Bremenito nasljeđe | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Bremenito nasljeđe

Film Centar Ivana Markovića upozorava na arhitektonsko nasljedstvo koje čeka svoju sudbinu na međi zastarijevanja i odbačenosti te privatizacije i rekonstrukcije.

Piše: Ana Majdak

FOTO: Centar (2018), r. Ivan Marković

Seciranje aktualnih društvenih i ekonomskih tema te razmatranje odraza socijalizma na današnjicu, interesno je polje koje filmove mladog redatelja, scenarista i direktora fotografije Ivana Markovića dovodi na 17. Human Rights Film Festival. U suradnji s kineskim autorom Wu Linfengom, Marković je na festivalu predstavio dokufikcijski film Od sutra počinjem da (2019) koji prati odnos društva prema migrantskom radniku u Pekingu. Spomenute teme prepoznate su i u drugim njegovim radovima: filmu Ivana Salatića Ti imaš noć  (2018) koji oslikava generacijski jaz u Crnoj Gori uzrokovan smjenom političkih poredaka te Bila sam doma, ali (2019), tjeskobnom odrazu života protagonistice s dvoje djece, filmu njemačke redateljice Angele Schanelec u kojem je Marković direktor fotografije.

Markovićev novi film Centar (2018), također prikazan na HRFF-u, dokumentarni je prikaz Sava Centra. Svojom modernističkom arhitekturom opisanom betonskim stupovima, staklenim ogradama, stepenicama obloženim limom, kao i zatečenim stanjem, Sava Centar pomalo ravnodušno progovara o prestižnom kontekstu u kojem je sagrađen. U rekordnom roku od tri godine na površini od približno 100 000 kvadratnih metara, u Beogradu je 1976. izgrađen impozantni kulturni, poslovni i kongresni centar. Danas, s tek povremenim udomaćivanjem koncerata, to vrijedno nasljedstvo čeka svoju sudbinu na međi zastarijevanja i odbačenosti te privatizacije i rekonstrukcije.

U filmu je vidljivo Markovićevo iskustvo direktora fotografije kada bez zamrzavanja, upravo fotografski organizira kadrove unutrašnjosti prostora Sava Centra. Pritom nastaje tzv. doku-hibrid koji činjenični izvještaj donosi isključivo kadriranjem. Film otvaraju kadrovi koji radi svoje perspektive prelamaju prostor na nelogičan način, stvarajući optičke nedoumice. Ubrzo se počinju izoštravati naizmjenični kadrovi koje je moguće tematizirati na dvije razine. Prva prikazuje osoblje koje brižljivo održava prostor, uključujući pranje podova, zalijevanje biljaka i brisanje prašine, a među kojima se posebno ističe scena usisavanja tapeciranih zidova, pri čemu osoblje na ljestvama, gotovo koreografirano polaganim tempom strpljivo struže usisivačem po zidu. Poput sukoba, scene održavanja zamjenjuju scene koje dokumentiraju propadanje prostora. To uprizoruju skladišta s nemarno nabacanim namještajem, prokišnjavanje, napaćeni sustavi mobilnih roleta i zidova, odštopavanje uslijed poplave. Radnja potiho šapuće: "Sava Centar propada."

Film je udaljen od svake tehničke manipulacije, bez glazbe i naracije, lišen svjetlosnih efekata, filtera ili reflektora. Obogaćuju ga isključivo stvarni zvukovi i rasvjeta zatečeni usred snimanja. Radi se o zvukovima zujanja usisivača, drndanja pogonskih sustava, škriputanja roleta ili jednostavno vjetra, kiše i kapanja. Ovakav se opservacijski, distancirani pristup s minimalno intervencije predstavlja kao objektivan pogled. Radi tehničke ogoljenosti, film osigurava dovoljno prostora da se dojmovi upotpune vlastitom maštom te donesu zaključci vezani uz arhitekturu ili dotrajalost prostora. Scene kontinuirano podsjećaju na iznimni kapacitet izgrađen s velikim ambicijama koji gubi podudarnost s današnjicom, te zastarijevanje i zapuštenost koje poput strepnje čekaju u polumraku kutova prostora.

Sudbinu Sava Centra dijeli cijela kolekcija poslijeratne modernističke arhitekture na ovim prostorima. Ove konstrukcije iz zaborava djelomično izranjaju zbog novijeg dokumentarnog serijala Betonski spavači autora Saše Bana, Nevenke Sablić i Maroja Mrduljaša. Serijal se u prvoj sezoni osvrće na stanje niza turističkih objekata duž Jadrana nastalih u Jugoslaviji. Druga sezona započinje s upečatljivom pričom o Zagrebačkom Velesajmu, njegovoj nekadašnjoj sajamskoj funkciji i trenutnoj situaciji zapuštenih paviljona te njihovih prenamjena. U ovom je kontekstu važno spomenuti dokumentarac Hotel Jugoslavija (2017) švicarskog redatelja Nicolasa Wagnièresa, koji bilježi kronologiju hotela Jugoslavija od 2005. do 2015., upotpunjenu arhivskim snimkama i intervjuima. Karakteristike poput iznimnih kapaciteta, ambicija i multifunkcionalnosti također opisuju Sveučilišnu bolnicu u Zagrebu, čija je izgradnja započeta sredinom 1980-tih obustavljena početkom rata '90-ih. Opširan izvještaj o bolnici autora Luke Ostojića objavljen je pod naslovom Uspavana ljepotica Blata na H-Alteru.

Ti su objekti (iz)građeni kako bi zadivili svoje ugledne međunarodne posjetitelje i goste, a time i predstavili cjelokupnu naciju. Na taj su način socijalističke države potvrđivale svoj poredak kao simbol jednakosti i stanja koje donosi dobrobit. Izrazito važno je spomenuti i trendove u turizmu koji su zahtijevali povećanje ugostiteljskih kapaciteta, kao i trendove u promicanju znanosti i kulture putem izgradnje brojnih izložbenih, izlagačkih i projekcijskih prostora. Neizostavan je i trend gradnje ljetnikovaca, vila, kao potvrde materijalnog statusa političkog poretka koji se izraženije pojavljuje poslije Drugog svjetskog rata. Umjetnička i znanstvena produkcija na tu temu, kojoj svjedočimo posljednjih godina, bavi se istraživanjem povijesnog, političkog, ekonomskog i arhitektonskog diskursa, propitujući tadašnju i zamišljajući buduću arhitektonsku baštinu. Spomenute građevine, nažalost, tek hladno stoje kao podsjetnik za promišljenije projektiranje i izgradnju u budućnosti te kvalitetnije upravljanje javnim sredstvima.

Neodgovoreno ostaje najvažnije pitanje anticipacije namjene poslijeratnih konstrukcija. Ono broji niz prepreka radi kojih se prenamjena odgađa, a neki od krivaca su investicijska pohlepa ili ograničenost resursa koju je uzrokovala prvenstveno ekonomska kriza. Radi toga, stečeno naslijeđe i dio kulturnog tkiva odbrojava svoje dane upotrebljivosti. Opisana arhitektonska dostignuća danas ostaju dijelom memorije o idealističnom suživotu različitih sadržaja s vrijednostima javnog dobra.

 

 

Tekst je nastao u sklopu radionice za mlade kritičare koju u suradnji s Human Rights Film Festivalom provode Zaklada Solidarna i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva.

Objavio/la hana [at] kulturpunkt.hr 30.12.2019

VEZANE VIJESTI

Zastoj u modernizacijskim procesima

Piše: Leona Širac Jakubek

Iako jedno od vizualno najatraktivnijih TV djela, Betonski spavači nisu samo lijepa serija o lijepim kućama već se iznova pokazuju kao važan politički istup i poziv na aktivizam.

Arhitektura može učiniti svijet boljim

Piše: Matija Mrakovčić
Postratno urbano planiranje bilo je više od puke gradnje: prvenstveno ga karakterizira implementacija "betonske utopije".

Otisci minulih vremena

Piše: Karla Despot
Dokumentarist Patricio Guzmán zaključio je trilogiju na temu rodnog Čilea filmom "Kordiljeri snova", izravnom kritikom neoliberalizma koji je u zemlji stvorio klasno podijeljeno društvo.