Čista fizika | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Čista fizika

Kroz retrospektivu koja obuhvaća posljednjih sedam godina rada, Marko Batista svoju artikulaciju kroz medij hibridnih objekata dominantno pronalazi u sound artu, umjetnosti zvuka.

Piše: Jelena Milić

FOTO: Tanja Kanazir

Prva asocijacija pri ulasku u prostor riječke galerije Filodrammatica kojom trenutno dominiraju hibridni prostori, zvučne mašine, generatori, električni spojevi, diode, miksete, pojačala i čudnovati zvučnici Marka Batiste, ljubljanskog multimedijalnog umjetnika, dovela me upravo do konteksta i geneze pojma sound art (umjetnost zvuka). Riječ je o umjetničkoj disciplini koja kao medij koristi i istražuje zvuk, a u širem smislu smjestila se pod ''kišobran'' vizualnih umjetnosti. Disciplina je to kojom se, između ostalog, spomenuti autor artikulira kroz retrospektivnu izložbu Privremeni objekti i hibridni ambijenti. Dobro pamtim zimu 2005., kada su knjige još uvijek bile dominantan izvor znanja te kada smo se na internet spajali putem modema, telefonska linija bila je satima zauzeta, a veza ''pucala'' kao najlonka od sedam dena na pripitoj maturantici. Tada sam na poklon dobila ''sveti gral'' svog neformalnog srednjoškolskog glazbenog znanja, knjigu donekle mističnog (na granici teorije zavjere) naslova. Tajna povijest rocka doživotno me zbližila s određenim, pomalo opskurnim glazbenim žanrovima, ali pružila mi je i detaljan uvid u početke eksperimentalne, avangardne i u konačnici elektroničke glazbe. Ono što se ispostavilo kao direktna referenca s retrospektivom Marka Batiste jest malena fotografija talijanskog futurista okruženog gomilom pomalo komičnih, improviziranih zvučnika - truba. Riječ je naime o stanovitom Luigiu Russollou, autoru rasprave Umjetnost šumova (''L'arte dei Rumori'', 1913.).

Kroz retrospektivu koja obuhvaća posljednjih sedam godina njegovog umjetničkog rada, Marko Batista svoju artikulaciju kroz medij hibridnih objekata dominantno pronalazi u sound artu, umjetnosti zvuka. Termin umjetnost zvuka relativno je nov pojam, koji se u praktičnom i raširenijem smislu kao dijelom vizualne umjetnosti počinje koristiti u Americi, osamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Međutim, sama umjetnost zvuka kao do tada neartikulirani i neidentificirani oblik vizualne umjetnosti živi i postoji godinama prije. Preteču ove umjetničke discipline, kao i mnogih drugih oblika teorijske ili umjetničke artikulacije, zasigurno možemo detektirati u nizu isprepletenih pojava tijekom povijesti umjetnosti, glazbe pa i arhitekture. Gledajući kronološki, prve dokaze koji govore u korist umjetnosti zvuka kao disciplini koja potpada u vizualne umjetnosti, pronalazimo u religijskoj arhitekturi iz razdoblja prije nove ere, gdje se korištenjem prirodnih elemenata poput vode ili pak fizikalnih zakonitosti kretanja zvuka ozvučuje određene jedinice prostora kako bi se postigla ambijentalnost i/ili pojačao doživljaj sakralnosti.

Prva prijelomna točka u formalnom tumačenju i istraživanju zvuka kao vizualne umjetnosti događa se početkom dvadesetog stoljeća, kada u Italiji zamah uzima već spomenuti futurizam - kulturni pokret nastao kao reakcija na uznapredovalu tehnologizaciju proizvodnje, povezano s time i društva općenito, za kojeg je karakterističan otpor spram prošlosti i tradicionalnih umjetničkih formi. Tada je Russollo u manifestnom djelu Umjetnost šumova definirao estetiku novog fizičkog, ali i zvučnog krajobraza u kojem dominiraju šumovi ulice, tvornice, proizvodnih postrojenja, vozila, zveket alata i metala. Navedeni niz nikako se nije uklapao niti u jednu klasičnu, do tada zabilježenu i poznatu tonsku ljestvicu. Nazivajući industrijske zvukove modernim orkestrom koji proizvodi goleme količine energije, za Russolla bismo mogli ustvrditi kako je anticipirao neke i danas popularne glazbene žanrove, ali i bitnije, u javni je diskurs uveo promatranje glazbe/zvuka kao koncepta, što će kasnije koristiti prvi čovjek dadaizma i ready-madea, Marchel Duchamp te John Cage, predstavnik poslijeratne glazbene avangarde i pionir elektroničke glazbe. Odmak koji se dogodio u takvom pristupu, a karakterizira ga samo još jedno bilježenje i opažanje okoline, naznačio je nadilaženje svih do tada postojećih paradigmi i sustava, odmicanje od norme, nužno i suštinsko stvaranje novih koncepata te preklapanje i fluidnost forme kao i sadržaja. Međutim, još uvijek je bilo rano za sintezu i korak u kojemu će se specifična istraživanja zvuka smjestiti u domenu vizualnih umjetnost pa je sve do perioda osamdesetih i devedesetih godina dvadesetog stoljeća umjetnost zvuka bila poistovjećivana s eksperimentalnom glazbom ili glazbenim performansom.

FOTO: Tanja Kanazir

Prvi umjetnički projekti koji koriste suvremenu tehnologiju kao alat istraživanja te koji eksperimente smještaju u prostor galerija i muzeja, svoju ekspanziju doživljavaju u doba kada tehnologija postaje dostupnija za širu upotrebu (kao što je bilo koji oblik kulturnog djelovanja upravo reprodukcija trenutne društvene stvarnosti). U točno tom se trenutku zvuk počinje istraživati kroz i uz platformu vizualne umjetnosti. Hibridizacija, preklapanja i preskakanja disciplina, metoda, teorija i koncepata, svoja uporišta pronalaze u ideologiji postmodernizma proizašlog iz pojave tada novog načina proizvodnje i ekonomskog poretka te novih silnica koje utječu na arhitekturu društvenog života.

Upravo je takva, interdisciplinarna i hibridna, retrospektivna izložba Marka Batiste. Ambijent je to koji graniči s performansom i vizualnom umjetnošću, mikro svijet koji balansira između umjetnosti i tehnologije, ''nusprodukta'' - buke mašina i glazbe. Obzirom na autorovo formalno klasično obrazovanje, teško je ne zamijetiti visoku razinu estetizacije objekata koji potencijalno mogu funkcionirati kao samostalne instalacije. Međutim, autor svoje objekte izolira iz domene tipičnog stvaralaštva ''lijepe umjetnosti'' i smješta ih u domenu tehnologije, znanosti, eksperimenta i međusobno povezanih hibridnih sustava. Koristeći dostupne materijale, Batista u maniri ''uradi sam'' kulture gradi objekte - naprave koje prevode kemijske, mehaničke ili električne impulse i reakcije u konkretne zvukove. Zvukovi pak, kao određene fizikalne datosti, barem što se skromnih performansi ljudskih uha i receptora tiče, potiču razvoj percepcije stvaranja eteričnih prostora i ambijenata. Batista svoje naprave ne prikazuje kao otuđene, savršene mehanizme besprijekorne točnosti i usavršene mehanicističke repetitivnosti. Njegove mašine zavisne su naspram ljudskog subjekta, potrebno ih je pokrenuti i u njih intervenirati.

Čitav postav stoga je interaktivan, a proizvedeni zvukovi variraju u odnosu na ljudske subjekte u pokretu i tvore simbiotski odnos u kojemu promatrač nije pasivan, već upravo suprotno, pretvara se u aktivan element s kreativnim potencijalom. Promatrač postaje kompozitor i aranžer skladbe kemijskih reakcija, elektromagnetskog polja i električne energije, postaje kreator prostora stiješnjenog između dvije frontalno postavljene plave neonke koje omeđuju izlagački prostor i zaokružuju cjelinu mehanizma. Uz modularne instalacije koje proizvode zvukove, u izlagačkom prostoru nalaze se i tri videoprojekcije koje prikazuju proces izrade spomenutih naprava i upravo zajedno s ostalim objektima čine jedinstveni prostor i umjetničko djelo. Dojam kohezije daje sveobuhvatna povezanost elemenata koje pronalazimo u prostoru, kao i sam ulazak, odnosno intervencija ljudskog faktora. Gledajući s udaljenije perspektive, postav ove izložbe čini jedinstveni mehanizam nastao kombiniranjem organske i umjetne materije, a pokreće ga isključivo energija, koja u zatvorenom sustavu nikada ne nestaje već samo prelazi u druge oblike. Čista fizika. Približimo li se svakom pojedinom objektu, shvatit ćemo kako je sustav funkcioniranja isti kao i u makroperspektivi, što a priori dovodi do zaključka o općoj povezanosti, interakciji i paradigmatskom preslikavanju - svega.

FOTO: Tanja Kanazir

Multimedijalnost i interdisciplinarnost radova u jasnoj su vezi s preklapanjem i prožimanjem žanrova, fluidnošću značenja te raznih drugih polja i silnica što iznova zamućuje granice između znanosti, pseudoznanosti, glazbe, eksperimentalne glazbe, performansa, sound arta i vizualne umjetnosti. Je li zaista topos establišmenta definirajući i presudni označitelj pa se u tom ključu određene artikulacije čitaju na za to propisan način, zaposjedajući potom šire koncepte? Je li nešto vizualna umjetnost, eksperimentalna glazba ili tehnološko čudo, ovisno o tome nalazi li se na ulici, u galeriji, muzeju, koncertnoj dvorani ili tvornici? Upravo ta pitanja potiču razmišljanja o univerzalnosti Batistina umjetničkog rada kao i ona općenitija, o sveprisutnosti umjetnosti u svakodnevici.

Započevši ovaj tekst asocijacijom, nastojat ću ga privremeno zaključiti još jednom. Privremeni objekti i hibridni ambijenti neodoljivo podsjećaju na Tvornicu papira - Harteru. I to onu tvornicu sa starih fotografija kao i na ovu recentniju ''Harteru'', poznatiju kao progresivni glazbeni festival (koji također kao takav više ne postoji). Snažnim trendom zaposjedanja imaginarija, ali i fizičkih prostora starih tvornica, propale industrije i radništva, kultura i umjetnost kako god one kvalificirane i klasificirane bile, nedvosmisleno reaktualiziraju pitanje interesa za pokretanje proizvodnje. Slobodni označitelji u doba propadanja radništva stvaraju sasvim novu igru gdje upravo kulturne i kreativne industrije proizvode viškove vrijednosti. Tehnologija je preuzela primat, a radništvo je propalo. S druge strane, umjetnost nikada nije bila prisutnija i dostupnija. Znači li to da zbog svojevrsnog zasićenja nema više "velike umjetnosti", ili pak živimo u potencijalno najboljem mogućem trenutku za umjetnost? Odgovor na pitanje priziva li Batista izgubljeno vrijeme industrijskog napretka ili samo demistificira razvoj tehnologije u hipertehnološkoj stvarnosti, najbolje bi bilo prepustiti gledatelju/slušatelju, jer autor je već odavno ''mrtav''.

Za postav izložbe Privremeni objekti i hibridni ambijenti zaslužna je kustosica Andreja Hribernik, a fotografije autorice Tanje Kanazir ustupila je udruga Drugo more, ujedno i organizator izložbe. Izložba je otvorena od 21. siječnja do 6. veljače 2016 u riječkoj galeriji Filodrammatica.

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 04.02.2016

VEZANE VIJESTI

U nezavidnom, nevidljivom položaju

Piše: Andreja Pančur
Istraživanja o mladima na tržištu rada pokazuju frustriranost, preživljavanje, nedostatak kvalitetnih rješenja, no i nedostatak inicijative prouzročen osjećajem bespomoćnosti.

Nepredvidivi prostorni i politički odnosi

Piše: Bojan Krištofić

Ulazak u dijalog s 96. brojem časopisa Život umjetnosti je kompleksan i izazovan zadatak, slojevit i zahtjevan koliko je to i sam časopis.

Glazbeni diskurs otpora

Piše: Ivna Franić
Naša glazbena kritičarka ispisala je godišnji pregled previranja i izazova u suvremenoj eksperimentalnoj elektroničkoj glazbi.