Borba za preživljavanje | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Borba za preživljavanje

Problemi neinstitucionalnog kazališta neće se riješiti bez jasnog definiranja kulturne strategije i temeljite reforme sustava financiranja nezavisnog kulturnog sektora.

Pišu: Nataša Šuković i Zdravko Tovilović
U okviru projekta Refleks koji za cilj ima potaknuti kritičku refleksiju umjetničkog rada i uspostaviti dijalog između postojeće umjetničke javnosti i umjetničke produkcije, udruga Drugo more iz Rijeke organizirala je u ponedjeljak, 19. travnja okrugli stol pod naslovom Neinstitucionalno kazalište u regiji?. Stol na kojemu su govorili Janez Janša (Maska, Ljubljana), Agata Juniku, Una Bauer (CDU, Zagreb), Milan Vračar (Kulturanova, Novi Sad), Mila Čuljak (Trafik, Rijeka) te moderator Davor Mišković (Drugo more, Rijeka; Clubture), zamišljen je kao otvoreni razgovor o estetskim i organizacijskim specifičnostima neinstitucionalne/nezavisne kazališne scene te o potencijalnim poveznicama između ostalih scena u regiji tzv. Zapadnog Balkana.
 
Izlaganje je otvorio moderator Davor Mišković, pozicionirajući, u svojoj uvodnoj riječi, odnose institucionalne i neinstitucionalne kulturne i umjetničke scene u Hrvatskoj s obzirom na modele financiranja u kojemu institucije imaju dugoročno osiguranu egzistenciju temeljenu na kontinuiranom priljevu proračunskih sredstava, dok je nezavisna kultura ovisna o kratkoročnim, vrlo često programskim sredstvima koja ne uključuju pokrivanje troškova elementarnog djelovanja kao što su hladni pogon i plaće zaposlenih. Pored materijalno-organizacijskih nesrazmjera, istaknuo je i estetske razlike nezavisnog i institucionalnog kulturnog sektora, određujući pri tom estetiku (slično Kuhnovoj definiciji paradigme) kao referentni okvir razumijevanja i vrednovanja nekog umjetničkog djela, pri čemu institucije proizvode i nastoje održati jedan određeni tip estetike perpetuirajući time postojeće odnose moći. Na taj je način, smatra Mišković, neinstitucionalna kazališna scena dvostruko deprivilegirana, kako u financijskom tako i u estetskom smislu, zaključujući svoje izlaganje pitanjem koji su mehanizmi širenja alternativnih kazališnih estetika u širi društveni kontekst. 
 
Poznati slovenski konceptualni umjetnik, teoretičar i redatelj te voditelj Instituta Maska, Janez Janša (eks. Emil Hrvatin), osvrnuo se na stanje neinstitucionalne kazališne scene u Sloveniji naglašavajući kako se kroz zadnjih nekoliko godina situacija popravila u smislu donošenja novih zakonskih regulativa i sve većeg izjednačavanja pozicija institucija i neinstitucionalnih organizacija u mogućnosti dobivanja financijskih sredstava te u dinamici financiranja koja se sada odvija kroz trogodišnje projekte što omogućava kontinuirano djelovanje nezavisnog sektora, a time i bolju kvalitetu rada te veću konkurentnost u međunarodnom kontekstu. Međutim, kao problem je istaknuo povećanu umjetničku produkciju koja, iako omogućuje raznolikost, zbog izraženog momenta "borbe za preživljavanjem", često podrazumijeva održavanje jednog estetskog okvira odnosno repliciranje sličnih produkcijskih modela.
 
Na prethodno izlaganje nadovezao se Milan Vračar iz Saveza za alternativno stvaralaštvo Kulturanova iz Novog Sada ukratko skicirajući razvoj nezavisne kazališne i općenito kulturne scene u Novom Sadu ističući kako je razdoblje kraja 60-ih i početka 70-ih godina prošlog stoljeća predstavljalo vrhunac kulturnih zbivanja kada je vlast dopustila svojevrsni "kutak slobode" alternativnim umjetničkim aktivnostima. Za razliku od tadašnjih prilika, analizu trenutnog stanja, smatra Vračar, nužno je započeti pitanjem što je to i postoji li uopće mainstream kultura u Srbiji, odnosno možemo li uopće govoriti o postojanju alternative u smislu nezavisne scene, ukoliko ne postoji referentni okvir. Kao specifičnost pozicije odnosa institucionalne i neinstitucionalne scene u Srbiji ističe primjer festivala Exit koji je iz male nezavisne inicijative prerastao u najveći festival u regiji postajući tako centar moći i utjecaja na različite segmente nezavisne kulture dok se istovremeno postojeće institucije skidaju s gradskih i državnih proračuna ili, kako Vračar naglašava, "institucije prestaju biti institucije". Mogućnost afirmiranja neinstitucionalne kazališne scene Vračar vidi u svojevrsnom dijalogu institucija i nezavisnih inicijativa, odnosno otvaranju prostora djelovanja unutar postojećih okvira, zaključujući kako bi cijelom procesu uvelike pomogla i bolja implementacija novog Zakona o kulturi, koji je u Srbiji donešen 2009.
 
Na pitanje prepoznaje li Zapadna Europa dodirne točke neinstitucionalne kazališne scene naše regije, pokušala je odgovoriti Una Bauer, studentica doktorskog studija na sveučilištima Queen Mary i Royal Holloway londonskog sveučilišta, pojašnjavajući kako je pogled s Britanskog otočja prilično specifičan u smislu da je percepcija različitosti Istočne i Zapadne Europe znatno manja od različitosti "kontinentalne" i "otočke" scene. U nastavku je naglasila kako naši prostori i manje scene imaju stanovitih prednosti, primjerice, međusobno poznavanje aktera određenog nezavisnog kulturnog kruga omogućava i potencira kvalitetniju komunikaciju, protok ideja te ulaženje u dubinu određene estetske problematike, a i sam put do publike je kraći. Nedostatak se, dodala je Bauer, ogleda u nemogućnosti kontinuiranog rada, profesionalizacije karijere i izdizanja izvaninstitucionalnih projekata na viši nivo.  
 
Na prethodnu misao nadovezala se Agata Juniku, asistentica na Akademiji dramskih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, ukazujući kako smo živeći na ovim prostorima donekle privilegirani u smislu da putem festivala kao što je Eurokaz, imamo priliku biti u većem doticaju s avangardnim kazališnim kretanjima od publike nekih znatno većih europskih centara. Međutim, ta činjenica, dodala je, nije dovela do nikakvog "pomaka  u paradigmi" naših dominantnih mainstream kazališta, čija se razina promišljanja i estetskih vrijednosti nalazi na razini kazališne produkcije 19. stoljeća, za razliku od likovnih umjetnosti, u kojima je suvremena ekspresija postala dijelom dominantne paradigme. Ukazala je i na iznimke u vidu recentnih predstava Olivera Frljića i Boruta Šeparovića koje su se našle u programima nacionalnih kazališnih kuća i koje su svaka na svoj način pokušavale propitivati status i reprezentacijske okvire tih institucija, ostavljajući otvorenim pitanje jesu li ove predstave označile određeni proboj novih ideja u institucije ili se radi o sporadičnim uspjesima autora koji će se vrlo brzo vratiti na pozicije iz kojih su krenuli.
 
Mila Čuljak, suosnivačica udruge za scensku umjetnost Prostor + te članica Trafika iz Rijeke, osvrnula se na specifičnosti i perspektive rada na riječkoj neinstitucionalnoj sceni istaknuvši primjer Saveza udruga Molekula, kao pozitivan primjer umrežavanja neovisnih organizacija koje djeluju na području kulture, umjetnosti i društvenog aktivizma. Daljnje je izlaganje usmjerila na aktualne probleme financiranja neinstitucionalnog sektora koji se u vremenu krize nalazi na prvoj crti restrikcije proračunskih sredstava namijenjenih kulturi, dok institucije ostaju znatno manje ugrožene. Također, istaknula je problem nedovoljno definirane kulturne strategije koja je posljedica neprepoznavanja neinstitucionalnog sektora od strane zakonodavca, što se ogleda i u činjenici da su produkcijskim modelima oduzeta znatna financijska sredstva, dok se reprezentativne modele poput festivala kontinuirano podržava. 
 
Iako je primarna namjera okruglog stola bila okupiti predstavnike nezavisne kazališne scene iz regije te govoriti o zakonitostima, osobinama, i estetici neinstitucionalnog kazališta rasprava je krenula u smjeru odnosa financiranja institucionalne i nezavisne kulture. Većina sudionika složila se s konstatacijom da se problemi neće riješiti bez jasnog definiranja kulturne strategije i temeljite reforme sustava financiranja nezavisnog kulturnog sektora.
 
 

Fotografija: Damir Žižić, Montažstroj, kazalište vaše i naše mladosti; Zagreb noću, performans

 

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 22.04.2010