Budućnost zarobljena represijom | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Budućnost zarobljena represijom

U kontekstu događaja koji su trajno obilježili talijanski društveni imaginarij, srpanj 2001. godine smatra se trenutkom u kojem je čitava jedna generacija izgubila povjerenje u institucije.

Piše: Nika Petković

FOTO: Denis Bocquet / Wikimedia Commons

  • A
  • +
  • -

Nedavno održana konferencija Ujedinjenih naroda u Glasgowu na mnogim je mjestima proglašena posljednjom prilikom za spas zemlje od ubrzanog globalnog zatopljenja, točnije za pronalazak rješenja o zaustavljanju klimatske katastrofe. Konferencija u Glasgowu zasigurno nije prva konferencija u recentnijoj povijesti najavljivana kao presudna, no nije ni prva koja je privukla tisuće aktivista iz cijeloga svijeta kako bi prosvjedovanjem izvršili pritisak na političke leadere i tražili zaokret globalne politike u smjeru pravednije i održivije, na korist većine. 

Dvadeset godina je prošlo od summita G8 u Genovi tijekom kojeg je osam čelnika najvažnijih gospodarstava svijeta raspravljalo o ključnim pitanjima međunarodne politike, dok su se istovremeno na ulicama grada odvijali jedni od najburnijih prosvjeda u novijoj povijesti Italije. U kontekstu događaja koji su trajno obilježili talijanski društveni imaginarij, srpanj 2001. godine smatra se trenutkom u kojem je jedna čitava generacija mladih ljudi trajno izgubila povjerenje u političku vlast i institucije. Pod sloganima "Drugi svijet je moguć", "Vi G8, nas 6 milijardi", "Naš svijet nije na prodaju", stotine tisuća članova pokreta i udruženja pristiglo je u Genovu kako bi prosvjedovalo protiv dominantne neoliberalne globalizacijske paradigme i ekonomskih nejednakosti u svijetu, zagovarajući radikalno drugačiji svijet. Raznolika plejada pokreta koje su činili članovi talijanske izvanparlamentarne ljevice, radnički sindikati, predstavnici humanitarnih udruga, pacifisti mreže Liliputa, Greenpeace, članovi društvenih centara i studentskih kolektiva iz Italije i Europe, imala je namjeru iskazati svoje nezadovoljstvo neumjerenom globalizacijom, porastom siromaštva, klimatskim promjenama, kršenjem ljudskih prava i drugim socio-ekonomskim problemima. Pojednostavnjeno etiketirani kao "antiglobalistički" ili "no-global" pokreti koji su se okupili u Genovi, nisu predstavljali improviziranu skupinu razularenih anarhista ili "komunističkih krpelja" (tzv. zecca) kako ih se nerijetko nazivalo u medijima, već heterogenu skupinu različitih aktera koja je zagovarala drugačiju ideju globalizacije. 

Prosvjedi protiv međunarodnih čelnika i protiv ideje globalnog upravljanja (u kojem svijetom upravljaju samo najbogatije i najmoćnije zemlje) započeli su nekoliko godina ranije, postepeno poprimajući oblik međunarodnog pokreta. Jedan od ključnih događaja bio je prosvjed protiv sastanka WTO-a u Seattleu 1999. godine, tijekom kojeg je 50.000 prosvjednika uspješno blokiralo prilaz mjestu sastanka Svjetske trgovinske organizacije i time onemogućilo susret sudionika. Pojam "Ljudi Seattlea" mediji će kasnije koristiti upravo za označavanje takvih oblika prosvjeda. Početak novog milenija obilježio je nastavak niza velikih prosvjeda poput onog u Pragu povodom sastanka Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke; u Nici protiv antisocijalne politike EU-a; u Montrealu povodom summita G20 kao i 2001. u Washingtonu prilikom Busheve inauguracije, uz izražavanje otvorene optužbe prosvjednika za izbornu krađu. U Porto Allegreu 2001. godine po prvi put se održava Svjetski socijalni forum, okupljanje organizacija civilnog društva čiji je cilj bio raspravljati o alternativama agresivnoj globalizaciji i kapitalizmu.

Na tom tragu uoči sastanka G8 u Genovi osniva se Genova Social Forum, koalicija od preko 1000 udruga, stranaka, društvenih centara, sindikata te talijanskih i stranih nevladinih organizacija, koja je služila kao platforma za organizaciju debata, okruglih stolova i koncerata, ali i za koordinaciju i komunikaciju s tiskom i institucijama, što je bilo od posebne važnosti s obzirom da su najavljivani prosvjedi nekoliko mjeseci prije sastanka G8 od strane Berlusconijeve vlade okarakterizirani kao ilegalni. Podršku GSF-u kao i važnu ulogu u borbi protiv medijskog i političkog obmanjivanja uoči i tijekom demonstracija imala je prije svega Indymedia Italia (2000. – 2006.), otvorena mreža neovisnih novinarskih kolektiva koja je detaljno informirala o svemu što se događalo, a čije se sjedište nalazilo u školi Armando Diaz.

S druge strane, pripreme uoči summita pratila su neumjerena zastrašivanja vodećih talijanskih medija o mogućim terorističkim napadima od strane demonstranata, kao i priče o tome kako talijanska vlada priprema stotine mrtvačkih vreća uoči prosvjeda. Istovremeno, talijanska vlada i policija provode do tada nezapamćene sigurnosne mjere koje uključuju dijeljenje grada na sigurnosne zone (crvenu, bijelu i zelenu) visokim čeličnim barijerama i žičanim ogradama. Namjera takve podjele bila je prosvjednicima u potpunosti onemogućiti pristup crvenoj zoni gdje se odvijao summit te im dopustiti kretanje isključivo unutar zelene zone, dok je bijela bila rezervirana za neometano kretanje stanovnika Genove. 

Silna napetost kojoj su doprinosile vijesti o angažiranju nezapamćeno velikog broja policijskih snaga i stranih obavještajnih službi, održavala se i na atmosferu unutar samog GSF-a te na unutarnje nesuglasice oko načina prosvjedovanja. Dok su pacifisti jasno zauzimali stav da se policijske snage ne provociraju, skupine poput Ya baste, najjače aktivističke organizacije u Italiji, Tute bianche i radikalni sindikat COBAS najavljivali su rušenje ograda koje su tih dana dijelile grad, kao simbol borbe protiv nejednakosti i neravnopravnosti u svijetu. Ipak, uoči početka summita, skupine članice GSF-a postigle su zajednički dogovor da prilikom prosvjeda neće napadati policiju, koristiti oružje, uništavati imovinu, niti pokušati srušiti ogradu crvene zone. Usprkos dogovorima jedan od ključnih i pomalo lakomislenih organizacijskih propusta Genova Social Foruma pokazat će se upravo nekomuniciranje s militantnim anarhističkim skupinama čija se black bloc taktika temeljila upravo na uništavanju imovine i provociranju nasilnih sukoba s policijom. (Dražen Šimleša, Četvrti Svjetski rat/Drugačiji svijet je moguć!)

Dok je prvi dan 50.000 ljudi prosvjedovalo za prava migranata u dogovoreno mirnoj atmosferi uz koncert talijanske grupe 99 posse i tada popularnog Manu Chaoa, već drugi dan Genova počinje sve više nalikovati ratnoj zoni. Izostanak vlastite rute kretanja omogućilo je radikalnim skupinama poput Black Bloca miješanje s drugim prosvjednicima, brutalno uništavanje imovine te otvoreno sukobljavanje s policijom. Uništeni su izlozi, automobili, dućani, autobusne stanice te brojna državna i privatna imovina, a nasilno ponašanje ovih skupina dovelo je ostale prosvjednike, nezainteresirane za bilo kakav oblik nasilja, u kontakt s policijom koja u nekom trenutku prestaje birati koga privesti ili pretući. Neviđeni neredi i nasilje izmakli su kontroli trećeg dana prosvjeda, kada se na ulicama Genove pojavljuje oko 300.000 ljudi. Razlog tome je vijest o smrti Carla Giulianija, 23-godišnjeg mladića iz Rima kojeg je u trenutku kaotičnog obračunavanja na trgu Alimonda, policajac Mario Placanica upucao sa samo dva metra udaljenosti te policijskim džipom prešao preko njegova tijela. U tom kontekstu valja istaknuti brojne novinske fotografije mrtvog tijela Carla Giulianija, koje su nakon objave u svjetskim novinama i časopisima postale simbolom antiglobalističkih prosvjeda u Genovi. Istovremeno, medijska pokrivenost ovog brutalnog ubojstva može se promatrati i kao primjer dramatizacije i prioritetizacije nasilja, što dodatno podcrtava činjenicu da masovni mediji nisu ostavljali prostora za alternativno čitanje Giulianijevog ubojstva, kao niti za razumijevanje antiglobalističkih prosvjeda i njihovih ciljeva. (Antigoni Memou, Photography and social movements).

Trenutak tragične smrti Carla Giulianija na prosvjedima u Genovi predstavlja početak vrhunca eskalacije nasilja na nekoliko razina. S jedne strane od tog trenutka policija počinje primjenjivati nasilje i spram mirnih prosvjednika, iako se isti nalaze daleko od crvene zone, dok s druge strane dolazi do manjih sukoba s pripadnicima black bloca koje organizirani prosvjednici optužuju za stvaranje nepovjerenja unutar samog pokreta. Među dramatične događaje koji svjedoče o militariziranoj represiji tijekom prosvjeda u Genovi ubraja se i policijska racija u školi Diaz, poznata i kao "meksička klaonica". U noći 21. srpnja, kada je summit G8 već bio završen, tristo policajaca nasilno upada u sjedište GSF-a i Indymedie gdje su prosvjednici spavali. Divljačko premlaćivanje oko devedeset prosvjednika, od kojih je šezdeset hospitalizirano, a dvadesetak odvedeno u kaznionicu Bolzaneto gdje su mučeni i fizički zlostavljani, vjerno je prikazano u filmskom uprizorenju redatelja Danielea Vicarija. Film Diaz – ne čistite ovu krv (Diaz – Non pulire questo sangue, 2012.) zahvaljujući dokumentarnim snimkama, fotografijama i razgovorima sa svjedocima, ubraja se među najuspješnije rekonstrukcije događaja u Genovi 2001. Osim brutalnog nasilja film vjerno prikazuje i ondašnju inscenaciju konferencije, ili točnije rečeno, predstave za medije, tijekom koje šefovi policije novinarima pokazuju palice, noževe i podmetnute molotovljeve koktele kako bi javnosti prikazali sklonište prosvjednika i novinara kao "terorističko sjedište". Iako se vijest o nasilju u školi Diaz, kao i o smrti Carla Giulianija, brzo proširila talijanskim i stranim medijima izazivajući nevjericu, ali i osude talijanskih vlasti, tužiteljstvo u Genovi podiglo je optužnice protiv 28 policajaca tek tri godine kasnije, a 2012. godine zahvaljujući zastari većina policajaca zaradila je suspenziju na pet godina. Nezakonitu raciju u školi Diaz i mučenja u Bolzanetu, Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu 2017. godine proglasio je činom mučenja, dok je država zaradila osudu zbog neprovođenja učinkovite istrage.

Prosvjedi u Genovi jedna su od zasigurno najnasilnijih epizoda u talijanskoj novijoj povijesti, ali i razlog zbog kojeg danas, gledajući dvadeset godina unazad, možemo govoriti o političkom i društvenom vakuumu koje su demonstracije ostavile iza sebe. Premda početkom dvijetisućitih u Italiji svjedočimo umnožavanju Socijalnih foruma, razvoju studentskih kolektiva i samoupravnih društvenih centara osnovanih još sredinom sedamdesetih, sindikalnim demonstracijama, onim antiratnim, kao i demonstracijama protiv Berlusconijeve vlade, činjenica je da je svjedočenje "kršenju ljudskih prava neviđenih razmjera", prema riječima Amnesty Internationala, obilježilo odnos jedne čitave generacije spram politike i vlasti. U nekom trenutku u Genovi se činilo da bi različiti pokreti sličnih ideala (mlađi članovi društvenih foruma uz primjerice sindikate federacija metaloprerađivača), nakon što su godinama marširali podijeljeni, mogli biti ujedinjeni. Činilo se da upravo raznolikost pokreta pod okriljem Genova Social Foruma 2001. skriva zajedničku snagu usmjerenu ka promjenama.

No, zahvaljujući militariziranoj represiji, tadašnja je vlast ostvarila svoje ciljeve: gušenjem pokreta i zahtjeva za promjenama, spriječena je i najmanja mogućnost za razvoj pokreta u konkretnu političku opciju. Iako svaljivanje krivnje na policijski represivni aparat može djelovati kao pokušaj traženja alibija za propuštene prilike, s odmakom od dvadeset godina ostaje nužno zapitati se: zašto iz takvog univerzuma ideja nije proizašla jedna lijeva politička opcija? Italija u svojoj novijoj povijesti nije imala političare poput Alexisa Tsiprasa, Pabla Iglesiasa, niti Pedra Sancheza, već Luigija Di Maia i Mattea Renzija, leadere koji bi mogli biti vršnjaci ili pak mlađi od pripadnika generacije koja se 2001. nalazila u Genovi. Nažalost, upravo su se oni pojavili na političkoj sceni kao Berlusconijevi nasljednici i time usmjerili politiku današnjeg vremena: šovinističku, individualističku, konformističku i željnu osobne afirmacije; svjetlosnim godinama udaljenu od kolektivnog i osviještenog zalaganja za prava migranata, radnika ili pak efektivne borbe protiv globalnog zatopljenja.

 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 06.12.2021

VEZANE VIJESTI

Simboli izgubljenog slučaja

Piše: Ivana Pejić
Problematični kulturni prikazi rasnih odnosa nisu tek "produkti prošlosti" od kakvih se danas pristojno ograditi, već predstavljaju žive ideje koje kontinuirano prodiru u sadašnjost.

Ne postoji planet B

Piše: Martina Domladovac
Masovni učenički štrajkovi i globalni prosvjedi za donošenje oštrijih zakona u borbi protiv klimatskih promjena, pokazuju da mladi nisu nimalo apatični kao što ih se često prikazuje.

Prosvjedi koji su obilježili 2015.

Piše: Martina Domladovac

Prema portalu Dazed, brojni prosvjedi i društveni pokreti, iako nisu ostvarili svoj primarni cilj, potaknuli su važne rasprave i utjecali na promjenu javne svijesti.