Car je gol | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Car je gol

Sa slovenskom umjetnicom Milenom Kosec propitujemo poziciju kritičke umjetnosti na primjerima njenog rada i iskustva.

Razgovarale: Vesna Milosavljević i Dea Vidović

Slovenska umjetnica Milena Kosec jedna je od sudionica okruglog stola Bez anestezije koji se krajem 2009. održao u Beogradu, a na kojem su se preispitivale pozicije, prakse i modeli kritičke umjetnosti kroz 4 primjera iz regije (Hrvatske, Makedonije, Slovenije i Srbije).



Milene Kosec je aktivno ušla u svijet umjetnosti 1988. Prvotno je priređivala izložbe u svojoj kući i vrtu - neprofesionalnoj, neprofitabilnoj i neinstitucionalnoj Galeriji Vila Katarina u Ljubljani. Njen najpoznatiji rad je projekt Državica strašilo za ptice/Državica Ptičjestrašilna, u okviru kojeg je izvela više javnih akcija kojima je komentirala aktualne događaje u Sloveniji isprepletane sa osobnim pričama. Kao profesionalna umjetnica, od 2000, sudjeluje na svim značajnim izložbama suvremene slovenske umjetnosti (Moderna galerija, MGLC, Kapelica…), kao i na Manifesti 7 te U3 - trećem Trijenalu suvremene slovenske umjetnosti u Ljubljani.



Umjetničko djelovanje dijeli na tri faze, počevši od amaterske, kada je bila i najslobodnija, izvan galerija i bilo kakvih granica, preko statusa profesionalne umjetnice koji joj je donio pozive uglednih galerija za izložbe, ali i osjećaj svojevrsnog ograničenja. Sada samu sebe naziva "karijernom suvremenom umjetnicom" kojoj je potrebna galerija za realizaciju projekata. Milena Kosec od početka koristi kao osnovni materijal za izražavanje nepotrebne predmete, odričući se materijalne (re)produkcije radova. Više o njenom radu možete saznati ovdje





KP: Po obrazovanju ste inženjerka matematike, a u područje umjetnosti ste ušli krajem 80-ih godina prošlog stoljeća. Iz kojih ste razloga zakoračili u umjetnost i kako je tekao razvojni put od galeristice do umjetnice?  




M. K.: 80-e su bile dovoljno otvorene za nove inicijative. Tako je moja ideja, da počnem priređivati izložbe u vlastitoj kući (u kojoj sam ostala sama) i vrtu, odmah dobila jako pozitivnu reakciju kod umjetnika, ali isto tako i kod stručne publike. Svi su me moralno podržavali. Moj zanat kompjuterske dizajnerice me zamarao i uz njega mi je trebalo nešto novo. Pošto sam se od malena zanimala za umjetnost, ponajviše za likovnu, odluka je bila laka. Tako je počelo. Došlo je puno publike i svi smo bili oduševljeni. No, ne mogu reći da sam ikada bila galeristica. Samo sam pomagala umjetnicima da kod mene izlože kada naprave nešto novo. Svi smo radili besplatno.  



Ni sama ne znam kako se u meni postepeno nagomilalo toliko toga o čemu sam htjela progovoriti na jedan nekonvencionalan način. U jednom trenutku se više različitih zbivanja odigralo i 14. svibnja 1992. se rodila Državica strašila za ptice. Strašila za ptice s imenima ili podnaslovima su aludirala na slovensko društvo i mladu državu. Značajno je bilo što su ljudi u okviru ovog projekta mogli razvijati svoju maštu. Kako je publika moj rad dobro primila, nastavila sam se izražavati preko strašila za ptice kad god bi me neki događaj nadahnuo.

 

KP: Još od svojih prvih radova (Državica strašilo za ptice) komentirate aktualne događaje. Kakve je konotacije imao taj rad u kontekstu državnog osamostaljenja Slovenije i na koji način se odnosite prema aktualnim događanjima uopće?



M. K.: Državica strašilo za ptice se formirala godinu poslije osamostaljenja Slovenije. Odražavala je našu situaciju na komičan način. Poslužila je kao model, na temelju kojeg se moglo razmišljati o novom društvu, o pojedincu, ali i o međusobnoj zavisnosti. Ta je nova društveno-politička konstelacija otvorila razna pitanja - Što je sve potrebno imati u vidu u jednoj državi?; Kako se ona održava na intimnost svakog pojedinca?; Kako se gradi osobna, a kako pak društvena povijest? itd. Budući da je moj rad imao samoironični značaj, ljudi nisu trebali prihvatiti istinu kao takvu, nego su joj se mogli samo dobro nasmijati. U tim vremenima nam je smijeh najviše trebao. Naime, poslije osamostaljenja nije baš bilo duhovitog odmaka od politike. Mislim da sam ovim radom progovorila golu istinu, pri čemu je gledatelj cjelokupnu Državicu, kojoj je pristupio preko strašila za ptice, doživio samo kao dobar vic. I takvo zaigravanje bi ga oslobodilo svakodnevnice, ali i vratilo u nju.





KP: Kakav je odnos umjetnika i institucija u Sloveniji i postoje li potencijal i prostor za kritičku umjetnost?



M. K.:
Sa institucijama nemam puno iskustva. Skoro sve akcije u okviru Državice strašila za ptice sam izvela u vlastitoj režiji. To je najjednostavniji i najslobodniji način, ako je izvediv. Tek sam nedavno počela praktično istraživati odnos umjetnik – galerija.



Odnos između umjetnika i institucije se postepeno mijenja, a tako se mijenja i financiranje umjetnika, odnosno pojedinačnih projekata. Umjetnik može samostalno zatražiti financiranje svog rada od lokalne i državne institucije ili se dogovoriti s galerijom ili nekim drugim producentom da organizira i prikupi novac za konkretan projekt. U zadnjih dvadeset godina u Sloveniji se pojavilo više različito usmjerenih galerija i prostora za produkciju i izlaganje umjetnosti. Sve to umjetniku nudi širi manevarski prostor. Nasuprot tome, nedavno su se pojavile tendencije da se više prostora udruži pod jedno vodstvo. Mislim da je ova ideja opasna, jer vodi prema jednosmjernosti i jednoličnosti te postoji velika opasnost da se zapravo prostor zatvori prema različitim nastojanjima, viđenjima, pristupima itd.



A što se tiče potencijala za kritičku umjetnost on uvijek postoji. Sve zavisi od konkretnih ljudi. Zavisi od dosjetljivosti umjetnika i načina kako će predstaviti svoj rad. No, tu su svakako važni i senzibilitet te sklonost osobe koja odlučuje o izvođenju rada, ali i opća društvena klima. U Slovenije je društvo, gledano generalno i obuhvaćajući ga široko, sasvim nezainteresirano za umjetnost. U galeriji možeš biti jako kritičan, jer se tamo zapravo nitko ne zanima za tvoj rad osim nekih prijatelja. Tako moraš prvo razmisliti kako privući pažnju šireg društva da bi tvoj rad zaista postao vidljiv. Tek onda možeš biti kritičan, što zapravo ne treba nazivati umjetničkim radom. A takvom radu status umjetnosti može dodijeliti teorija umjetnosti kad joj to zatreba.   





KP: Koje sve forme koristite da biste svoje akcije komunicirali u javnosti?



M. K.: U prošlosti sam najviše izvodila javne akcije koje sam dopunjavala pismenim "objašnjenjem". Akcije su bile najavljivane i "službenim" obavještenjem javnosti, koje bih slala medijima, prijateljima i stručnoj publici.



Materijal koji sam upotrebljavala bile su moje osobne stvari (i smeće) koje više nisam trebala. Tako sam napravila prva strašila za ptice od svoje odjeće. Kasnije sam stvari obično samo slagala i polagala. Izbjegavala sam svaku umjetnu preradu predmeta u nešto sasvim novo. Oduvijek mi je bilo važno da publika nema osjećaj da gleda neko "veliko" umjetničko djelo, i da više razmišlja što znači ono što vidi, da se ne boji djela kao umjetnosti koju nitko ne može shvatiti.



Kod svih mojih izvođenja ključna figura je posjetitelj/gledatelj i njegovo uključivanje u samu akciju te moj osobni razgovor s njim. Čini mi se da sam uspjela onog trenutka kada su ljudi počeli sami predlagati što bi se sve još moglo učiniti. U nekim svojim akcijama bih samo prišla nepoznatoj osobi, zapitala je nešto i započela razgovor. U ovom pravcu nastavljam graditi svoj nematerijalni period.





KP: Svojevremeno ste se iznenadili i revoltirali kada ste saznali da umjetnici sudjeluju na izložbama besplatno. Danas za sebe kažete da ste karijeristica kojoj treba Galerija. Što zapravo leži u pozadini ove ironične konstatacije koja razmatra poziciju umjetničke, ali i svake druge profesionalne karijere?



M. K.: Ideju da sebe nazovem "karijernom suvremenom umjetnicom" dobila sam gledajući opće zbivanje u društvu. Mladi ljudi se u ime karijere pretvaraju u robove. Svaki dan trebaju sve više raditi i ne misliti na ništa drugo nego na svoj posao i firmu. Kod kuće trebaju podršku da bi ovo izdržali. A sve to samo kako bi postigli bolju društvenu poziciju i više novca koji bi potom mogli i više trošiti. Obično najuspješniji nemaju više vremena ni za što. Ovo stanje stvari sam usporedila sa situacijom u području umjetnosti i vidjela da nema velike razlike. Za umjetnika kojem je važno surađivati na velikim međunarodnim izložbama, bijenalima itd., nema spasa. Moraš trčati po čitavom svijetu ili te "više nema". A kako tamo stižeš? Preko galerije, kustosa i specijalista za suvremenu umjetnost koje si uspio oduševiti svojim radom. I odlučih i sama to isprobati.



Važna mi je suradnja s galerijama jer smatram da bi one trebale biti stručno osposobljene i zainteresirane za širu promociju autora. Od galerije očekujem da me promovira kod svoje publike, da surađuje na izmjenjivanju autora s drugim sličnim galerijama u širem međunarodnom prostoru i konačno da osigura novac za izvedbu uz što naravno ide i honorar za autora. Sve nabrojano mi se čini kao manja ili veća mašta, ali se nadam da će se okolnosti mijenjati u ovom pravcu.





KP: Kako procjenjivati nematerijalni rad?



M. K.: Budući da je moj rad direktno vezan uz publiku, smatram da sam uspjela u svojim umjetničkim ambicijama kada uspijem postići prisan osobni kontakt s pojedincem iz publike koji postaje sudionik ili čak suradnik u mom radu. Važan mi je ovaj aspekt, jer mislim da umjetnost može djelovati samo na intimnoj i osobnoj razini. A neku višu umjetničku vrijednost djelo će dobiti tijekom vremena, naravno ukoliko ostvari utjecaj na šire društvo.



Osim toga, kad radim kao umjetnica u dogovoru s nekom institucijom smatram da se moj konkretni ("fizički") rad mora financijski procjenjivati kao autorski rad, kojem tako pripada honorar dogovoren između institucije i umjetnika, a s obzirom na to koliko su plaćeni svi ostali u konkretnom projektu.



Puno toga od čega ljudi žive je zapravo nematerijalni rad: liječnici, šoferi, učitelji, čistači, portiri, novinari, službenici, političari, glumci, da nabrojim samo neke od njih. Za sve ove profile postoje neke norme procjenjivanja.





KP: Rekli ste u diskusiji da kritička umjetnost može imati rezultate ako je društvo svjesno da nešto nije u redu. S druge strane, svjedoci smo da mnoga društva, posebno u tranziciji, manipuliraju informacijama da bi upravo prikrila nedostatke. Kakav je potencijal umjetnika da utiču na podizanje svijesti javnosti, skrenu pažnju na probleme i doprinesu promjenama?




M. K.: Ponekad mi se čini da "kritični" umjetnik igra ulogu djeteta iz priče Carevo novo ruho, koje kaže: "Car je gol!". Ako oko njega ima više ljudi koji su to isto primijetili, a da se nisu usudili reći, može se dogoditi nešto od sljedećeg:

  • ljudi mogu otvoreno reći: "Jest, tako je." – tada će lakše podnositi situaciju, jer će znati da nisu u njoj sami;
  • ljudi koji jednako misle se tako mogu međusobno upoznati i povezati te pokušati sprovesti akcije koje će voditi kakvim-takvim promjenama; 
  • umjetnik priča o nečemu o čemu ljudi općenito ništa ne shvaćaju. Samo naizgled se ništa neće promijeniti. Naime, u publici se uvijek nađe i poneko dijete koje će sve memorirati i koje se neće pitati kao odrasli: "Što imam s tim?". Baš zbog ove djece doći će do društvenih promjena.


Jednako je sasvim moguće da se umjetnik bavi nekom za šire društvo nevažnom i beznačajnom temom, koja nije u duhu vremena ili je možda suviše osobna. Naravno da u tom slučaju ne možemo očekivati nekih javnih rezultata.



Pri svemu je najvažnije da onaj koji kritizira jako dobro poznaje materiju i ima osobna iskustva na području kojeg kritizira. Pošto je obično umjetnik osjetljiviji i ima mogućnost govoriti nekonvencionalnim jezikom, sasvim je moguće da njegova kritika postigne jak odaziv.



Za promjene u širem društvu u "vidljivom" vremenu (za nekoliko godina) nije dovoljno jedno umjetničko djelo i jedan umjetnik. Potrebno je puno toga, sve dok se promjena ne pokrene.



Nikako nije na mjestu stav da se ionako ništa ne mijenja. Dapače, sve se neprestano mijenja, samo je pitanje je li to bolji ili lošiji pravac.





KP: Možete li živjeti od umjetnosti?




M. K.: Obično svi umjetnici žive za umjetnost, a samo si neki uspiju ostvariti uvjete i da žive od umjetnosti. Ja se tek sada trudim da barem nešto malo dobijem za vrijeme koje potrošim za svoj umjetnički rad. To je daleko od toga da bih mogla živjeti samo od umjetnosti. Ako ne bih za ništa bila plaćena, onda bih morala raditi nešto drugo. Nadam se najboljem, ali tko zna kako će se razvijati moja karijera.



Istina je također da nevjerojatan broj ljudi koji umjetnost posreduje ili radi na izradi umjetničkog projekta pa i sva administracija, živi od umjetnosti. Što je društvo bogatije, to je veći broj takvih ljudi. Govorimo čak o kulturnoj industriji i kulturnom turizmu: masovno posjećivanje velikih izložbi, bijenala, popularnih festivala muzike (Festival u Salzburgu), plesa i teatra (Festival u Avignonu) itd. Ljudi zbog toga dolaze u London, Veneciju, Beč, Bilbao... čak i iz jako udaljenih krajeva. A da bi kulturni  turizam profunkcionirao umjetnici prvo trebaju proizvesti dovoljnu količinu umjetničkih radova. Velike zemlje, poput Francuske ili Velike Britanije, to već odavno znaju. Zbog toga puno ulažu u podršku i promociju svojih novih umjetnika, da bi i dalje držale primat. Za svako društvo (državu) je bitno, da uporno podržava vlastite autore svih usmjerenja i generacija, da bi postigli međunarodnu razinu i privukli pažnju šire okoline. A za suvremenog umjetnika je to od velike važnosti, jer tako ima mogućnost da radi i da njegov rad postiže veći utjecaj i doprinosi društvenim promjenama (danas se ne može živjeti zatvoren samo u svoj atelje i svoje društvo). Država tako pak dobiva poziciju i ugled na međunarodnoj kulturnoj mapi te tako i mogućnost za razvoj kulturnog turizma koji će, na kraju krajeva, donijeti i veći financijski profit.



Smatram, da je društvo dužno omogućiti umjetnicima osnovnu egzistenciju jednako kao i svim drugim javnim radnicima.

 

 

***

Pročitajte intervjue i sa ostalim sudionicima okruglog stola Bez anesteziije - Natašom Bodrožić, Majom ĆirićVladanom Jeremićem i Igorom Toševskim. Intervjue možete čitati i na portalu Seecult.org.


Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 21.01.2010