Budućnost Europe nakon grčke katastrofe | kulturpunkt

Budućnost Europe nakon grčke katastrofe

Izostanak široke podrške europske ljevice grčkoj Syrizi i njena konačna kapitulacija učvrstili su sumnje u mogućnost opstanka europskog projekta, zaključeno je na Subversive festivalu.

Piše: Martina Domladovac

FOTO: Joanna / Flick

U kolovozu 2015. godine postignut je sporazum o rekonstruiranju grčkog javnog duga (tzv. Memorandum) između grčke Vlade i Troike (Europska centralna banka, Europska komisija, Međunarodni monetarni fond). Kapitulacija Syrize, lijeve grčke stranke pod vodstvom Alexisa Tsiprasa, koja je na vlast došla s programom apsolutnog odbijanja potpisivanja takvog sporazuma, danas je među nekadašnjim Syrizinim članovima i ostatku europske ljevice okarakterizirana kao "grčka katastrofa". Razočaranje koje je sa sobom donio Syrizin neuspjeh odrazio se na opće pitanje mogućnosti djelovanja ljevice u trenutnim okolnostima, kao i pitanje opstanka europskog projekta. 

Novim strategijama ljevice i budućnošću Europe bavio se jedan dio alter-ekonomskog foruma 11. Subversive festivala. Na panelima održanim 14. i 15. svibnja predstavljeno je djelovanje stranaka i grupacija koje se parlamentarnim ili aktivističkim radom bore protiv mjera štednje, nastoje očuvati postojeći socijalni sustav i zaustaviti komodifikaciju javnih dobara i divljanje nezaustavljivog neoliberalnog stroja. Poseban naglasak stavljen je na mogućnosti djelovanja političke ljevice u perifernim zemljama Europe, gdje se kao specifičan slučaj ističe primjer Grčke i već spomenute Syrize. Éric Toussaint, jedan od osnivača međunarodne mreže CADTM (Komisija za ukidanje nelegitimnih dugova) i Stathis Kouvelakis, marksistički teoretičar i predavač političke teorije na King’s Collegu u Londonu, dali su pregled događaja oko syrizinog preuzimanja mandata i pokušali objasniti kako je došlo do kasnijeg neočekivanog preokreta njihove osnovne političke agende. Potpisivanjem Memoranduma Syriza je pristala na besramne uvjete kapitulacije koji uključuju privatizaciju svih javnih dobara, usluga i infrastrukture, drastično rezanje socijalnih prava i povlastica i neizbježne mjere štednje, što zapravo znači prepuštanje grčkog suvereniteta kreditorima. 

Kouvelakis koji je bio jedan od članova središnjeg odbora Syrize, a nakon potpisivanja Memoranduma jedan od osnivača frakcije grčke ljevice Narodno jedinstvo, tvrdi da je Syriza u pregovore s Troikom otišla potpuno nepripremljena. Uzrok tome vidi u odvajanju vodstva stranke od članstva koje se dogodilo još prije izbora 2015. kada je vodstvo sve više počelo donositi autonomne odluke. Toussaint je blisko surađivao sa Syrizom oko pitanja legalnosti grčkog duga i koraka koje bi Syriza trebala poduzeti nakon preuzimanja vlasti. On kaže kako se Tsipras bojao izravnog sukoba s Europskom unijom i kapitalističkom klasom Grčke te da je već nakon izbora 2012. godine, kada je Syriza postala najjača oporbena stranka, sa svojom uskom grupom suradnika dogovorio politički zaokret kako bi ga izbjegao. Činjenica je da se Tsiprasova vlada našla u nemogućoj situaciji nakon pritiska na banke i likvidnost, no Toussaint kaže kako je to bio trenutak u kojem je Syriza trebala poduzeti radikalne korake, prvenstveno nacionalizirati banke i suspendirati otplatu duga. Nedostatak podrške građana ostalih europskih zemalja Syrizu je stavio u još teži položaj, a Toussaint također smatra su djelomičan uzrok tome tajni diplomatski pregovori na koje je vodstvo stranke pristalo. Javnost tih pregovora mogla je izazvati solidarnost diljem Europe, no Varoufakis i Tsipras javnosti nikad nisu predstavili ucjene koje su dobili od Troike. Syriza je trebala zauzeti jasnu poziciju i obvezati se da neće ispoštovati ugovore i ucjene kreditora. No takva reakcija je izostala, a Toussaint i Kouvelakis razlog tome vide i u činjenici da je Syriza od pokreta koji je fragmentarno okupljao različite opcije, birokratizacijom i uspostavom horizontalne uprave, postala monolitna struktura. 

Syriza je predstavljala nadu da je radikalna promjena, čak i u malim, perifernim zemljama moguća, kao i da će primjer Grčke biti početak promjene u odmjeravanju političkih snaga u Europi. Tim više njen je neuspjeh utjecao na prizivanje konačnog kraja Europske unije. No tu se neizbježno postavlja pitanje: Što nakon EU? Na panelu Budućnost Europe zastupnici Europskog parlamenta Gabi Zimmer (predsjednica lijeve grupacije GUE/NGL) i Helmut Scholz (član GUE/NGL) zagovarali su radikalnu reformu EU kao jedinu opciju jer u protivnom možemo birati samo između nacionalizma i liberalnog kapitalizma. U ringu političke borbe i utjecaja, dominantne snage trenutno odmjeravaju liberalne nasuprot nacionalističkih i profašističkih opcija, dok ljevica stoji izvan sfere stvarnog utjecaja, rascjepkana i usmjerena na borbu unutar sebe, smatraju Zimmer i Scholz. Konfederalni klub zastupnika Ujedinjene europske ljevice i Nordijske zelene ljevice (GUE/NGL) zato zahtijeva radikalnu reform EU za što im treba i značajno povećanje članstva, prvenstveno iz zemalja Istočne Europe. Promocija rada i vrijednosti lijevog bloka činio se kao osnovni razlog sudjelovanja Zimmer i Scholza na Subversivu koji ističu kako osim Čeških komunista, nemaju ni jednog člana iz zemalja takozvane "nove Europe", a bez njihove podrške željene reforme se teško mogu provesti. Odgovarajući na ove tvrdnje, Katarina Pejović Vuković iz Radničke fronte upozorila je na asimetriju odnosa između centra i periferije kad se govori o političkom utjecaju, ističući upravo primjer Syrize na kojem trebamo učiti. 

Istovremeno, Kouvelakis i Toussaint mišljenja su kako se Europa ne može reformirati tako da bi radila na dobrobit naroda, a umjesto toga nade polažu u lokalne inicijative i pokrete koji se vlastitim snagama nastavljaju boriti za svoja prava. Tu ponovno dolazimo do problema fragmentacije i raspršivanja borbe na previse frontova i pitanja mogu li se takve nepovezane inicijative suprotstaviti globalnom kapitalizmu i bujajućem fašizmu. Na panelu koji je općenito djelovao relativno pesimistično i u sličnom tonu je zaključen, Kouvelakis je istaknuo kako ne vidi perspektivu i jasno mu je zašto su ljudi melankolični i apolitični. Smatra kako je on "odigrao bitku svoje generacije i sada polaže nade u mlade i nove radikalne inicijative koje niču diljem Europe, a koje uče na njihovim greškama".

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la martina [at] kulturpunkt.hr 17.05.2018

VEZANE VIJESTI

Borba za značenje demokracije

Piše: Zoran Adžić

Konferencija Neliberalne demokracije – Europa između demokracije i autokracije u sklopu Human Rights Film Festivala posvećena je krizi liberalnih demokratskih sustava.

Pogled iz središta

Piše: Martina Jurišić
Tribina HRFF-a o iskustvima djelovanja migrantskih organizacija pokazala je manjkavosti tradicije i aktualnih europskih politika prema migrantima i samom procesu integracije.

Zamagljeni liberalni horizonti

Piše: Lujo Parežanin
Ovogodišnje je Eurozineovo Europsko okupljanje časopisa za kulturu pokazalo da liberalni interpretativni okvir ne može primjereno zahvatiti u aktualnu globalnu političku krizu.