Ciganska je tuga pregolema | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Ciganska je tuga pregolema

Premda tvore inkluzivnu izložbu koja manjinsku populaciju teži približiti većinskoj, Priče Roma ipak ne uspijevaju preispitati stereotipe i ograničavajuće identitete.

Piše: Maja Flajsig

FOTO: Muzej osobnih priča / Facebook

"Odrastao sam s idejom da sam Cigan. Htio sam se riješiti tog identiteta i naučen sam kako biti Rumunj (…). Ponovno sam otkrio svoj identitet (…). Želim umrijeti kao Čovjek." – Nicolae Gheorghe, rumunjski sociolog i aktivist za ljudska prava (1946. – 2013.) 

Dok je u Čakovcu 1. lipnja organiziran prosvjed protiv romske manjine na području Međimurja pod parolom Želim normalan život, kojim njegovi organizatori društvene i institucionalne probleme tog podneblja svode na pitanje etniciteta, svega dan kasnije vrh Katoličke crkve ispričao se za "mnogobrojna iskustva diskriminacije, segregacije i zlostavljanja" romske zajednice. Dočim isprika ne čini puno, ona je naznaka aktualnih zbivanja na globalnoj razini koji se tiču jačanja nacionalizama, a sveprisutna su i u našoj neposrednoj blizini. Ono što je ovime postalo vidljivo jest odnos prema rješavanju problema i nesuglasica koje se odvijaju u susretu manjinske i većinske zajednice. Problemi su to koji se ne adresiraju sustavno, već ad hoc, a ponekad i nasilno. Međutim, u sektoru vizualne kulture ta se pitanja neprestano preispituju (prisjetimo se izložaba Točke komunikacije i Moja umjetnost je moja stvarnost), a nova promišljanja potaknuta su i izložbom Priče Roma i projektom Muzej osobne povijesti Roma.

Sredinom ožujka ove godine u baranjskoj Dardi je predstavljen projekt Muzej osobne povijesti Roma nastao u suradnji produkcijske kuće Fade In i Romskog resursnog centra Darda te sufinanciran sredstvima Europskog socijalnog fonda. Uočivši nedostatak muzejske, arhivske i etnološke građe koja se bavi poviješću Roma na području Hrvatske, dvije su udruge pokrenule projekt prikupljanja podataka i artefakata slavonskih Roma s krajnjim ciljem njihovog smještanja u muzejski postav. Doista, ispisivanje romske povijesti sustavno je zanemarivano čak i u disciplini koja se bavi manjinskim identitetima, pa tako antropolog Michael Stewart navodi kako su se antropološka istraživanja romske zajednice počela provoditi tek prije četrdesetak godina, što zbog teorijskih paradigmi koje su uvjetovale shvaćanje Drugog (poput evolucionističkih teorija koje su romsku populaciju shvaćale kao zajednicu u evolucijskom stadiju sakupljača i lovaca) što zbog nemogućnosti adaptacije tradicionalne etnografske metodologije (budući da su se ti "sakupljači" i "lovci" nalazili u urbanim prostorima, motorizirani, "domesticirani" i disperzirani unutar većinske zajednice).

Diljem Hrvatske nailazimo na identičan institucionalni problem – nepostojanje i manjak podataka i građe o zajednicama koje područje Hrvatske nastavaju već sedam stoljeća. Sadržaji koji prezentiraju romsku kulturu u vidu izložaba jesu prisutni, pa pregledne historiografske izložbe o romskoj zajednici nisu nerijetka pojava. Tako je prošle godine povodom Svjetskog dana Roma u Arheološkom muzeju otvorena izložba Rromengo drom – tisuću godina migracija Roma koja je predstavila opće povijesno-geografske podatke o ovoj manjinskoj zajednici. Projekt Muzej osobne povijesti Roma čini sadržajni iskorak, budući da se radi o geografski lokaliziranoj etnografskoj građi koja nam daje uvid u življenu kulturu specifičnu za određeno područje Hrvatske. S obzirom na to da je jedan od glavnih ciljeva Muzeja osobne povijesti Roma ostvarivanje modela održivog pristupa mladih kulturnim sadržajima te osvještavanja identiteta Roma, iskorak se očituje i u samoj metodologiji istraživanja. Ova participativna metoda uključuje edukaciju i razvijanje kreativnih vještina šesnaest mladih Romkinja i Roma koji aktivno djeluju u provedbi projekta, što je vrlo blisko modelu koji predlaže antropologinja Sarah Pink konceptom primijenjene vizualne antropologije kojim na pitanje "Može li podčinjeni govoriti?" odgovara davanjem oruđa kojima će manjinske zajednice govoriti u svoje ime. 

Prvi rezultat projekta jest izložba Priče Roma, ujedno budući prvi postav Muzeja osobne povijesti Roma koji će jednog dana zaživjeti unutar Društveno-kulturnog centra Stara pekara u Osijeku. Izložba je otvorena 29. travnja u galeriji Kazamat u Osijeku, a svoje je putovanje nastavila u riječkoj galeriji Kortil, gdje je zatvorena 30. svibnja. Dizajnerski vrlo impresivan kustoski postav približava osobne povijesti hrvatskih Roma široj društvenoj zajednici kroz osobne narative simbolički predstavljene u obliku osobnih predmeta, pretvarajući ih u muzejski izložak, odnosno umjetnički artefakt. Kako Kosjenka Laszlo Klemar (koja je uz Barbaru Blasin kustosica izložbe) navodi u publikaciji Priče Roma, radi se o predmetima aure "sekularnih relikvija" (što proizlazi iz koncepta emocionalnog muzeja Felicity Bodenstein i promišljanja devetnaestostoljetne muzealizacije osobnih predmeta javnih ličnosti) koji u posjetiteljima izazivaju emocionalan angažman i povezivanje. Naime, na izložbi je prikazano osamnaest osobnih priča pojedinaca iz romske zajednice, pripadnika i pripadnica podskupina Muntenci/Munćani, Ludari i Ardeljani/Erdeljci, ogranka Bajaši, naseljenih na području Slavonije i Baranje. Osobe i njihove priče predstavljeni su osobnim predmetima, fotografskim portretima autora Jasenka Rasola, tekstovima intervjua i videointervjuima pod režijom Miroslava Sikavice, koji je uz Martinu Globočnik i Željku Kovačević autor koncepta izložbe. 

Izložba inkluzivnog karaktera koja teži približiti manjinsku populaciju disperziranu unutar društva ipak ne uspijeva preispitati stereotipe i ograničavajuće identitete. Namjesto toga,  pojedinci su svedeni na etničku pripadnost romskoj zajednici. Čak i sam naziv izložbe Priče Roma implicira identifikaciju koja dokida druge slojeve identiteta. Time je reprezentacija manjinske skupine usredotočena na vrlo osobne, jedinstvene priče čiji su narativi posljedica iznimno loših uvjeta življenja i nametnutih socijalnih uloga. Tako ovaj projekt gubi aspekt prikupljanja etnološke arhivske građe o romskoj zajednici, budući da su u fokusu etnografije pojedinačnog, koje više govore o rasizmu. Ove osobne priče snažno ispunjavaju ulogu medija koji osnažuje empatiju, ali ne pokazuju elemente svakodnevnog iskustva koje većinska zajednica dijeli s romskom, već one koje ih naglašeno odvajaju i čine još daljima. Priče Roma odabrane za ovu izložbu traumatične su i živopisne priče pojedinaca i pojedinki o siromaštvu, rasizmu i šovinizmu (jednako spram žena i muškaraca), ali i priče o iskrenoj ljubavi prema drugima. Međutim, reprezentacija petrificirana inzistiranjem na patnji i filmične priče nalik hispanskom filmskom nadrealizmu perpetuiraju stereotipe i "pregolemu tugu cigansku", udaljavajući nas od naših prvih Drugih i čineći ih ponovno egzotičnima.

Homi K. Bhabha stereotip definira kao socijalni konstrukt kojemu je inherentno ponavljanje – naš  stereotipizirani, ontološki Drugi ostaje u nepromijenjenom poretku i rigidnosti. S obzirom na to da se takav status ne može zaključiti jednom za svagda, on se neprestano mora perpetuirati kako bi se stereotip održao. Iznimku u odnosu na takav prikaz Roma čini publikacija Europske komisije naziva gotovo istovjetnog izložbi: Stories about Roma people – Stopping discrimination against Roma iz 2015. godine. Ona na sličan način sakuplja priče o Romima, no njen cilj nije estetizacija, već sakupljanje inspirativnih priča Roma koji su se izdigli iznad stereotipa u koje ih je društvo postavilo. Priče su to o ljudima koji razbijaju predrasude svojom participacijom u društvu, aktivnim djelovanjem unutar zajednice i radom na vlastitom obrazovanju. Njihove priče o klasnom, rasnom i rodnom nasilju nisu fokalne točke narativa, već kontekst koji su uspjeli nadići, čime su približeni većinskoj yajednici. Na izložbi Priče Roma približavanje promatraču uspostavljeno je pak osobnim predmetima koji, kako Kosjenka Laszlo Klemar u predgovoru navodi, pripadaju "(…) tradicijskoj baštini (poput korita, konjske opreme ili harmonike) te prenosi informacije o tradicionalnim obrtima i zanimanjima (…). Ostali predmeti su 'obični' svakodnevni, u pojedinim slučajevima čak i banalni." Neki od njih su nogometne lopte, keramičke figurice, ali i studentska iskaznica Milana Mitrovića, koji je primjer mladog, educiranog i angažiranog Roma. No ipak je njegova reprezentacija usmjerena na njegov manjinski identitet.

Sam postav predmeta koji su jukstaponirani na način da sugeriraju odnos tradicionalno-suvremeno i točno prikazuju mijene društva ipak suviše podsjeća na staklene kabinete etnografskih muzeja devetnaestog stoljeća u kojima su na isti način postavljani artefakti izvaneuropskih kultura. Time su osjećaj udaljavanja i daljnje egzotizacija naglašeniji naspram inicijalne ideje poticanja inkluzivnosti i empatije materijalizacijom nosećih priča pojedinaca i pojedinki u izloženim predmetima. A te priče, čije su one uistinu? Evidentno uređene i posredno autentične, jesu li to doista priče Roma, priče ljudi? Ili su to priče o tome kako većinska zajednica zamišlja Rome? Ukalupljeni u već nam poznate narative Kusturičinih filmova, ovi pojedinci postaju likovi koji nam pričaju priče o razlikama prema kojima zamišljamo sebe, umjesto o razlozima koje nas čine jednakim bićima, prema kojima bismo ih trebali zamišljati.

Projekti participativnog tipa koji se bave identitetima manjinske zajednice očito su potrebni društvu u kojemu živimo, kao i njihova prezentacija putem medija pristupačnih osobama različitih sociooekonomskih statusa. Izložba Priče Roma je u tom kontekstu veliki napredak za većinsku i za manjinsku etničku zajednicu. Međutim, prezentacija je (iako vrlo kvalitetno izrađena od strane tima stručnih profesionalaca u polju filma, fotografije i dizajna) nespretno fokalizirana u točke koje ne odgovaraju krajnjem cilju projekta koji se ipak tiče dugoročne inkluzije romske manjinske zajednice u društvo, a ne samo u određeni kulturni program koji je naposljetku ipak privremen. Priče Roma nas unatoč tome tjeraju na promišljanje vlastite svakodnevice, i pobuđuju suosjećanje kojim možemo djelovati i pomoći onima u potrebi. No namjesto spasilačkih i naizgled plemenitih tendencija koje ona budi, valja zakucati na vrata vlastite predrasude i osvijestiti to da smo uistinu sličniji negoli smo drugačiji jedni od drugih.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 10.06.2019

VEZANE VIJESTI

Strateška nebriga i taktička inventivnost

Piše: Ivana Pejić

Izložba Točke komunikacije donosi uvid u kolektivne infrastrukturne probleme i (prostorne) taktike preživljavanja šezdesetak stanovnika romskog naselja Vrtni put.

Činiti granice vidljivima

Piše: Maja Flajsig

Međunarodna izložba Moja umjetnost je moja stvarnost nastoji tematizirati sustave društvene opresije koji uvjetuju položaj Roma i suvremene romske kulture.

Poboljšanje životnih prilika temeljeno na dokazima

Piše: Martina Domladovac

Predstavljeni su rezultati prikupljanja baznih podataka o romskoj populaciji u Hrvatskoj s ciljem učinkovitog praćenja provedbe Nacionalne strategije za uključivanje Roma.