Borba za otvaranje institucija | kulturpunkt

Borba za otvaranje institucija

Sukobi oko imenovanja Ane Kutleše na čelo Muzeja grada Zagreba govore mnogo o konzervativizmu ustanova, shvaćanju kulturne politike i vrednovanju rada u nezavisnoj kulturi.

Piše: Lujo Parežanin

Foto: Muzej grada Zagreba / Facebook

  • A
  • +
  • -

Neizostavan element provedbe svake suvisle kulturne ili bilo koje druge politike je otvaranje pozicija u sustavu i njegovim institucijama za ljude koji ga mogu razvijati u skladu s novim ciljevima i prioritetima. Taj proces valjalo bi razlikovati od pejorativno shvaćenog "kadroviranja": ne radi se naime o tome hoće li s promjenama u sustavu doći i novi ljudi – to je neizbježno, logično, pa i uvjetovano načinom na koji zakonodavni okvir definira postupke imenovanja u tijela kulturnih ustanova – nego o tome temeljem čega se promjena događa: pukog interesa za kontrolom nad resursima i infrastrukturom ili pak nekog promišljenog koncepta razvoja te infrastrukture kao javnog dobra.

Nijedna od ovih opcija ne isključuje uže shvaćenu stručnost imenovane osobe, iako je zdravorazumski pretpostaviti da će ona u okviru prve logike lakše biti zanemarenom. U tom pogledu, premda joj se u svakodnevnom političkom i komentatorskom govoru pridaje gotovo magijska vrijednost, važno je istaknuti da je stručnost tek jedan od vrlo važnih preduvjeta za kadrovsku selekciju, nipošto i onaj definitivni kriterij – čim govorimo iz perspektive promišljene kulturne politike, ključna je upravo ona siva zona u kojoj je stručnost neodvojiva od vrijednosnih, ili, ružnije rečeno, ideoloških pitanja i tiče se načina na koji određena osoba razumije temeljni društveni smisao kulturnih institucija.

Jedno od presudnih kulturnopolitičkih pitanja u jeku promjene vlasti u Zagrebu jest upravo tretman gradskih ustanova u kulturi i načina na koji će biti definirana njihova javna funkcija, što između ostalog podrazumijeva i upravljanje procesom izbora njihovog vodstva. To je upravljanje definirano zakonima poput Zakona o muzejima, Zakona o kazalištima ili Zakona o upravljanju javnim ustanovama u kulturi, koji propisuju da većinu u upravnim tijelima ustanova imenuje osnivač, odnosno njegovo predstavničko tijelo. U slučaju ustanova čiji osnivač je Grad Zagreb, to primjerice znači da članice kazališnih vijeća imenuje Gradska skupština, dok članice upravnih vijeća muzeja imenuje gradonačelnik direktno. Neovisno o toj sitnoj proceduralnoj razlici, poanta je da većinu uvijek određuje ona politička opcija koja je na vlasti, što znači da je (in)direktna politička kontrola sastavni, zakonom formalizirani dio čitavog procesa, neovisno o tome čine li tu vlast bandićevci, Miki Maus, fanovi Popularnog Joleta ili zeleno-lijeva koalicija. Ostavljajući na stranu pitanje je li to načelno dobro ili loše, svakako se može reći da takav model posjeduje razumljivu logiku, budući da omogućuje oblikovanje cjelovite kulturne politike (i) kroz ustanove u kulturi. Đavo je, ponovimo, u sadržaju te politike – ako je ona suvisla, onda se na taj način njezina suvislost kapilarno širi i ustanovama; ako pak nije, dovoljno je prisjetiti se kako je izgledalo prethodnih 20 godina pod Milanom Bandićem.

Usprkos široj svjetonazorskoj maglovitosti i proceduralnom nesnalaženju dijela njenih predstavnika, s novom vlašću u Zagrebu došla je i nada u pozitivnu promjenu kada je riječ o odnosu prema kulturi na lokalnoj razini. Naime, Možemo je u velikoj mjeri proizišao upravo iz nezavisne kulturne scene, s neprikosnovenim ljudskim kapacitetima kada je riječ o koncipiranju politike senzibilizirane za potrebe čitavog sektora, njegovih radnica i šire javnosti. Jedna od prvih intervencija u gradske ustanove u kulturi nakon njihovog dolaska na vlast bilo je razrješenje Ane Matković, Martina Previšića i Vere Šimić Jajčinović dužnosti članica Upravnog vijeća Muzeja grada Zagreba i imenovanje Ive Prosoli Stojkovske, Tvrtka Jakovine i Maroja Mrduljaša na njihovo mjesto, koje je gradonačelnik Tomašević donio u Zaključku iz 13. srpnja ove godine. MGZ je inače institucija koja se u svojevrsnoj upravljačkoj krizi nalazi čak – dvije i pol godine. Budući da po isteku mandata dugogodišnjeg ravnatelja Vinka Ivića u srpnju 2019. na prethodno raspisanom natječaju nije odabrana nijedna kandidatkinja, tadašnji gradonačelnik Milan Bandić imenovao ga je vršiteljem dužnosti, da bi se isti scenarij ponovio i godinu dana kasnije, produžujući zavrzlamu oko izbora u dvogodišnji period upravljačkog limba.

Nakon druge godine Ivićevog v.d.-ovanja pod Bandićevim blagoslovom, uslijedila su nova dva pokušaja izbora novog ravnatelja – prvi u svibnju, a potom i u lipnju ove godine. I oni su poništeni u jeku promjene vlasti, potom je uslijedila Tomaševićeva intervencija u sastav Upravnog vijeća, da bi se u rujnu krenulo u peti pokušaj okončavanja agonije, prvi u novoj političkoj konstelaciji. Na taj se natječaj prijavilo šest kandidatkinja (Ana Kutleša, Vesna Bradamante, Ivana Katavić, Goran Arčabić, Hela Vukadin Doronjga i Zvjezdana Antoš), koje su sve prošle formalnu provjeru. Nakon održanih intervjua i odustajanja jedne od kandidatkinja (Bradamante), Upravno vijeće izabralo je Anu Kutlešu, kojoj su tri glasa dali novi vijećnici imenovani od strane Grada, dok su za Zvjezdanu Antoš glasali predstavnici radnika Muzeja Boris Mašić i Miljenko Gregl.

Kako stoji u dijelu obrazloženja odluke Upravnog vijeća koji potpisuje njegova predsjednica Iva Prosoli Stojkovska, Kutleša je pokazala "da ima jasnu viziju za razvoj Muzeja utemeljenu na demokratizaciji Muzeja, inzistiranju na inter- i multidisciplinarnom pristupu, umrežavanju Muzeja sa sličnim institucijama i inicijativama u Hrvatskoj i inozemstvu i aktivnom suradnjom i odgovornim sudjelovanjem u životu lokalne zajednice". Citirajući direktno iz Kutlešinog prijedloga programa, Prosoli Stojkovska također apostrofira vrijednosti koje izabrana kandidatkinja zagovara: "promicanje demokratskih vrijednosti, kritičkog preispitivanja dominantnih narativa, uključivanje potisnutih identiteta i glasova, afirmiranje različitosti i drugačijosti, solidarnosti, jednakopravnosti po pitanju roda, spola, nacionalne, rasne i klasne pripadnosti, kako u programima tako i u internom ophođenju zaposlenika_ca." Zaključno, predsjednica Vijeća ističe inovativnost, uključivost i usklađenost Kutlešinog programa sa suvremenim muzeološkim standardima te angažiranost i kritičnost njenog pristupa kao zalog pretvaranja Muzeja "u dinamičan prostor kritičkog promišljanja, učenja i razmjene". Tome vrijedi dodati i napomenu člana Vijeća Maroja Mrduljaša kako izbor Kutleše predstavlja "nastavak već uspostavljenog trenda transfera znanja i iskustava iz nezavisne kulture u institucije koji se već pokazao uspješnim", navodeći primjer dolaska Slavena Tolja na čelo MMSU-a Rijeka i kustoskog kolektiva WHW u bečki Kunsthalle.

WHW je važna referenca jer ne samo da je riječ o najpoznatijem primjeru međunarodne relevantnosti naše nezavisne kulture, inače također ignoriranom u gradskom kotekstu, nego i o kolektivu duboko srodnom Bloku – Lokalnoj bazi za osvježavanje kulture, čija dugogodišnja članica je, uz Vesnu Vuković, Ivanu Hanaček i Dunju Kučinac, također i Ana Kutleša. Blok je nedvojbeno jedan od najvrijednijih aktera u našem (ne samo) nezavisnom kulturnom polju, kustoski kolektiv koji je tijekom dvadeset godina svojeg postojanja proizveo niz važnih programa, usmjerenih, između ostalog, upravo na kritičko promišljanje baštine, odnosa kulture i lokalne zajednice, kao i demokratizacije tog odnosa – dakle, upravo onoga što čini temeljni smisao postojanja Muzeja grada Zagreba. 

Nažalost, izgleda da je upravo u tom Kutlešinom i Blokovom kritičkom, ideološki jasno pozicioniranom djelovanju problem, budući da se dio zaposlenika Muzeja usprotivio njenom imenovanju u obliku anonimnih javnih pisama upućenih gradonačelniku Tomaševiću. Formalni temelj za ovaj istup prigovori su koje je predstavnik zaposlenika u Upravnom vijeću Boris Mašić naknadno iznio na račun Kutlešinih kvalifikacija. Naime, na sjednici održanoj 13. listopada, tajnik Muzeja, pravnik Karlo Šakota i predsjednica Upravnog vijeća Iva Prosoli Stojkovska ustvrdili su kako sve kandidatkinje udovoljavaju formalnim kriterijima natječaja, uključujući i onaj da kandidatkinja mora imati "najmanje pet godina rada u muzeju ili najmanje deset godina rada u kulturi, znanosti ili obrazovanju". U skladu s propozicijama natječaja o prihvatljivim dokazima, Kutleša je svoje radno iskustvo potkrijepila elektronskom potvrdom Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, iz koje je jasno da u Bloku u kontinuitetu radi duže od deset godina. No Mašić je, sudeći prema dostupnim zapisnicima, naknadno osporio Kutlešin staž u kulturi – njegova argumentacije se, čini se, temelji na činjenici da Kutleša tijekom prvih godina u svojoj organizaciji nije imala ugovor na puno radno vrijeme. Iz toga Mašić izgleda izvodi računicu po kojoj se više od 10 godina Kutlešinog rada u Bloku pretvara u pukih 7 godina. Ovakva izuzetno problematična konstrukcija prije svega nema nikakvog utemeljenja u tekstu natječaja, u kojem se rad nigdje ne definira u smislu staža ili vrste ugovora. Sve ovo ne bi dobilo na pretjeranoj važnosti da tajnik Šakota u novonastalim okolnostima nije promijenio mišljenje i zauzeo stav da Kutleša ipak "nije priložila sve uvjete natječaja".

U takvim uvjetima, Vijeće je učinilo najodgovorniju moguću stvar i zatražilo mišljenje "pravnika iz nadležnih gradskih, odnosno državnih institucija, te radnog prava", kako stoji u zapisniku elektronske sjednice, održane 4. studenog. Ispostavilo se da se konzultirani pravnici "slažu u činjenici da je kolegica [Kutleša, op. au.] poslala jedan od dokumenata koji je u tekstu natječaja zatražen kao jednakovrijedan te time ispunila formalne uvjete" te da "ne postoji osnova za diskvalifikaciju". Situacija je, dakle, u formalnom smislu proglašena čistom te je Upravno vijeće tehnički moglo finalizirati izbor u skladu s vlastitom odlukom.

Ono na čemu se pritom vrijedi zadržati jest načelni stav većine pravnika da dokument poput elektronske potvrde HZMO-a "nije adekvatan za procjenu nečijeg rada u kulturi", pri čemu se ipak upozorava "da rad u kulturi nije istovjetan radnom stažu", suprotno Mašićevoj interpretaciji. To mišljenje nema direktne reperkusije po ovaj slučaj, budući da je natječaj za izbor ravnatelja Muzeja priznavao HZMO-ovu potvrdu kao dokaz, imalo to smisla ili ne. No ono svakako otvara šire, izuzetno važno pitanje uvažavanja i formalnog dokazivanja izvaninstitucionalnog rada u kulturi, koji se po definiciji uglavnom ne odvija pod ugovorima o radu na neodređeno i na puno radno vrijeme. Prikloniti se Mašićevoj interpretaciji značilo bi na posebno ciničan način negirati realnost rada u nezavisnoj kulturi, njene podfinanciranosti, kao i česte nemogućnosti da se u sustavu projektnog financiranja pokrivaju troškovi plaća, pri čemu se iza nominalnog rada na pola radnog vremena najčešće krije višestruko veće radno opterećenje. Ukratko, iz takve perspektive institucionalni sustav rezerviran je primarno za one koji u njemu rade i imaju privilegij najsigurnijih radnih mjesta – radi se, dakle, o jednoj duboko konzervativnoj, isključujućoj interpretaciji na štetu ranjivijeg dijela kulturnog polja.

Nažalost, zbog djelomično razumljivog opreza, predstavnici Grada u Upravnom vijeću nisu zauzeli odlučniji stav po ovom pitanju, koji bi bio važan i kao proceduralna legitimacija atipičnih oblika rada u nezavisnoj kulturi. Umjesto, dakle, da su priču zaključili i definitivno predložili Kutlešu za imenovanje, za što su po svemu sudeći dobili pravnu osnovu, napravili su jedan proceduralni zapetljaj – prvo su izglasali da će od izabrane kandidatkinje zatražiti dodatno pojašnjenje njenog rada i staža, da bi onda vlastiti zaključak zanemarili, ne poslavši joj nikakav zahtjev za dodatnom dokumentacijom.

Takvom su pak odlukom dali povoda opoziciji unutar Muzeja da uputi javno pismo gradonačelniku Tomaševiću, koje je dan nakon navedene sjednice završilo u medijima. Riječ je o jednom izuzetno problematično sročenom istupu, u kojem se prije svega netočno tvrdi da je nedvojbeno utvrđeno da Kutleša ne zadovoljava uvjete natječaja. Činjenica da je Upravno vijeće izglasalo dopunu dokumentacije, na koju se pismo poziva kao kršenje procedure, pritom nije pojašnjena u svjetlu dobivenih vanjskih pravnih mišljenja, kao što je iz njega izostavljeno da je Kutleša uistinu priložila dokaz koji je u skladu s propozicijama natječaja, što neimenovanim autorima omogućuje da njezinu prijavu tendenciozno prikažu kao nepotpunu, a time i nevažeću.

Pored ovih proceduralnih pedanterija, ključan je i dio pisma koji gazi u teren perfidne političke denuncijacije Kutlešinog rada: "Zastupamo stav da Muzej ne pripada 'lijevima' ili 'desnima', politički angažiranima ili neangažiranima, 'progresivnima' ili 'konzervativnima', manje ili više obrazovanima, već smo muzej koji pripada svima." Banalno je uočiti da ne postoji jasniji znak ideološkog konzervativizma od ovakve nadideološke retoričke torte, kao što je sasvim izvjesno da bi ustanova koja bi se ovoliko trsila da ne pripadne nikome ostala baš to – ničija. Srećom, opozicionari iz MGZ-a nisu predugo ostali u svojoj kuli bjelokosnoj, nego su u sljedećem javnom pismu gradonačelniku, objavljenom 8. studenog, Kutlešu nagazili malo konkretnije, upozoravajući kako BLOK "organizira 'političke škole za umjetnike' kao 'obrazovni program' kojim se nudi indoktrinirani pristup politizaciji umjetnosti i kulture s namjerom 'politiziranja i poticanja na angažman umjetničkih i kulturnih radnika'. Iza programatske sintagme o 'borbi za bolje radne uvjete kulturnih radnika' i iz djelovanja BLOK-a razotkriva se aktivizam usmjeren protiv kapitalizma, ali i neutemeljena radikalna kritika rada radnika u kulturnim ustanovama."

Ako je prethodno pismo bilo površinski ambivalentnije, ovo je potpuno otvoreno oko svoje ideologizirane srži – na ime konzervativno-desnog elitizma koji se predstavlja kao neutralnost, tu se denuncira vrijedan rad Bloka na otvaranju kulturnog i umjetničkog polja i emancipaciji njegovih radnica. Iz te perspektive, ovaj napad na Kutlešu posebno podmuklim čini činjenica, istaknuta i u citiranom obrazloženju Upravnog vijeća, da je upravo ona kandidatkinja koja poseban naglasak u svojem programu stavlja na otvaranje Muzeja za marginalizirane i drugačije glasove i pozicije.

Kako je pak izgledala neutralnost u interpretaciji prethodnih uprava MGZ-a najbolje pokazuje njihovo dugogodišnje odbijanje da na pročelje zgrade bude vraćena spomen-ploča posvećena kustosici Muzeja Mariji Hanževački, koju su ustaše mučile i strijeljale 1944. kao pripadnicu antifašističkog pokreta: ploča je naime uklonjena devedesetih, iz jasnih razloga, a vraćena je tek nedavno, kada su izmijenjeni politički odnosi u gradu valjda počeli uvjetovati Novo Neutralno. Neiscrpnom istraživačkom angažmanu novinara Hrvoja Šimičevića dugujemo i detaljnu analizu stalnog postava Muzeja, koji svoje sporno ideološko lice pokazuje, između ostalog, i u segmentu posvećenom razdoblju socijalizma. "Gramatički krnje, faktografski netočno i duboko revizionističko lupetanje prožima gotovo svaki eksponat ovog izrazito značajnog perioda za Zagreb", oštar je Šimičević, koji u svojem tekstu bespoštedno upućuje na sve manjkavosti i tendencioznosti tumačenja povijesti u MGZ-u. S kojim dijelom javnosti rezonira pozicija anonimnih prozivača iz MGZ-a postalo je ubrzo jasno – već sljedeće jutro nakon objave drugog javnog pisma Blokov je trešnjevački prostor Nova Baza oblijepljen letcima čiji cilj je očito bio provocirati i zastrašiti Kutlešu i njene kolegice, zbog čega je na teren morala izići i policija.

Sretna okolnost je da je taj vandalski čin čitavom slučaju priskrbio dodatnu medijski pažnju, a na Kutlešinu stranu stao je i dio mainstream medija, nudeći važnu kritiku argumenata njezinih protivnika. Umjesto dakle zadržavanja na razini demistificiranja ideološke potke kampanje protiv Kutleše, o čemu je već dovoljno rečeno i na drugim mjestima, vrijedilo bi se vratiti na neke šire implikacije ovog slučaja. Naime, nije on specifično zanimljiv zato što nam otkriva isključujući konzervativizam koji u velikoj mjeri okupira naše kulturne institucije, premda to nedvojbeno jest jedan od njegovih ključnih aspekata. Odnosno, taj nam je konzervativizam itekako poznat i otprije, samo je sada provociran i ugrožen novom političkom konstelacijom u gradu. Ono što pak čini specifičnost ovog izbora ravnateljice Muzeja grada Zagreba primarno su njegove implikacije po shvaćanje kulturne politike, odnosa gradske vlasti i institucija, kao i problema legitimacije rada u nezavisnoj kulturi.

U tom smislu vrijedi istaknuti jednu činjenicu koja se, koliko mi je poznato, dosad nije javljala u komentarima ovog slučaja. Među proračunskim dokumentima o kojima će se početkom prosinca glasati na 6. sjednici Gradske skupštine Grada Zagreba nalazi se i Prijedlog programa javnih potreba u kulturi Grada Zagreba za 2022. godinu. Pored uobičajenih jedanaest djelatnosti koje se financiraju iz gradskog proračuna, tamo je za sljedeću predviđena i dvanaesta pod nazivom "Kultura i umjetnost u zajednici". Navedena je linija definirana na sljedeći način: "Programi podržani kroz Kulturu i umjetnost u zajednici bit će usmjereni na veću dostupnost kulturnih i umjetničkih sadržaja u zajednici s osobitim naglaskom na teritorijalnu decentralizaciju kulturne proizvodnje i sudjelovanje građana u lokalnom kulturnom životu. Naročito će se podržati umjetnici, umjetničke organizacije, udruge i građani da samostalno ili u suradnji s kulturnim ustanovama (s naglaskom na centrima za kulturu i knjižnicama) razvijaju programe koji će se realizirati na kvartovskoj razini grada, kao i programi koji imaju perspektivu dugotrajnije suradnje kulturno-umjetničkih subjekata i raznih aktera lokalne zajednice [...] Posebno će se podržati programi koji unapređuju programsku suradnju subjekata civilnog i javnog sektora u kulturi [...]"

Iz perspektive ovog opisa imenovanje Ane Kutleše počinje djelovati ne tek kao hrabar, pomalo ekscesan odabir jedne autsajderske kandidatkinje, nego kao potpuno logičan izbor vođen vrlo pozitivnim novim prioritetima kulturne politike. U tom smislu, tezu iz jednog od anonimnih pisama zaposlenika MGZ-a da je "izbor ravnatelja Muzeja politička agenda Možemo" možemo slobodno podvesti pod meme kategoriju things that reactionaries say that would be awesome if true. Odnosno, ona i jest istinita, ali ne na način na koji to podrazumijevaju institucionalni konzervativci, što više govori o načinu na koji su oni navikli da stvari funkcioniraju. Ne radi se naime o Ani Kutleši osobno, nego o strašnoj agendi demokratizacije kulturnih institucija. Uostalom, moglo bi se uvjerljivo argumentirati da je u Blokovom slučaju riječ o organizaciji koja se pozicionira na način koji je kritičan kako prema dijelu nezavisne kulturne scene iz koje je Možemo potekao, tako i prema kontradiktornoj svjetonazorskoj osnovi na kojoj počiva nova zagrebačka vlast.

Druga, izuzetno važna implikacija ovog slučaja je problem formalne legitimacije rada u (nezavisnoj) kulturi. Potrebna je izgleda temeljita rasprava o definiranju tog rada, kao i načina na koji ga se dokazuje – u suprotnom, institucije će ostati mjestima reprodukcije privilegija ograničenog kruga ljudi. To dakako ne znači da u institucijama ne postoji veliki broj stručnjakinja sa sjajnim kompetencijama, znanjem i otvorenim viđenjem kulturnog sustava, kao što nitko u čitavoj priči ne tvrdi da dr. sc. Zvjezdana Antoš, dugogodišnja muzejska savjetnica u Etnografskom muzeju s velikim muzeološkim iskustvom, nije načelno zaslužila doći na čelo MGZ-a. No svakako se radi o tome da izvaninstitucionalni rad u kulturi, koji se odvija usprkos svim nevjerojatnim poteškoćama, mora moći biti adekvatno vrednovan u okviru natječaja za mjesta u institucijama. To će vjerojatno uključivati određeni tip pravne artikulacije postupka koja će znati uvažiti različite realnosti rada u kulturnom sektoru.

Odluka upravnog vijeća jednog muzeja nije razina na kojoj će se taj problem riješiti, stoga ne treba nužno preveliku težinu pripisivati odluci da se poništi i ovaj, peti natječaj za izbor ravnateljice MGZ-a i krene u novu rundu. Bolje bi dakako bilo da je čitav proces bio vođen malo spretnije, na što upućuje činjenica da od Kutleše nikada nije službeno zatražena dodatna dokumentacija, kao i da je natječaj poništen bez transparentnog objašnjenja. U tom smislu, ovaj slučaj je još jedan primjer proceduralnog nesnalaženja nove vlasti, donekle i razumljivog zbog snažnih otpora kojima su izloženi u dijelu institucija. Upravljačka kriza u Muzeju grada Zagreba tako se nažalost produbljuje, šesti natječaj iščekujemo, a bilo koga tko će na njemu biti izabran čeka podijeljeni kolektiv, jednim dijelom očito nenaklonjen otvorenijem shvaćanju funkcije ustanove u kojoj radi.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 19.11.2021

VEZANE VIJESTI

Vani cijenjeni, doma skvoteri

Piše: Ivana Pejić

Međunarodno priznanje kustoskom kolektivu WHW otkriva tužan nesrazmjer valoriziranja njihovog rada u lokalnom kontekstu, u kojem ne mogu osigurati bazične infrastrukturne uvjete rada.

Očuvanje izvornog stanja revizionizma

Piše: Lujo Parežanin
Odbijanje Muzeja Grada Zagreba da vrati spomen-ploču vlastitoj kustosici Mariji Hanževački, koju su ustaše mučile i strijeljale, prilog je prekrajanju odnosa prema antifašističkom nasljeđu.

Borges u zemlji revizionizma

Piše: Lujo Parežanin

Izložba Arheologija otpora: otkrivanje zbirki kulturne opozicije u socijalističkoj Hrvatskoj revizionističko je događanje, bizarno onoliko koliko je politički zloćudno.