Brötzmann opet uspio | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Brötzmann opet uspio

Nevjerojatno je kako nas taj čovjek baš svaki put uspije iznenaditi koliko god se mi pripremali na najgore.

Stjepan Jureković
  • A
  • +
  • -

Ni jedna vrsta pripreme nije dovoljno učinkovita da nas zvučna brana koju Peter Brötzmann sa svojim raznim bendovima prozvodi već tridesetak godina ne zatekne nespremne. Doista, svatko tko se odluči posjetiti Brötzmannov nastup prolazi adaptaciju tijekom tog dana. Govori si: "Ok, večeras idem na Brötzmanna, ukoliko želim izdržati do kraja ništa me ne smije iznenaditi, spreman sam na sve". I što vas zatekne kad uđete u dvoranu (ovoga puta riječ je kokretno o polukružnoj dvorani &TD-a)? Ogromne bas kutije i dvostruka pedala na bas bubnju. Kao da ste došli na heavy metal koncert, a ne na omiljeni jazz festival.

Glazbeno se razvijajući na ostavštini Alberta Aylera, Brötzmann je već sredinom šezdesetih izgradio svoj status enfanta terriblea free jazz scene. A kada ste unutar toliko beskrupulozne scene najgori od najgorih onda otprilike možete zamisliti koliko je njegov stil odskakao od ostatka glazbenog svijeta. Uz njegov rad vezao se pojam punk-jazz, a skeptici se još i dan danas znaju zapitati zna li uopće prokleti Brotzmann svirati taj svoj vražji instrument.

U Zagreb je ovoga puta došao u postavi u kojoj ga još nismo imali priliku vidjeti. I koliko god nas je u prethodnim prilikama šokirao glasnoćom i žestinom svirke, osudio bih se reći da ovako glasan i žestok još nikada nije bio. Ne pred zagrebačkom publikom. Na bas gitari pratio ga je Marino Piakas čija je svirka zvučala poput stroja za mljevenje kamenja. Njegovu dionicu jednostavno niste mogli razaznati slušanjem, osjećali ste je u prsima poput tupih udaraca. Bubnjar Michael Wermüller bioje bezobrazno netaktičan prema publici. Njegov metalski stil, munjeviti prelazi i konstantno nabrijavanje još su mi i sljedeće jutro odzvanjali u ušima. A sam Brötzmann, čak se i u ovakvom glazbenom okruženju uspio nametnuti kao najzlokobniji lik. Koliko god da je ritam sekcija bila zaglušujuća i razorna tek su njegovi solo istupi bili nešto što para pamet i ostaje duboko ukorijenjeno u sjećanju svakog posjetioca. Nevjerojatno je kako se netko saksofonom uspije nametnuti nasuprot toliko žestokoj ritam sekciji, ali Brötzmann ne samo da se nametne već uspijeva i zadržati jasnoću i izražajnost svoga tona do te mjere da u cijelom tom kaosu slušatelj neometano može pratiti saksofonističku dionicu. Nemam u ovom trenutku ni jedne druge riječi doli nevjerojatno.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 08.11.2007