Čekajući generaciju koja će ubiti svoje očeve | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Čekajući generaciju koja će ubiti svoje očeve

Amsterdam, Ljubljana, Priština, politika, umjetnost, urbanizam, nezavisna kultura, skvotiranje - samo su neki od tagova ovog razgovora s Galom Kirnom.

Razgovarala: Darija Žilić
  • A
  • +
  • -

Gal Kirn je doktorant na ZRC SAZU (Komparativnim studijima ideje i kultura), a trenutno radi kao istraživač na Akademiji Jan van Eyck u Maastrichtu. Član je Radničko-punkerskog Sveučilišta te glavni urednik revije za suvremenu društvenopolitičku polemiku Agregat, koja je pokrenuta u Ljubljani 2003. godine.




Živiš u Amsterdamu i radiš kao istraživač na Akademiji Jan Van Eyck. Na kojem istraživanju trenutno radiš?

Kao istraživač radim na nekoliko projekata. Uskoro ću izdati dvije publikacije koje uređujem zajedno s kolegama iz Ljubljane. Prva je o postfordizmu (reorganizaciji kasnog kapitalizma) i teorijama koje se bave analizom tendencije kapitalističkog načina produkcije. Knjiga je koncipirana polemički, gdje nekoliko autora dolazi iz operaističke tradicije (npr. Sandro Mezzadra ili Sergio Bologna), dok na drugoj strani imamo autore kao što su Rastko Močnik i Jacques Ranciere, koji kreću s nekih drugih pozicija.

Druga publikacija se bavi alternativnom politikom i umjetnošću u Ljubljani i Prištini, te time kakvi su efekti tranzicije na različite političke/umjetničke scene. Nakon uređenja tih knjiga, ove godine ćemo organizirati konferenciju o Louisu Althusseru i manji simpozij o urbanizmu i socijalističkom samoupravljanju u Jugoslaviji.

Sfere mog interesa se tako tiču politike prijeloma (Althusser, Badiou i Ranciere), povijesti Jugoslavije i kritike ideologija, a u zadnje vrijeme sam tome dodao i temu urbanizma, gdje me interesira baš tranzicija i efekti postsocijalističkog društva.

Možeš li nam reći nešto više o knjizi o alternativnoj politici i umjetnosti u Prištini i Ljubljani?

U biti je knjiga elaboracija kolektivnog projekta Spaces in Becoming, koji sam koncipirao s Bojanom Piškur (Moderna Galerija, Ljubljana) i Gašperom Kraljem. Diskusije koje smo organizirali odvijale su se u prostorima socijalnog centra Rog, a sa diskusijama smo htjeli otvoriti prostor za dijeljenje skupnih i drugačijih iskustava, praksi i teorijskih pogleda na suvremenu umjetnost i alternativnu politiku. Događaj se odvio u različitim mini-simpozijima: od umjetničke/političke scene na Kosovu, nemogućih prostora za umjetnost do promišljanja o politici i kreativnosti otpora.

Politička i umjetnička situacija u Ljubljana i i Prištini sasvim su drugačije. Umjetnička scena u Ljubljani bori se s efektima tranzicije. Simptom situacije je Moderna Galerija, koja već od prošle godine nema prostor za izložbe (čeka se obnova prostora). Na jednoj strani imamo umjetničko tržište (gdje uspiju rijetki), na drugoj strani su mainstream institucije, koje su opet dosta zatvorene, ali barem dobro financijski stoje.

pristina_finalEfekti tranzicije na Kosovu su malo drugačiji. Kako je Mehmet Behluli dobro pokazao u intervjuu, umjetnici su (a i drugi) bili suočeni sa situacijom segregacije, paralelne vlasti, zbog čega su se morali početi alternativno organizirati, po kafanama ili kod kuće. Danas spostoje dva glavna problema. Prvi je patrijarhalno-nacionalistička scena, koja gradi nacionalni projekt države Kosovo. Na drugoj strani imamo strane kustose koji dođu po mlade umjetnike pa scena na Kosovu ostaje osiromašena. Umjetnica Minna Henriksson sa svojim fotografijama dobro sažima paradoks urbanizma na jednoj te umjetničkog izražavanja i marketinga na fasadama na drugoj strani.

Uz to kritičku analizu moguće je obuhvatiti u jednu hipohondrijsku zamku, gdje su umjetnici samo žrtve. Zbog toga smo se odlučili motivirati ljude koji se bave alternativnom politikom i refleksijom umjetnosti, ili proizvode umjetnost izvan mainstream institucija. Jedno od važnih pitanja koje smo naglasili je: kako se može praviti i misliti politiku u postsocijalističkom i liberalno-demokratskom kontekstu? Uz to pitanje otvorili smo i pitanje važnosti javnih prostora te borbe za ove prostore. Na jedan način smo upravo s tom publikacijom pokušali pokazati da je javni i nezavisni prostor (kao u Zagrebu kino Mosor), nužan kako za formuliranje alternativne politike i alternativne socijalizacije, tako i za umjetničku produkciju. Tako se u knjizi može naći  ponešto o borbi za socijalni centar Rog, za organizaciju imigrantskih radnika koji žive (ili samo spavaju) u mizernim kućama. Reflektiraju se prijelomi i kraj alter-globalizacijskog pokreta u Europi i izazovi za nove politike budućnosti.

operacija_grad_duga

Spomenuo si i simpozij o urbanizmu...

Za sada je to još samo ideja. S kolegom Lukaszem Stanekom mislim organizirati manji simpozij na Akademiji Jan van Eyck na temu jugoslavenskog samoupravljanja i urbanizma. Naš cilj je dvostruki. Na jednoj strani reflektirati transformacije urbanizma iz prošlog sustava na suvremeni neoliberalni menadžment (stav je sličan zagrebačkoj Operaciji:grad). Želimo otvoriti pitanje kako grad danas vodi urbanu politiku revitalizacije gradskih središta, gradnje parkirališta, prebivališta za turiste... Na drugoj strani nas interesira kako bi bilo da je u Jugoslaviji došlo do nekog drugačijeg razvoja, koji bi mogli označiti kao samoupravni urbanizam. U Ljubljani je došlo do interesantnog fenomena. Lokalna zajednica, koja je bila normalna zajednica samoupravnog razvoja, često je dirigirana odozgo, ali je u posljednje vrijeme koriste sami građani za artikulaciju pojedinih interesa i želja, a protiv politike Grada. Kako misliti urbanizam onda i danas? Možemo reći da je došlo do sličnih efekata, alijenacije građana od grada, ali iz sasvim drugih razloga i konteksta. Taj projekt je više radna hipoteza i samo početak mogućeg dugoročnog istraživanja ove tematike.

Dosta surađuješ s mladim aktivistima i teoretičarima iz tzv. regije. Tako si nedavno bio gost konferencije „Poprišta neoliberalizma“ u okviru Operacije:grad. Govorio si upravo o Amsterdamu i antiskvotingu. Kakva je zapravo nezavisna aktivistička scena u tom gradu?

Aktivističko-teorijska scena u Amsterdamu postoji, ali je malena. Ima nekoliko aktivističkih instituta kao što su Transnational Institut ili IIRE, koji se bave različitim pitanjima. U aktivističkom smislu postoji nekoliko političkih grupacija. Za mene je najsnažnija sindikalna kampanja koja organizira radnike-imigrante u servisima za čišćenje. Ono što se dogodilo prije nekoliko godina u SAD-u, kad su s uspješnom kampanjom pokrenuli mobilizaciju u nekoliko gradova, sad se očekuje i ovdje. Druga strana scene je skvoterska scena, koja je vrlo fragmentirana, a nakon niza godina prvi put su u Parlamentu počeli govoriti o kriminalizaciji skvoterstva. U Nizozemskoj je do sada skvotiranje bilo legalno, što se sada mijenja. Umjesto šire mobilizacije (u 80-im je samo u Amsterdamu bilo 20 tisuća skvotera) osjeća se apatija, borba samo za svoj vlastiti prostor ili odustajanje. Na drugoj strani su već krajem 80-ih lokalne vlasti počele sa suptilnom neoliberalnom politikom antiskvotiranja. U prazne zgrade stavili su čuvara koji je trebao čuvati prostor, a istovremeno je tamo mogao besplatno živjeti. No, nakon normalizacije u antiskvotu može doći do iznajmljivanja prostora. Naime, u Amsterdamu je traženje stana ogroman projekt – iznajmljivanje je vrlo skupo, pri čemu ni nema dovoljno stanova. Antiskvot se čini kao moguće rješenje za mnoge mlade ljude. No, s tom politikom urbani planeri su uspjeli razbiti skvoterski pokret, a na drugoj strani zaštiti privatno vlasništvo i neograničen protok investicija, financijskih spekulacija sa zemljištima i sl. Skvoterska scena još nije pronašla pravi odgovor za ovu neoliberalnu politiku, a čini se da im nedostaje političkog naboja koji bi još jednom povezao skvotere s drugim političkim grupacijama. Život u Amsterdamu je dovoljno lagan, socijalna država funkcionira, puno umjetnika može preživjeti, no to rezultira neutralizacijom politike.


MetelkovaKako se po tvom mišljenju razvija nezavisna kultura na ovim prostorima?



Najveći problem s kojim se danas susreće nezavisna (alternativna) kultura u postjugoslavenskom kontekstu jeste infrastrukturne prirode, a to je manjak najnužnije infrastrukture. Kao jedan značajan primjer možemo navesti uvjete za suvremeni ples u Ljubljani. Nezavisna scena se nalazi u situaciji nedostatka prostora, što za ples znači da nema ni osnovnih pretpostavki za same vježbe, da ne spominjemo prostore za ozbiljnu i kontinuiranu kulturnu produkciju. S druge strane, u Ljubljani postoji nekoliko institucija kao što su SCCA ili MGLC koji kontinuirano produciraju dosta interesantnih izložbi i teorijskih radova. Postoji  i revija za scenske umjetnosti Maska te recentan i vrlo produktivan projekt Reartikulacija. Na jednoj strani imamo dosta velik nivo teorijske produkcije, još se osjećaju i efekti jedne snažne umjetničke scene s kraja 80-ih i početka 90-ih, ali problem je u tome što je današnji kontekst za umjetnika i za politiku potpuno drugačiji. Čeka se još generacija koja će 'simbolički' ubiti svoje očeve. Ako je teorijska situacija na jednoj visokoj razini, onda nešto manjka na samoj umjetničkoj sceni, u produkciji. Ljubljana je u tom smislu provincijalan grad. Nema velike mreže, nema dosta međunarodnih razmjena, nema dovoljno financijske potpore, a i Akademija za likovnu umjetnost ima puno teškoća s formiranjem dobrih programa i investiranja u bolje infrastrukturne uvjete.

Što se tiče nezavisne kulture u Sloveniji, možemo je više ili manje pronaći po raznim festivalima i manjim kulturnim centrima, ili kontinuirano u okviru Autonomnog kulturnog centra Metelkova u Ljubljani. Bez Metelkove bilo bi teško govoriti o nekoj nezavisnoj 'instituciji' ili o alternativnoj umjetničkoj produkciji kod nas.

 

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 10.02.2009