Borba za popularnu kulturu | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Borba za popularnu kulturu

Donosimo kratak kritički pregled rada njemačkog kritičara kulture Diedericha Diederichsena koji gostuje u Zagrebu.

Piše: Tomislav Žilić

Foto: Gemma Planell / MACBA 2013

Diedrich Diederichsen (1957) njemački je teoretičar, predavač i publicist koji je u posljednjih 30 godina ostavio neizbrisiv trag u proučavanju popularne kulture. Smatra ga se jednim od začetnika njemačkog pop-novinarstva, a njegova djela i ideje utjecale su na generacije novinara i intelektualaca zaokupljenih sferom popularnog. U svojoj dugoj publicističkoj karijeri napisao je mnogobrojne tekstove i knjige koji se dotiču raznih aspekata popularne kulture, glazbe i umjetnosti, poput Sexbeat (1985), Freiheit macht arm. Das Leben nach Rock’n’Roll (1993), Musikzimmer. Avantgarde und Alltag (2005), On (Surplus) Value in Art. Mehrwert und Kunst. Meerwarde En Kunst (2008), The Sopranos (2012) te Über Pop-Musik (2014). Upravo Über Pop-Musik zaokružuje njegov cjeloživotni rad na polju popularne glazbe te dokazuje kako je pop glazba za njega uvijek bila više od posebnog slučaja u širem području glazbe kao umjetnosti, a svakako ne umjetnički oblik niže vrste kojemu se legitimitet svakodnevno odriče utapanjem u trivijalizacijama široko shvaćenog područja popularne kulture, pri čemu otvoreno zagovara glazbu kao umjetnički i kulturni oblik koji objedinjuje mnoge medije. U Zagrebu će održati predavanje naslovljeno Druga kulturna industrija: zašto Pop-muzika nije stvar muzike.

Diederichsenova knjiga Über Pop-Musik u kratkom roku nakon objavljivanja postala je ne samo njegov vlastiti magnum opus, već je zauzela iznimno važno mjesto u sveopćem promišljanju i pisanju o popularnoj glazbi. To impresivno djelo na petstotinjak stranica predstavlja Diedriechsenov ulazak u problematiku kapitalističke kulturne industrije s jedne strane, dok je s druge strane to primjer promatranja objekata želja, frustracija i snova recipijenata. Vodeći se mišlju da je popularna glazba uvijek toliko dobra koliko i pitanja koja omogućuje, Diederichsen se bavi pitanjima o uvjetima proizvodnje i recepcije popularne glazbe, kao i njezinog pozicioniranja u široj slici umjetničke proizvodnje, odnosno bavljenjem vječnim pitanjem da li pop glazba spada u sferu trivijalne ili umjetničke produkcije. 

Za razliku od prethodnih pokušaja pristupanja problemu popularne glazbe, Diederichsen je pokušao opisati koji su to bitni faktori koji popularnu glazbu razlikuju od drugih tipova umjetnosti. Kroz pet poglavlja knjige, Diederichsen teorijski pristupa fenomenu popularne glazbe kroz semiotičku, estetičku, povijesnu te u konačnici i političku perspektivu. Pri uspostavljanju razlika između ostalih umjetničkih oblika, za Diederichsena popularna glazba zauzima posebno mjesto. Dvojako, popularnu glazbu se može promatrati kao zasebnu umjetnost, dok je se neminovno mora promatrati i kao veoma specifičan dio kulturne industrije. Kako bi došao do konačnih argumenata, Diederichsena ne zanima ponovno ulaženje u opis same materije kojom se bavi, već u svojim nastojanjima slijedi kompleksnije niti koje proizlaze iz samih oblika. 

I više nego bitan aspekt Diederichsenove Über Pop-Musik je prepoznavanje i inzistiranje na aktivnoj ulozi recipijenta u polju popularne glazbe. Za njega sami proizvođači, odnosno glazbenici ne igraju formativnu ulogu kakva im se pripisuje, bez obzira na kontekst same proizvodnje, što bazira na uvjerenju da je potrebno sagledati širu sliku u kojoj ne bi valjalo podcijeniti važnost samih recipijenata. Dakle, jedan od temeljnih argumenata njegove knjige jest da slušatelj/recipijent ima jednako važan udio u definiranju popularne glazbe kao i oni koji je stvaraju, jer pop glazba "živi" od toga da recipijent sam kreira kontekst. Neizbježno u takvim pristupima dolazi do ideje o "svemogućem" subjektu, koju Diederichsen nadopunjuje time da se jednako tako može tvrditi da je subjekt postao dio jednog mehaničkog odnosa u kojem ima malo prostora za promjenu. 

Adresirajući problem pozivanja ljudi da se bave pop glazbom na jedan drugačiji način, neminovno se pojavljuje i saznanje da za razliku od klasičnih visokokulturnih industrija popularna glazba ne zahtijeva posebno institucionalno obrazovanje, te specifičan set znanja i vještina u tome kako se s krajnjim proizvodima ophodi. U tom smislu, njegova knjiga se može promatrati kao pokušaj da se pop glazba izmakne iz institucija "prave glazbe", kao što su se i drugi umjetnički oblici morali emancipirati od svojih nekadašnjih "očeva" i "majki". To je u krajnjoj liniji potpuno vidljivo u velikom broju pokušaja mapiranja i promišljanja popularne glazbe koji se ne uspijevaju udaljiti od isključivog oslanjanja na vrijednosne sudove, a ne kritičkom promišljanju materije za kakvo se Diederichsen zauzima. 

Stoga, Diederichsen se jasno izjašnjava za nastanak novih i boljih institucija koje bi se adekvatno bavile popularnom glazbom, ostajući svjestan da su one postojeće i više nego opterećene potrebom da se dodatno etabliraju. Zbog duže etabliranosti klasičnih glazbenih oblika, temelji diskurzivnih praksi na koje se oni oslanjaju već duže vremena imaju svoje mjesto, dok se za popularnu glazbu isto tek mora izboriti. U konačnici, u Über Pop-Musik Diedrichsen je upravo kroz svoje asertivno argumentiranje i uglavio temelje da se uz poznate umjetnosti u općenitom smislu i popularna glazba počne smatrati takvom, te da se njezino zasluženo mjesto ne može suviše olako osporiti. 

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 30.10.2014