Brojke i slova: filmska 2007. | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Brojke i slova: filmska 2007.

Kao i sve rekapitulacije ovakvog tipa, i ova će vjerojatno ponešto propustiti, ponešto istaknuti, no ipak se nadamo da ćemo uspjeti spomenuti neke od bitnih momenata hrvatske filmske 2007. A

Vatroslav Miloš
  • A
  • +
  • -

Za početak, možda je najbolje reći da hrvatska filmska 2007. zasigurno nije bila ni revolucionarna niti pretjerano spektakularna. Gotovo ujednačenim ritmom, iz godine u godinu, Hrvatska gubi kontakt sa svojim filmskim korijenima i u potpunosti se predaje amerikanizaciji kinodvorana i njihovog repertoara, svjesno svodeći sebe na karton kokica. Zagreb je tako, uz već dva postojeća, dobio još jedan multipleks, a Split i Rijeka svoje prve kino-kolose. Također, za sada već tekuću 2008. kao moguće lokacije novih dvorana spominju se Osijek i Pula. I naravno, to sve odgovara konzumerističkoj preciznosti ponude i potražnje, i u repertoarnom i distributerskom smislu, no što je s drugom stranom medalje? Onom kojoj raznovrsnost najsvježije ponude kokica svakako ne predstavlja bitniju stavku od raznovrsnosti filma čija svjetlost obasjava mračnu dvoranu? Jedino što bi se u tom kontekstu moglo nazvati svjetlom na kraju dvorane, da se tako izrazim, jest preuzimanje zagrebačkog kina Europa od umjetničke organizacije Zagreb Film Festival. Uz programe u kinu Tuškanac, koji je ponajviše fokusiran na nacionalne kinematografije, klasike i domaću antologiju, 'novo' kino Europa tu bi ponudu trebalo proširiti recentnijom festivalskom, umjetnički naglašenijom i općenito, barem u hrvatskom distributerskom smislu, zanemarivanom, a kvalitetnom filmskom produkcijom.

To nas upravo vodi u prošlogodišnje kinostatistike u kojima domaći film ne kotira ni približno visoko kao u 2006. s hitovima 'Što je muškarac bez brkova?' i 'Karaula'. Službeno, najgledaniji hrvatski film u 2007. godini je Kulenovićeva komedija 'Pjevajte nešto ljubavno' sa 17.812, iza njega slijedi Sviličićeva glazbeno-gastarbajterska drama 'Armin' sa 7652 te 'Put lubenica' redatelja Branka Schmidta sa 5695 gledatelja. Naravno, ni Kulenovićev ni Sviličićev niti Schmidtov film nisu imali potporu agresivne marketinške kampanje u kakvoj su uživali 'Što je muškarac bez brkova?' (157.166) i 'Karaula' (43.009), no uzevši u obzir njihove statistike, može se govoriti o vrlo nestabilnim trendovima u hrvatskoj kinematografiji. S ukupno osam nagrada, ovogodišnji apsolutni pobjednik Festivala igranog filma u Puli te od kritike izrazito hvaljen film - 'Živi i mrtvi' Kristijana Milića – uz početnu neizvjesnost hoće li uopće doživjeti kinodistribuciju, počeo se prikazivati tek nedavno, s gotovo pola godine zakašnjenja.

Što se festivala tiče, njihove su ovogodišnje brojke toliko impresivne da uza svu maštovitost uopće nije jasno kako u tako kratko vrijeme, u tako malen broj dvorana na tako maloj geografskog površini može stati toliko ljudi. Iako zadnjih nekoliko godina bilježi porast i u posjećenosti i u kvaliteti - što domaće, što strane produkcije - Festival igranog filma u Puli i dalje nikako da se oslobodi naslijeđa uštogljenog mastodonta starih vremena i napokon pronađe svoj identitet i mjesto pod suvremenim hrvatskim filmskim nebom. Motovun i Zagreb Film Festival su pak u sasvim suprotnoj poziciji. Oba festivala iz godine u godinu dobivaju na popularnosti i brojke im rapidno rastu. Motovun više nije samo razonoda hrvatske studentarije i domaće kulturne elite već i kulturno-turistička destinacija za posjetitelje iz čitavog svijeta. Sve to možda najbolje ilustrira citat Nicka Roddicka iz Sight and Sounda, vrlo utjecajne publikacije Britanskog filmskog instituta: "U Motovunu nekih 10 tisuća klinaca kampira u podnožju grada i popune svaku projekciju (također i tulumare čitavu noć, ali to ih ne sprečava da se sljedeći dan pojave na filmu). Ovakvi festivali, čini mi se, još su uvijek fokusirani na film, dok multipleksi na mene ostavljaju potpuno drugačiji dojam." Na stranu idealizam gospodina Roddicka i primjedbe o tome koliko točno od tih sveukupno 40 tisuća ljudi zapravo uopće posjete filmsku projekciju, Motovun Film Festivalu se ne može osporiti kvaliteta programa i predanost cilju promocije 'malog' filma.

No, pored navedenih, Hrvatsku su u prošloj godini ukrasili i brojni drugi festivali poput ZagrebDoxa, Tabor Film Festivala, Splitskog filmskog festivala i mnogi drugi, a zbog njihove brojnosti mogli bismo čak zaključiti kako gotovo svaki hrvatski grad ima svoj filmski festival. Osim po metrima, žanrovima, veličinama, kvaliteti i naravno posjećenosti, postoji ključna razlika između tri prva izdvojena i brojnog ostatka, a ona se, naravno da pogađate, tiče financijskih potpora koje dobivaju na nacionalnoj i lokalnim razinama. Veći dio kolača pojedu prva tri dok se ostatak zadovoljava s iznosima koji im se dodjeljuju od slučaja do slučaja. Iako nam nije namjera ovdje dalje razrađivati ovu problematiku, jedno je sigurno – hrvatska kulturna politika i po pitanju filmskih festivala nema jasne kriterije niti se primjenjuje evaluacijski pristup na temelju kojeg bi moglo biti jasnije koji su projekti uspješniji od drugih.

Hrvatska se 2007. godine oprostila od čak dva doajena filmske umjetnosti. Ante Peterlić, filmski teoretičar, redatelj i sveučilišni profesor, koji je - što akademski, što populistički – odgojio generacije filmskih entuzijasta i zadužio struku svojim teorijskim i enciklopedijskim publikacijama, preminuo je u 72. godini života. Zoran Tadić, redatelj, kritičar i publicist, preminuo je u 66. godini života nakon duge i teške bolesti. Njegov film 'Ritam zločina' iz 1981. godine i danas se smatra općim mjestom hrvatske kinematografije.

Trebalo bi istaknuti da je pod hrvatski filmski reflektor u 2007. dospio i film 'Ajde, dan… prođi…' Matije Klukovića, redatelja potpuno neopterećenog hrvatskim filmskim pedigreom, koji je svoju ideju realizirao za gotovo posuđenih 250 tisuća kuna. Najavljivan kao dramski kolaž, Klukovićev film rasteže se kroz 100 minuta oslanjajući se prvenstveno na mumblecore poetiku američkog nezavisnjaka Andrewa Bujalskog i otvorene forme Johna Cassavetesa. Iako je 2006. dobio nagradu za najboljeg debitanta na Zagreb Film Festivalu, njegov kolaž tek je u 2007. primijetila hrvatska kritika. Uz pohvale Nenada Polimca i Damira Radića, mjesto mu je posvetio i Jurica Pavičić u reviziji filmske godine u Jutarnjem listu.

Također, ni ostali hrvatski 'nezavisni' nisu imali lošu godinu. Ana Hušman je tako sa svojim eksperimentalnim filmom 'Plac' nastavila nizati uspjehe i na domaćoj i na međunarodnoj razini – 2007. je godine osvojila nagradu publike na seviljskom festivalu Audiovisual, posebne pohvale žirija na madridskoj Documenti i lisabonskom festivalu IndieLisboa te nagradu za najbolji eksperimentalni film na Kratkofilu u Banjoj Luci, Veliku nagradu festivala aniMOTION u rumunjskom Sibiu kao i priznanje za najbolju montažu na Festivalu filma i videa u Dugom Selu. Redatelj Nebojša Slijepčević je za dokumentarni film '4 godine' nastao u produkciji Fade Ina na Sarajevskom filmskom festivalu osvojio nagradu EDN Talent Grant koja se dodjeljuje za izuzetnu kreativnost u dokumentarističkom pristupu. U ovom kontekstu treba spomenuti da se prošle godine realiziralo i treće izdanje 25fps – Međunarodnog festivala eksperimentalnog filma, kao i treće izdanje ZagrebDoxa – Međunarodnog festivala dokumentarnog filma. Sve navedeno samo dokazuje da u Hrvatskoj, a tome svjedoči festivalski kontinuitet i brojne nagrade našim eksperimentalistima i dokumentaristima, itekako postoji velik interes i za druge filmske rodove, a ne samo i isključivo za igrani film.

Što se pak pogleda u budućnost tiče, u 2008. bi se osnivanjem Hrvatskog audiovizualnog centra i konstituiranjem Hrvatskog audiovizualnog vijeća u potpunosti trebala decentralizirati kontrola nad hrvatskom filmskom produkcijom. Uz daljnju financijsku potporu države, Centar i Vijeće će nalaziti i alternativne izvore financiranja te metode stimulacije i približavanja domaćoj i stranoj publici. Prema novom Zakonu o audiovizualnim djelima godišnja izdvajanja za film trebala bi se gotovo udvostručiti jer bi u njima trebali sudjelovati svi koji ostvaruju dobit od audiovizualnih djelatnosti, što uključuje i televizije i internetske i telekomunikacijske operatere kao i kinoprikazivače i distributere. Zakon bi također trebao stabilizirati filmske procese i statistike te stvoriti manevarski prostor i za neke nove, svježije tendencije u samoj proizvodnji. Hoće li se ova teorija koja najavljuje svijetlu budućnost hrvatskog filma obistiniti i u praksi? Uzevši u obzir poslovičnu sporost i svojevrsnu hermetičnost naših institucija, dopuštamo si malo skepse, ali strpljivo čekamo što će nam praksa pokazati u vremenu koje tek dolazi.

Filmska 2007. je mrtva, živjela filmska 2008.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 15.02.2008