Borba za opstanak drame | kulturpunkt

Borba za opstanak drame

S kazališnom družinom KUFER razgovaramo o perspektivi domaćeg dramskog pisma, izazovima online izvedbe i poteškoćama s kojima se rad u kazalištu trenutno suočava.

Razgovarala: Hana Sirovica

KUFER-ova produkcija Dobar, loš, mrtav (r. Ivan Planinić). FOTO: Karla Jurić

KUFER je kazališna družina u čijem je fokusu rad s mladim i neafirmiranim umjetnicima i umjetnicama. Mala noćna čitanja, program u njihovoj organizaciji, tijekom proteklog desetljeća prometnuo se u važan prostor za domaće (mlado) dramsko pismo, no zbog nedostatnog financiranja posljednji se put održao još 2016. godine. Nakon podulje stanke, ovaj se program javnih čitanja dramskih tekstova vraća u online formatu, uz izvedbu poetske drame Ne zaboravi pokriti stopala Espija Tomičića. Ususret virtualnoj premijeri, razgovarali smo s producenticom Romanom Brajšom i dramaturgom Ivanom Penovićem, tandemom koji trenutno vodi ovu kazališnu družinu.

 

KP: U prošloj godini preuzeli ste upravljanje KUFER-om, udrugom koja je okrenuta stvaralaštvu neafirmiranih autora_ica. Možete li pobliže objasniti kakvu sve podršku kroz svoj rad pružate mladim umjetnicima i umjetnicama?

RB: KUFER, osnovan još 2000. godine, platforma je za nove generacije još neafirmiranih kazališnih umjetnika koji u KUFER-ovoj produkciji često realiziraju svoje prve profesionalne radove nakon studija. KUFER-ov fokus je na mlađoj generaciji autora koje onda povezuje s drugim umjetnicima te im pruža produkcijsku podršku za realizaciju njihovih prvih radova, uz tzv. "pravo na pogrešku", odnosno mogućnost da kroz svoje projekte uče i na vlastitim pogreškama te, unatoč njima, realiziraju svoje prve predstave. KUFER-ov program čine produkcija i distribucija kazališnih predstava, edukativni program radionica KUFERedu te Mala noćna čitanja.

KUFER producira do dva nova projekta godišnje, obično u suradnji s partnerskim organizacijama, a Ivan Penović i ja smo četvrta generacija voditelja, nakon što su nam prošle godine organizaciju prepustile Nina Križan i Vedrana Klepica. Baš uoči odluke o zabrani okupljanja trebali smo premijerno izaći s predstavom Memorija (svijeta) je puna Nikoline Rafaj na kojoj je radilo 15-ak umjetnika iz tzv. "treće skupine" samostalnih umjetnika koja je trenutno najugroženija. Ta je skupina preko noći ostala bez mogućnosti rada i ikakvih prihoda, a većinom ju čine mlađi umjetnici koji još nisu stekli status pri Hrvatskoj zajednici samostalnih umjetnika. Samostalni umjetnici te kategorije inače su najčešći KUFER-ovi suradnici.

KP: Mala noćna čitanja KUFER-ov je program koji je otvorio važan prostor za mlade dramske glasove, a posljednje su izdanje doživjela prije početka vašeg mandata u organizaciji. Kako se ovogodišnji koncept promijenio u odnosu na prethodna izdanja Malih noćnih čitanja, a kako s obzirom na trenutne izvanredne okolnosti? 

RB: Mala noćna čitanja posljednjih se godina bore s opstankom uslijed neadekvatnog financiranja. Za ovu smo godinu imali u planu drukčiji pristup, ali smo zbog ograničenog financiranja i koronakrize morali ponovno preoblikovati format. Iz solidarnosti odlučili smo u realizaciju čitanja uključiti samostalne umjetnike koji nisu zaposleni u javnim kazalištima, a kojima je egzistencija trenutno posebno ugrožena. 

IP: Ionako smo planirali kompletnu promjenu formata Malih noćnih čitanja, u vidu razvoja cjelogodišnjeg dramaturškog laboratorija. Na nesreću, ova situacija ne dopušta projekt takvog opsega, a nismo ni dobili dovoljno financija za takvo reformatiranje. Ipak, program u ovom trenutku ispunjava svoju prvobitnu svrhu na prilagođen način, a to je afirmiriranje i pružanje vidljivosti dramskim tekstovima novih autora na sceni. Prema tome, zadržali smo se na modificiranoj verziji koncertnog čitanja, što je čest pretkorak u postavljanju novog dramskog teksta.

KP: Svoju će online premijeru u sklopu Malih noćnih čitanja doživjeti drama Ne zaboravi pokriti stopala Espija Tomičića. Zbog čega ste se odlučili za taj tekst? 

IP: Kvaliteta teksta, u narativnom i dramaturškom smislu, ipak je presudna. Ovaj tekst ima zanimljiv strukturalni obrat u prividnoj formi monodrame, a pritom koristi pitak jezik, bez viškova, bez ustezanja prema iskazu struje misli, bez potrebe da se udalji od razine svakodnevnog govora. Espi Tomičić u posljednje vrijeme svojim tekstovima sve više grabi pozornost, i to potpuno opravdano. Ohrabrujuće je čitati tako iskren autobiografski iskaz i izazov je baviti se njime. Još je bolje to što iz njega vrišti potencijal koji pisac posjeduje.

KP: Kako ste pristupili prijenosu izvedbenog formata u virtualnu okolinu i što su vam, u tom smislu, bili najveći izazovi u režiji i organizaciji programa?
 
RB: Bilo je izazovno početi promišljati izvedbu u okvirima internetskog prijenosa, a unutar zadanog budžeta i, naravno, uz pridržavanje svih mjera kako ne bismo ugrozili ničije zdravlje. Znali smo otprilike što ne želimo pa smo počeli istraživati što želimo, a od velike pomoći u realizaciji u umjetničkom i tehničkom smislu bila nam je oblikovateljica svjetla Sara Bundalo
 
IP: U ovom trenutku nemaš mogućnosti isproducirati video format koji je na profesionalnoj razini, barem ne na onoj na koju smo navikli uobičajeno. Nedostaju ti primarno ljudi, onda sve drugo. S druge strane, ako previše pojednostaviš, nema razloga da bi to itko gledao. Prema tome smo pokušali pogoditi neku sredinu, poigrati se u ovom privremenom formatu online kvaziumjetnosti i uzeti u obzir sve slične pokušaje u posljednja dva mjeseca.  
 
 
KP: Iako ste tek odnedavno aktivni u KUFER-u, drugim ste projektima i suradnjama ostvarili priličan staž na domaćoj izvedbenoj sceni. Kako, s obzirom na iskustvo, općenito doživljavate propusnost kazališnog sustava prema dramskom pismu mladih autora/ica? 
 
IP: Propusnosti ima, vidimo sve više suvremenog domaćeg dramskog teksta i sve više inicijative. Ali opet, nedovoljno. Kako to? Teško je gurati suvremeno pismo u umjetničkoj sredini koja sveukupno, na državnoj razini, nije ni približno dovoljno financirana. Da sve "štima" sa scenom općenito, "štimala" bi i promocija novih autora. 
 
KP: Iako izvanredne mjere popuštaju, čini se kako će izvedbene umjetnosti zadnje doći na red u "novoj normalnosti" koja nas očekuje. Preporuke za održavanje proba HZJZ-a zahtijevaju pozamašne promjene i prilagodbe u načinu rada. Uz to, čini se kako je posebno nezahvalan položaj onih kazališta koja raspolažu manjim resursima, prije svega prostornim. Kako komentirate ove mjere?
 
RB: Cijeli kulturni sektor jako je pogođen ovom krizom, a posebno izvedbene umjetnosti. Također, vjerojatno ćemo među posljednjima izaći iz krize, jednom kad se situacija zaista normalizira i opasnost od virusa prođe jer se publika neće odmah vratiti starim navikama i sudjelovati u okupljanju većeg broja ljudi. Kao i u prethodnim krizama nastradat će proračuni za kulturu na nacionalnoj i lokalnim razinama, smanjit će se izvori financiranja pa će time i produkcija biti otežana i smanjena, a uvijek je prva na udaru nezavisna scena. U preporukama HZJZ-a za održavanje proba, koje su zasad jedine objavljene, dok one za izvedbe još čekamo, preporučuje se održavanje proba samo u prostorima gdje je moguće održavati distancu od 1,5 metra što isključuje dio manjih prostora.
 
Vjerojatno će se među prvima otvoriti gradska i nacionalna kazališta s većim dvoranama koja imaju financijske, logističke i ljudske kapacitete za poštivanje svih mjera. Manjim organizacijama sada je cilj premostiti nadolazeći period u kojem im je zbog pandemije onemogućeno raditi kao prije, a to neće moći bez sustavne podrške Ministarstva kulture i lokalnih ureda za kulturu. Ipak vjerujem, vjerojatno pretjerano optimistično, kako ćemo preživjeti ovu krizu jer smo ionako navikli na teške uvjete rada, a kao primjer brze prilagodbe novoj situaciji pokazala se suvremenoplesna scena, koja je i u mirnodopska vremena ugrožena oskudnim financiranjem i izostankom kvalitetne sustavne kulturne politike. Zbog istih razloga nažalost ovu krizu neće preživjeti cijela trenutna nezavisna scena i njezini umjetnici. 
Objavio/la hana [at] kulturpunkt.hr 15.05.2020

VEZANE VIJESTI

Drugačiji dramski svjetovi

Piše: Nino Kovačić
Mala noćna čitanja imaju konceptualni i programski potencijal, a autori imaju mjesto gdje mogu osjetiti kako im tekstovi dišu, što Čitanja čini neophodnim za novo domaće dramsko pismo.

Lutrija preživljavanja na sceni

Piše: Hana Sirovica
Ne postoje mehanizmi koji bi novim umjetničkim organizacijama u polju izvedbenih umjetnosti osigurali kontinuitet rada, koji je ujedno i preduvjet za minimalnu sigurnost financiranja.

Bajka o tjeskobi "odrastanja"

Piše: Ana Fazekaš

Predstava Marta i sedam strahova, nastala u suradnji KunstTeatra i inicijative BoliMe, potiče na prijeko potreban razgovor o bolnim temama mentalnog zdravlja mladih.