastaloj u koprodukciji s Tjednom suvremenog plesa i Dominom, a kojom su ujedno i zaokružili svoj izvedbeni doublebill. U obje predstave dramaturgiju potpisuje Vedrana Klepica, dizajn rasvjete Saša Fistrić, a dizajn zvuka Hrvoje Nikšić. Inspirirani popularnim filmom Kill Bill Quentina Tarantina, autorski tim razlaže problematiku odnosa. Dok su se u prvoj predstavi Kill B. bavili analizom hijerarhije i složene strukture intimno-poslovnog scenskog i partnerskog odnosa, koji je zbog intenziteta i kompleksnosti uvijek na rubu preobražaja u patroniziranje, pa i konflikt, Bill Is Dead to pitanje širi na društveno uvjetovane odnose zarobljene u stereotipe muškosti i ženskosti. Bill Is Dead je igra nadmudrivanja i borba za moć likova u pat-poziciji.

U bijeloj sobi lišenoj konteksta, vremenskog ili prostornog određenja publiku dočekuje žena (Zalukar). Na njezinim ramenima lebde baloni pričvršćeni na svjetlucavu srebrnu haljinicu ispod koje se jasno nazire trudnički trbuh u odmaklom stadiju. Nježno se kreće na sceni s rukama u zraku i pogledom u daljinu, kao da nešto traži ili barem pokušava odgonetnuti smjer kretanja. Neodlučna je. U namjeri da pronikne u scensku radnju, kao pomoć gledatelju javlja se Glas (Zvonimir Dobrović), koji predstavlja protagonisticu i razlaže njezinu motivaciju. Ona je u bijegu pred konjanicima i odvažuje se na putovanje. Kada liježe kako bi predahnula, njezini minimalni pokreti tijela omeđeni balonima stvaraju privid levitiranja. Mir i harmoničnost lebdećeg stanja prekidaju prodorni zaglušujući zvuci. U velikim i teškim drvenim klompama koje nalikuju na kopita, ogrnut plaštom od širokih traka, muškarac (Isaković) stupa na scenu. Pojavljuje se teškim koračanjem i napetošću tijela, dominantnim stavom kojim osvaja teritorij i uspostavlja vlast. On je mračan i silan, vizualno nadmoćan, pa čak i opasan, ali samo na prvi pogled. Njihov susret pokreće niz konfliktnih situacija koje komuniciraju pokretom i dijalogom.

Pojavnost likova jasno ocrtava arhetipska obilježja muškarca i žene pa ih se u tako izložene bijeloj prostoriji može promatrati kao jedinke vrste u laboratoriju. Eksperiment je to izravnog promatranja bez sudjelovanja, u kojem publika može pronaći mnoge točke poistovjećivanja i prepoznati društvene mehanizme kojima su i sami podvrgavani u procesu samoodređivanja. Naracija gledatelje vraća u okvir radnje, objašnjavajući složenost prirode odnosa na sceni. Servira tumačenje samim pripadnicima vrste, gledateljima, pa tako situaciju stavlja u okvir komičnog paradoksa.  

Zanimljiva kostimska rješenja Ane Fučijaš vizualno prizivaju arhetipske motive mitoloških bića, od antike pa sve do futurističkih likova filmova znanstvene fantastike. Likovi se ogoljuju napuštajući kostimske elemente. Oslobađajući se "kopita" i plašta: on postaje sasvim običan muškarac koji postupno probija njezine balone pa ona tako gubi svoje levitirajuće moći. On je ukroćuje i prizemljuje. Njezina transformacija se pak gradi u suprotnom smjeru, pa se bespogovornim mirenjem sa situacijom iz pasivne promatračice polako transformira u krotiteljicu uzurpatora. Ovaj prikaz cikličnosti odnosa implicira na beskrajno vraćanje na početak i zarobljenost u modalitetima djelovanja.

Vizualno zanimljive scene poigravanja kostimom dobivaju na snazi naglom promjenom dotad nenametljivog dizajna rasvjete, pa pod jakim strobo-svjetlima muškarac pod plaštom poprima monumentalne oblike, a svojim kretanjem i pozicioniranjem u prostoru snažno projicira napetost emocionalnih stanja. Potencijali kostima ipak nisu dovoljno iskorišteni u pokretu pa gledateljici ostaje da se pita kako bi teška kopita utjecala na Isakovićev pokret ili što bi se sve moglo uprizoriti na sceni igrom plašta, balona, pa i detalja poput pernatih zaušnjaka kod Zalukar.

Napetost eskalira zadiranjem u tabu ženske promiskuitetnosti pod velom komike, a eruptira Isakovićevim solom, dinamičnim pokretom punim ukroćene usiljenosti. Sasvim jasno prikazane klišeizirane slike rodnih polariteta vizualno podupire pokret koji prelazi u karikaturu. Snažnije je naglašena preobrazba maskuliniteta u kojoj se Isaković od suverenog vladara transformira u kicoša, da bi završio kao puka nakupina mišića bez puno intelektualnog angažmana, a Zalukar od nezaštićene i izgubljene djevojke u vladaricu ipak nespremnu za raspolaganje tako moćnim resursom. 

Beskrajna nadmudrivanja u borbi za prevlast postaju zamorna zbog ponavljanja obrazaca; nastojanje da se generira moć, odustajanje, pokoravanje ili pak očuvanje pozicije kada Zalukar jednolično izdaje naredbe Isakoviću koji ih beskompromisno izvršava. Zamor scenskim zbivanjima prekida Glas, koji od neutralnog postaje autoritaran, ali i problematičan, obraćajući se direktno protagonistima na sceni, suočavajući ih s vlastitim slabostima. Razotkriva banalnost njihovih motiva, banalnost iz koje proizlazi predvidivost akcija, što pak generira naizgled beskonačnu agoniju koja niče iz robovanja ulogama. Je li to ujedno i prihvaćanje beznadnosti odnosa, pomirenje s nemogućnošću nadilaženja i odstupanja od zadanog?

Bill Is Dead ironičnim pozicioniranjem likova u kojem se sudaraju stereotipne slike često svedene na nagonske motive, kroz društvene i psihološke klišeje odlazi u krajnost i uprizoruje pitanja koja preispituje svaka epoha. Govor koji dominira nad glazbom, svjetlo koje je u drugom planu i reducirane plesne sekvence odmiču Bill Is Dead od kanona klasične plesne predstave. Autori su na tragu onog što je inspiriralo i samog Tarantina za film – minimalistički način pripovijedanja, potraga za slobodom, osveta – ali, za razliku od Tarantinovog Kill Billa, ne kreiraju baš uvjerljivo pobjedonosan ženski lik.

Predstava ne ide toliko daleko da kategorički odbacuje postojeće ili predlaže nove moguće modele odnosa niti nudi strategiju pronicanja u postojeće društveno uvjetovane zamke, stoga bi se moglo reći da uzmiče pred kritičkom refleksijom. Kako god, autorski tim izvršava misiju: Bill Is Dead kao odgovor na Tarantinov poziv na djelovanje: Kill Bill. I što sada? Je li spor napokon riješen? Sveznajući Glas ipak implicira na drugačije stanje stvari, pa tako na kraju ostaju status quo i iscrpljeni protagonisti u bijeloj sobi, ironičan prizor koji vraća na početak igre likova u pat-poziciji.

 

Tekst je nastao u sklopu Radionice perforacijske kritike, edukacije i mentoriranja mladih kritičara/ki koja se održala u suradnji Kurziva i udruge Domino. Program je nastao u sklopu projekta Svijet oko nas – Očuvanje prostora kritike uz potporu Zaklade Kultura nova.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 06.08.2021

VEZANE VIJESTI

Nisu samo psi istrenirani da laju

Piše: Diana Meheik

Ponavljanjem istog sadržaja u bezbroj priča, one u Gejmu postaju priče o nama, našim granicama, policiji i vladi, te barem toliko koliko traje predstava, one su naš problem.

Provokacija kao katalizator promjene

Piše: Milena Žarković

U performansu Srbin, Cigan, Peder i Musliman Mirjana Đan se izlaže publici i postavlja u ulogu prokazivačice, dok njezin istup propituje razinu tolerancije u društvu.

Šuta, ples i prašina

Piše: Gregor Sirotić Marušić

Pokazujući kako je ples težak fizički rad, Arbajt propituje stav prema kojem umjetnici nisu "pravi" radnici.