Buka i žeđ | kulturpunkt

Kulturoskop Criticize This

<

Buka i žeđ

U Vodnom ratu Damira Bartola Indoša i Tanje Vrvilo odvija se borba "jer tako zahtjeva higijena".

Piše: Zvjezdana Balić

Foto: Damir Žižić

Vodni rat, režija : Damir Bartol Indoš i Tanja Vrvilo, premijera 29. lipnja 2012. ( DB Indoš Ekstremno muzičko kazalište u koprodukciji s Teatrom &TD i Perforacijama); Foto: Damir Žižić

 

"Kad god počnem raditi na novoj predstavi, uvijek postoje metafizički uzroci i razlozi. Međutim, što dublje ulazim u taj prostor transcendentnog ili transovitog, to sam bliži političkom djelovanju i političkom zaključku na kraju", svojevremeno je izgovorio hrvatski performer Damir Bartol Indoš, pritom priznajući kako vjeruje da umjetnost može utjecati na društvenu promjenu. Odabrao je ponešto drugačiju vrstu umjetnosti, onu performersku, koja se, poput takvih odvažnijih vrsta, ne libi prodrijeti u profane (ne)pisane zakonitosti. U knjizi Postdramsko kazalište, Hans-Thies Lehmann govori o performansu kao o umjetnost koja se svojom "realnom akcijom" suprotstavila kazališnoj "sferi fikcije", umjetnost koja naglašava neposrednost zajedničkog iskustva umjetnika i publike, a vremensko-prostorna odrednica joj je sasvim fleksibilna (često se može održati u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu). 

Ovaj je projekt promoviran kao dio mreža udruga i skupina koje se bave suvremenom umjetnošću i performansom u regiji – Balcan Can Contemporary (BCC). 

Indoš je svoj Vodni rat smjestio u pozamašni prostor Kina SC-a. Unatoč komforu koji taj prostor pruža, scena je zauzela njegov nevelik dio. Iako skučen, dovoljan je za rat: rat za vodu koja je tijekom ovoljetnih suludih vrućina vjerojatno bila jedna od onih namirnica zbog koje bi se, čak i hladne glave, otišlo u rat. U Vodnom ratu odvija se borba "jer tako zahtjeva higijena". Publika je podijeljena u dva dijela, a scenu su zauzela dva prijenosna računala (jedan nasuprot drugog) i dva velika šahtofona (muzički stroj sastavljen od opruga različitih dužina i širina pričvršćenih za unutrašnjost rezonirajuće četverodijelne šaht-konstrukcije u čijoj se unutrašnjosti svakog dijela nalaze farovi automobila, mikrofoni i nadzorne kamere za snimanje rada ruku i opruga; za taj je uređaj Indoš osvojio nagradu za suvremenu umjetnost T-HT nagrada@msu.hr za 2012. godinu).

Svatko od četiriju aktera u ovom performansu ima svoju ulogu koja se, u ovom slučaju, gotovo može poistovjetiti s funkcijom. Tako su Damir Bartol Indoš i Tanja Vrvilo "majstori" za šahtofon, Ana Hušman zaslužna je za filmske i video slike te čitanje, a Ivan Marušić Klif za nadzorne slike i zvuk. Dok je Indoš performer, ostali su sudionici tek njegovi suradnici. Tijekom iscrpljujuće borbe za vodu, Vrvilo se muči s usklađivanjem svojeg i Indoševog govora te s nerazgovjetnošću, Hušman djeluje izrazito ravnodušno i pomalo nezainteresirano dok čita tekstove autora koje je dvojac Indoš-Vrvilo odabrao za svoje izvore, a Marušićeva je uloga svedena upravo na funkciju – kontroliranje nadzornih slika te zvuk. 

Izvori kojima su se Indoš – Vrvilo koristili u svojoj predstavi, vodu "promatraju" kroz politički fokus (spominje se jedan od vođa bolivijskih prosvjeda u kojima je voda prešla iz javnog dobra i prirodne blagodati u privatno vlasništvo, Oscar Oliver Foronda) te umjetnički fokus (slikama vode i kiše "posuđenih" od E. A. Poea i Vladimira Čerine). 

Gotovo nezamjetnom je djelovala i podjela performansa na nekoliko fragmenata u čijim se dijelovima i sama glazba i jačina zvukova mijenjala. Tako je u prvom dijelu, Paklenskoj trublji, dominirala atonalna glazba izvedena na trubi koja je u nekim trenucima prelazila u nepodnošljivu buku. U drugom su dijelu, nazvanom Nothing for Mahala, magnetofonom uperenim u gledatelje, akteri govorili o novim zakonima o vodi. Upozoravali su promatrače predstave na nedostatak vode koristeći i lijevke poput bolničkih maski za zrak (poistovjećujući neophodnost vode kao i zraka). Treći dio, Kišni eksperiment, nalikuje školskim satovima logike u kojima se ispituju sudovi (".. Prema tome ako je tog dana u 12 sati padala (kiša), a u 14 sati nije, to ne znači da je jedan isti sud bio najprije istinit, pa neistinit.."), a glumci "višu logiku" izjednačuju s pjesništvom u životu i kao da opravdavaju posezanje za autorima sklonim pjesništvu. Potežući šahtofone po tračnicama, Indoš i Vrvilo nalikuju dvama umornim i dehidriranim radnicima, iscrpljenima žegom i situacijom koju kao da ne mogu kontrolirati, no i dalje upozoravaju na nju. Posljednji dio performansa, simboličnog (i s obzirom na smirenost ovog dijela – kontradiktornog) imena Gruba atmosfera najmirniji je dio izvedbe. Na platnu se prikazuju umirujuće slike vodopada, a i glazba je nešto laganija. Stihovima "sutra opet tako, vječno isto, snova, ja ću sam da sanjam na očajnoj kiši" i "kisneć, bludeć" završava ovaj performans, gotovo pomirljivim tonom, no opet snažnom bukom naglašavajući važnost onoga izrečenog, izvedenog, zamišljenog. 

"Nigdje jedne boje tople niti smijeha" stihovi su iz same predstave koje možda ponajbolje i opisuju izvedbu. Proračunato sivilo i halucinogena buka: Indoš ne želi da u "kazalište idemo s idejom odlaska u prostor nevinosti, bezbrižnosti, užitka" i u tome uspijeva jer ova izvedba definitivno uznemiruje, penetrira u nas svojim intenzitetom, a bezbrižnost "vode je dovoljno" definitivno je greenpeaceovski poljuljana. 

 

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa 'Kultura 2007-2013' Europske Komisije. Ova publikacija se financira uz podršku sredstava Europske komisije. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost organizatora projekta Criticize This! i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske Unije.

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 28.12.2012