Borges u zemlji revizionizma | kulturpunkt

Borges u zemlji revizionizma

Izložba Arheologija otpora: otkrivanje zbirki kulturne opozicije u socijalističkoj Hrvatskoj revizionističko je događanje, bizarno onoliko koliko je politički zloćudno.

Piše: Lujo Parežanin

U Borgesovom eseju Analitički jezik Johna Wilkinsa nalazi se glasovita taksonomija koja životinje dijeli na: "a) one koje pripadaju Caru, b) mirišljave, c) pripitomljene, d) male svinje, e) sirene, f) čudovišta, g) pse na slobodi, h) one koje su uključene u ovu klasifikaciju, i) koje se uzbuđuju kao luđaci, j) bezbrojne, k) nacrtane tankom kičicom od devine dlake, 1) et caetera, m) koje su slomile krčag, n) koje iz daljine liče na muhe". Popis je to koji će Foucault s oduševljenjem komentirati na početku Riječi i stvari, pišući kako "zadivljeni tom taksonomijom, istoga časa shvatamo, zahvaljujući bezazlenoj priči o egzotičnom šarmu jedne druge misli, ograničenost naše misli: golu nemogućnost da se to misli".

Sličnu golu nemogućnost da se "to" misli, samo bez egzotičnog šarma, nemoguće je ne osjetiti pri susretu s izložbom Arheologija otpora: otkrivanje zbirki kulturne opozicije u socijalističkoj Hrvatskoj, realiziranom u suradnji Hrvatskog instituta za povijest i Hrvatskog državnog arhiva u sklopu projekta COURAGE – Kulturna opozicija: razumijevanje kulturne baštine neslaganja u bivšim socijalističkim državama, koja je otvorena u utorak, 9. listopada u auli Arhiva. Na njezinom plakatu stoji sljedeći popis: "emigranti, vjernici, disidenti, praksisovci, omladinci, umjetnici, feministice, cenzori, ideolozi, udbaši". Dakle, ustaše, Tom Gotovac, Praxis, Bruno Bušić, maspok, Đilas, neoavangarda, Slavenka Drakulić, Filmski vjesnik, Azra, James Dean, Stepinac... uistinu bi se dalje moglo nastaviti: male svinje, sirene, nacrtane tankom kičicom od devine dlake, koje su slomile krčag, koje iz daljine liče na muhe – a da se nimalo ne utječe na količinu smisla prisutnog u ovom nabrajanju. Autori ove izložbe, Nenad Bukvić i Teodora Shek Brnardić, uspjeli su, izgleda, nadmašiti vrlo visoke standarde revizionističkog delirija kojima svjedočimo u posljednje vrijeme.

A svjedočimo im ne samo na patronizirajuće predstavljanoj europskoj periferiji, nego ponajprije u centrima europske "uljuđenosti" i "kulture" – višestruko je kritizirana činjenica da institucionalizacijom izjednačavanja "svih totalitarizama" sâma Europska unija legitimira današnje revizionizme, čudeći se istovremeno kako desnica svugdje jača, kao da ona s time nema ni ekonomske ni ideološke veze. Štoviše, upravo je taj veliki liberalni slijepac direktno zaslužan za postojanje izložbe u Arhivu. Kako stoji u njezinom srednjoškolski oblikovanom katalogu, "povodom 25 godina pada Berlinskog zida Europska komisija odlučila je 2014. godine u okviru znanstveno-istraživačkog programa Obzor 2020 ponuditi projektnim prijaviteljima iz istočne Europe temu 'Promišljena (društva)-4-15: Kulturna opozicija u bivšim socijalističkim državama'. [...] Na natječaju je pobijedio prijedlog 'COURAGE – Kulturna opozicija: razumijevanje kulturne baštine neslaganja u bivšim socijalističkim državama' pod koordinacijom Mađarske akademije znanosti i umjetnosti". Hrvatski institut za povijest, doznajemo, jedan je od 12 partnera iz 10 zemalja, a zadužen je za područje Hrvatske i Slovenije. Govorimo, dakle, o financiranju projekta koji predvodi najkonzervativnija mađarska akademska institucija u zenitu Orbánova neofašističkog tuluma – bilo da je riječ o sljepilu, kukavičluku ili naprosto dubinskoj povezanosti političkih temelja Europske unije s njezinim novodesničarskim odmetnicima, ovo je jedno od bezbrojnih mjesta na kojima treba prepoznati Unijinu odgovornost za destruktivne pojave pred kojima se sada njeni liberalni predvodnici iz ekonomskih i administrativnih centara neuvjerljivo zgražaju.

Stvari zaslužuju da ih se učini jasnima odmah na početku: izložba Arheologija otpora revizionističko je događanje čiji je učinak s jedne strane simplifikacija jugoslavenskog sustava i prikrivanje njegovih emancipatornih dostignuća, a s druge relativizacija ustaštva i nacizma. U tom smislu, ona se uklapa u val povijesnog revizionizma kojem gotovo svakodnevno svjedočimo unatrag nekoliko godina, što je pokazala i prošlotjedna epizoda HRT-ove emisije Dobro jutro, Hrvatska, emitirana 25. listopada, u kojoj se kao povijesni stručnjak još jednom promovirao pseudopovjesničar i osuđeni prevarant Roman Leljak (na kojeg se, treba li to uopće napominjati, i autori ove izložbe pozivaju kao izvor!), dok je prostor dobio i Jakov Sedlar, proslavljeni falsifikator dokumentarne građe. Tomu valja pridodati još ovo: osim što je revizionistička, izložba Arheologija otpora pritom je i nevjerojatno, upravo komično realizirana za međunarodni istraživački projekt koji provodi jedan znanstveni institut. Na svakoj razini, od koncepta preko oblikovanja postava do grafičkog oblikovanja plakata i popratnih materijala, riječ je o događanju koje je bizarno onoliko koliko je politički zloćudno.

Ono što obećava nesuvisli popis s početka teksta "dosljedno" je realizirano u samom postavu, uz nekolicinu izložaka koji posjetitelja uistinu dovode u predvorje ideje da je naivno ušetao u epizodu Skrivene kamere. Takav je, primjerice, jedan stol na kojem su se bez ikakvog razloga kao primjeri (čega, pobogu?) redom našli: Bruno Bušić, Šuvarova Bijela knjiga, ploča Dida govori o Hrvatskoj, dva broja Filmskog vjesnika iz 50-ih, videokazeta sa snimkama studentskih prosvjeda '71., "brošura duhovne tematike" Anatol Šipak traži istinu stanovitog dr. Antuna Pilepića iz 1946. i još jedna kratkosvirajuća ploča u izdanju hrvatske emigracije. Na koji način je Bruno Bušić kulturna opozicija? Na koji način je Filmski vjesnik kulturna opozicija? Što dida govori o Hrvatskoj? Tko je Antun Pilepić i zašto je on važan? Tko je ovdje lud?

Ovaj primjer funkcionira kao savršena slika čitave izložbe: za njezine je autore uistinu moguće podvesti ustaše, nacionaliste, pop kulturu, proljećare, eksperimentalne umjetnike, praksisovce i ostale pod zajedničku kategoriju "kulturne opozicije". Osim što sugerira ozbiljan raskorak sa stvarnošću, stavljanje umjetničke neoavangarde i ustaških pamfleta u isti koš potonje evidentno relativizira, ali i proizvodi falsificiranu opreku između eksperimentalnih umjetničkih praksi i "režima", na način na koji se na Zapadu proizvodi kategorija disidentstva u površno niveliranoj "istočnoeuropskoj umjetnosti".

U najmanju ruku, u slučaju Jugoslavije takva je pozicija neodrživa: umjetničke neoavangarde još od 50-ih nadalje sistemski su dio jugoslavenske društvene i kulturne modernizacije. One nisu, dakle, tek naličje priče o službenom prihvaćanju umjetničkog modernizma u svrhu hladnoratovskog pozicioniranja, nego proizlaze iz cjeline industrijskog, obrazovnog, kulturno-infrastrukturnog i svakog drugog razvoja koji donosi socijalizam. Nedvojbeno je da te neoavangardne pojave spram svojeg konteksta zauzimaju niz kompleksnih, često kritičkih pozicija. No umjesto da govori o nekakvoj suprotstavljenosti "totalitarnog" režima i liberalne umjetnosti, taj nam dijalog prije razotkriva fantastičan stupanj kulturnopolitičke razvijenosti i razvedenosti Jugoslavije.

Dokazi su toliko brojni, usprkos kasnijem prekrajanju ovdašnjih povijesti umjetnosti i književnosti, da se čini gotovo ludim dokazivati to. Primjerice, iako proglašavan antiutopijskim postmodernističkim pjesnikom – dakle, idealnim primjerom "kulturne opozicije" u području književnosti, Josip Sever je za svoju drugu zbirku Anarhokor iz 1977. dobio – Nagradu Grada Zagreba! Iz perspektive autora Arheologije otpora i njima srodnih proučavatelja, ova je činjenica razumljiva samo kao sistemski glitch. No riječ je o trenutku koji savršeno karakterizira jugoslavenski sustav u polju kulture – za neoavangardnu umjetnost i književnost, on je nedvojbeno bio okvir koji je omogućio njezin nastanak, razvoj i izuzetnu, međunarodno priznatu vitalnost.

I naprosto je komično kako autori izložbe konstantno nailaze na neizbježnu činjenicu da je velika većina kulturnih, političkih i umjetničkih pojava o kojima govore bila dijelom kompleksnog i kontradiktornog jugoslavenskog moderniteta, a da njihovo binarno mišljenje nije u stanju probaviti tu ni po čemu posebno kompliciranu pomisao. Svako propuštanje vlasti da nešto zabrani maglovito je prikazano je kao kakav kratki spoj u sustavu, umjesto kao signal da Jugoslavija možda i nije bila totalitarni sustav kakvim ju se želi prikazati. Pišući, primjerice, o proslavi tisućite godišnjice smrti kraljice Jelene 1976. u Solinu, u katalogu se navodi da se okupilo 100 000 vjernika te da je o događaju izvještavao dvotjednik Glas Koncila. "Vlast je o svemu šutjela", manipulativno pišu autori kataloga te dalje "zaključuju": "Može se pretpostaviti da je crkvena 'taktika opreza' doprinijela tomu da vlast ništa nije zabranila, niti je znala što bi točno zabranila. Vrlo je vjerojatno i da režim nije želio nove probleme sa svjetskom javnošću."

Manje su smiješni dijelovi izložbe u kojima se pleše s relativizacijom nacizma i holokausta. Primjerice, u dijelu koji govori o cenzuri – istom onom dijelu u kojem se navodi i nesretni Pilepić – prikazuje se popis zabranjenih knjiga iz '46. Što autori izložbe uvrštavanjem tog popisa žele pokazati? Totalitarnu komunističku cenzuru? Jer na njemu se nalaze naslovi kao što su Boljševizam i židovstvo ruskog antisemita Nikolaja Fedorova ili Junačka djela Jure viteza Francetića, kao i druga ustaška i nacistička izdanja koja bi i danas nesumnjivo bila zabranjena. Najsramotniji pak dio kataloga nalazi se odmah ispod podnaslova Knjige za odstrel koji označava cjelinu posvećenu zabranjenim knjigama. Tamo, naime, nailazimo na citat Gustavea le Bona kojim započinje spomenuta knjiga Boljševizam i židovstvo, koji govori o boljševičkom uništavanju "moralnog kapitala" za čiju su izgradnju "bili potrebni napori čitavih stoljeća".

Postoji li strašniji i niži manevar od selektivnog korištenja jedne publikacije kojom su nacisti opravdavali holokaust kako bi se falsificirala slika o barbarstvu komunizma? Zastanite malo nad tom činjenicom: autori ovog kataloga koriste nacistički antisemitski propagandni materijal, objavljen 1942. godine – početkom koje se održala nacistička Konferencija u Wannseeu na kojoj je holokaust dobio svoj nacrt kao potpuno, sistematično, industrijsko istrebljenje židovske populacije – kao prilog slici jugoslavenske i komunističke kulturne represije! Zbog čega nisu pored Le Bonova citata izvadili i koji citat sâmog autora, poput "Židovi su se poput fantastično gorostasnog pauka ispružili na cijeloj kugli zemaljskoj, čvrsto je obuhvativši svojom odvratnom paučinom" ili "ovdje se prije svega pokazuje prirodno naginjanje Židova prema laži i prevari, koje je toliko tipično za općenitu židovsku ćudorednu pokvarenost"? Da jesu, možda bismo imali nešto drugačiju sliku o tom stoljetnom moralnom kapitalu koji se u Jugoslaviji grubo zatirao. Zanimljiv je i podatak da je upravo sken knjige Boljševizam i židovstvo moguće pronaći na hrvatskom dijelu neonacističke stranice Der Stürmer koja se, dakako, poziva na "tradiciju" istoimenog nacističkog antisemitskog lista čiji izdavač Julius Streicher je u Nürembergu osuđen na smrt za zločine protiv čovječnosti i pogubljen 1946. godine.

Drugdje će izložba preći u produkcijsku grotesku. Primjerice, za rekonstrukciju protestne akcije emigracije 1972. u Perthu, kada su hrvatski nacionalisti oblijepili kamion-miješalicu antijugoslavenskim porukama, iskorištena je dječja plastična igračka s nespretno nalijepljenim papirom. No to je samo najbizarniji primjer – čitava je izložba obilježena traljavim oblikovanjem postava i materijala, što samo naglašava njezin neobjašnjivi koncept i spoznajni horizont. Reći da je Arheologija otpora politički opasna značilo bi izuzetno precijeniti njezin domašaj. Međutim, kao simptom političkih i akademskih trendova, kao mjesto na kojem se u savršenom dvoglasu susreću povijesni revizionizam i liberalna kulturna politika, ona je savršen primjer društvenih i akademskih tendencija s kojima ćemo se sve više trebati suočavati i razotkrivati njihovu političku i ideološku toksičnost.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 29.10.2018

VEZANE VIJESTI

Komercijalizacija simbola patnje i stradanja

Piše: Martina Domladovac
Nedavno korištenje spomen područja Jasenovac i drugih mjesta stradanja u komercijalne svrhe samo je nastavak već započete turistifikacije antifašističkih spomenika.

Betonski san o boljem svijetu

Piše: Roko Rumora

Izložba Toward a Concrete Utopia globalnoj publici predstavlja vrhunce jugoslavenske arhitekture, drugačije od bilo čega što su Istok i Zapad mogli ponuditi.

Zakopani tragovi budućnosti

Piše: Lujo Parežanin

Simpozij Baština odozdo kolektiva Blok relevantan je prilog političkom oslobađanju ne samo arheologije i povijesti umjetnosti, nego i ovdašnje humanistike u cjelini.