Crvene niti kontinuiteta i kolaboracije | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Crvene niti kontinuiteta i kolaboracije

Kustoski kolektiv Što, kako i za koga - WHW već više od 10 godina kritički propituje situacije društva, politike, kulture i umjetnosti.

Razgovarala: Una Bauer

Četiri kustosice, Ana Dević, Ivet Ćurlin, Nataša Ilić i Sabina Sabolović, čine kolektiv Što, kako i za koga - WHW. S njima redovito surađuje njihov "kućni" dizajner i teoretičar Dejan Kršić, kao pridruženi član kolektiva. Formaliziranju udruge WHW prethodila je istoimena izložba Što, kako i za koga na kojoj su započele raditi krajem devedesetih godina, i to upravo na poziv Dejana Kršića. Od tada je prošlo više od deset godina, kolektiv je nanizao međunarodne uspjehe, te se lokalno, nacionalno i regionalno pozicionirao kao jedan od najvažnijih kustoskih kolektiva na ovim prostorima. Kako bi se sumiralo postignuto i što preciznije zabilježile promjene u vremenu i prostoru, odlučile smo se za ovaj dubinski i opširan razgovor. Podijeljen je u nekoliko poglavlja, a svako od njih funkcionira i kao samostalna cjelina, koja vam može dati svojevrsni uvid u prakse kolektiva WHW, ali i iscrtati kontekst posljednjih desetak godina, posebice onaj vezan uz kulturu i umjetnost. 

 

WHW: Prije nego što počnemo, samo da razjasnimo da mi ne dajemo individualne glasove, nego sve potpisujemo kao WHW, kao kolektiv. S time smo se do sada svojski namučile. Kada su nas, primjerice, iz New York Timesa intervjuirali u vezi s Istanbulskim bijenalom rekli su nam prilično decidirano da: "New York Times ne razgovara s neidentificiranim osobama".

KP: Koji je bio impetus za osnivanje WHW-a? Što, zašto i za koga?
WHW: Okupile smo se 1999. godine na poziv pop-političkog magazina Arkzin koji je bio jedan od rijetkih kritičkih glasova tijekom '90-ih. Ne samo da se borio protiv šovinizma, nacionalizma, antikomunizma i slično, već je i otvarao prostor za progresivnu kulturnu praksu i kritičko mišljenje. Arkzin je 1998. reizdao Komunistički manifest s predgovorom Slavoja Žižeka. Iako je on već tada bio teorijska zvijezda i široko poznat, knjiga je prošla potpuno nezamijećeno. Prijedlog je bio da se pokuša vidjeti može li se kulturnom manifestacijom izazvati neka vrsta reakcije, ili, barem, to reizdanje napraviti glasnijim, uopće, staviti Komunistički manifest kao ideju, kao knjigu, kao nekakav artefakt u javnost. Pripreme su trajale dugo, počele smo raditi 1999., a izložba je otvorena u lipnju 2000., i to je, dakle, bila naša prva izložba: Što, kako i za koga? posvećena 152. obljetnici Komunističkog manifesta. Sviđalo nam se ovo kašnjenje od dvije godine. 
Glavni razlog zašto smo se time odlučile baviti, bio je pokušaj da se intervenira u javnu sferu polazeći od vlastitog stava i vlastite potrebe. U sadržajnom smislu taj je pokušaj bio fokusiran na društveni i politički kontekst; radilo se o intervenciji u jedno zaista homogeno tkivo čije su opsesije bile nacionalizam, ksenofobija i antikomunizam. Prostor da razgovaramo o tome što je Komunistički manifest i što je komunizam zatvorio se 1990. a nama se činilo da, generacijski, imamo pravo na našu perspektivu. Koje su bile vrijednosti, principi, ideje koje smo i tada smatrale relevantnima, koje je trebalo oživjeti i na njih misliti? 
Nažalost, veliki dio tadašnje kulturne produkcije bio je slijep prema kontekstu u kojem je nastajao. Željele smo strukturalno osmisliti i problematizirati stvari koje su nama nedostajale: napraviti veliku međunarodnu izložbu, dovesti u Zagreb umjetničke radove za koje si tada morao putovati izvan zemlje. Tada su čak i Slovenci prvi puta izlagali u Zagrebu nakon 1990., a da ne govorimo o umjetnicima iz Bosne ili Srbije. Željele smo svemu tome dati i teorijski kontekst. Također, važno je bilo naglasiti dijalog između različitih generacija hrvatskih umjetnika, jer nam se činilo da je umjetnička scena patila od rascjepa i svojevrsnog gubitka kontinuiteta. Radeći našu prvu izložbu u vidu smo imale strukturalne potrebe scene, ali i naše generacijske potrebe i pitanja koja su nam se nametala, i po tome smo slagale kockice. 


KP: Kada ste osnovali udrugu?
WHW: Tek nekoliko godina kasnije, 2002. Tada je postalo relativno lako osnovati udrugu, što nije bio slučaj kada smo počeli raditi krajem '90-ih. Bili smo jedni od mnogih koji su se baš tih godina službeno udružili. Razvoj civilnog društva u Hrvatskoj usporila je činjenica da je tek 1997. prihvaćen Zakon o udrugama, a restrikcije izvornog zakona revidirane su 2001., kada manje birokratizirane zakonske odredbe o udruživanju potiču osnivanje brojnih nevladinih organizacija. Odabrali smo tri pitanja s naše prve izložbe – što, kako i za koga? za ime kolektiva, i to je rezultiralo time da se naša udruga hibridno zove po engleskim inicijalima WHW: What, How and for Whom, ali se izgovara "po Vuku", kao VHV. To je ime od samog početka bilo s nama, i možemo reći da su ta tri ključna pitanja, koja smo postavili kada smo radili izložbu koja je bila posvećena Komunističkom manifestu, stavljena u dijalog sa čitavim nizom povezanih problema na lokalnoj sceni, ne samo umjetničkih, nego i šire, političkih i ekonomskih. 


KP: Koje bi bile vaše ključne kuratorske ideje ili odluke?
WHW: Uvijek pokušavamo krenuti iz neke situacije koja nas okružuje, raditi stvari koje nas se tiču, koje se tiču sadašnjosti u društvenom i političkom smislu. Svi naši projekti temelje se na uvjerenju i želji da umjetnost može i treba misliti svijet i odnose u njemu na drugačiji način, da treba promišljati sustave koji se čine nepromjenjivima, vrijednosti koje su prividno nestale. Te su ideje crvena nit koja se provlači kroz sve što radimo. Zanima nas ono što ostaje na margini, stvari koje ostaju ispod tepiha, koje su zaboravljene, za koje se smatra da su apsolvirane i da im se ne treba vraćati. Pokušavamo nuditi drugačiji pogled. Drago nam je što smo se odlučile za ‘što, kako i za koga’ u naslovu jer se zaista radi o tome da različite teme i različite povijesne i suvremene eksperimente, uvijek iznova pokušavamo pročitati. Na ta pitanja, naravno, ne postoji stalan odgovor nego se stvari mijenjaju, potrebno je preispitivati svoju poziciju i okolnosti u kojima radiš, produkciju s kojom si u komunikaciji. Uvijek težimo da u naše projekte uključimo različite partnere, sama činjenica da smo kolektiv rezultirala je praksom širih partnerstava. Već je naš prvi projekt bio realiziran u suradnji s Multimedijalnim institutom (mi2), Arkzinom, ali i sa jednom tradicionalnom institucijom poput Hrvatskog društva hrvatskih likovnih umjetnika. Nevena Tudor, koja je tada bila na čelu izložbenog programa HDLU-a izravno je produkcijski i partnerski poduprla naš projekt. 
KP: Kakva je bila situacija na NGO sceni i kakva je vaša percepcija političkog života u vrijeme kada je WHW započeo sa svojim djelovanjem?
WHW: Stvari su tada bile drastično drugačije. Što se tiče same kulturne produkcije možemo reći da se, od tada, zaista povećao i profilirao broj ljudi koji se vrlo fokusirano i dosljedno bavi izabranim pitanjima, koji ima interes za određene segmente kulturnog polja, za pojedine discipline. Tada stvarno nije bilo tako, bilo je puno manje aktivnih incijativa. S Multimedijalnim institutom (mi2) u kontaktu smo od početka, za naš je rad to partnerstvo bilo neizmjerno važno. Nije riječ isključivo o tome da su oni prije desetak godina gotovo jedini na izvaninstitucionalnoj sceni imali prostor, pa je ono što je tamo bilo prezentirano dobivalo na vidljivosti, već su nam općenito bili važni u komunikaciji i realizaciji naših nastojanja.
Što se tiče znanja o tome kako bi stvari trebalo realizirati, važna su bila praktična znanja sa civilne scene koja nisu isključivo vezana za kulturnu produkciju. Sredinom devedesetih osnivaju se nove organizacije čije se aktivnosti iz današnje perspektive istodobno očitavaju kao preteče recentne mreže organizacija, te kao svojevrsno uspostavljanje kontinuiteta alternativne kulture, no u znatno izmijenjenom socijalnom kontekstu i području djelovanja. Ključni utjecaj izvršile su, primjerice, inicijative poput Antiratne kampanje Hrvatske, Arkzina, Autonomne tvornice kulture - ATTACK te niza drugih organizacija feminističkog, ekološkog i anarho usmjerenja.
Trenutak u kojem smo počele raditi bio je negdje između. Ne trebamo se zavaravati, da se 2000. nije promijenila vlast,  stvari ne bi bile iste čak ni u smislu realizacije naših projekata. Kada se promijenila vlast čak su i Ministarstvo i Grad odlučili investirati novac u naš prvi projekt posvećen Komunističkom manifestu, iako je prvotno bio odbijen na natječaju godinu dana ranije. Nije slučajno da se projekt desio baš u lipnju 2000. i teško je procijeniti kako bi on izgledao i bi li ga uopće bilo 1998. 2000. je postojala želja da se otvore vrata i prozori, možda više na površinskoj razini, no ipak je vladala takva atmosfera. Prije toga možemo nabrojati i ukazati na mali broj projekata, osobito iz kulturnog miljea, koji su se bavili kritički i politički osviještenim temama. Češće su to bili pojedinci, poput, primjerice, Sanje Iveković koja je devedesetih dosljedno proizvodila radove koji su se na najdirektniji mogući, kritički način odnosili prema tadašnjoj stvarnosti. Od mlađih ljudi, tada na sličan način aktivnih umjetnika, možemo spomenuti projekte Igora Grubića krajem 90-ih, primjerice izložbu 22%.  
Upravo tada, krajem devedesetih i početkom 2000., došlo je do ponovog osvajanja kontinuiteta koji je brutalno prekinut 90-ima. Radilo se o političkom i kulturnom prostoru bivše Jugoslavije, ali jednako tako i o širem, internacionalnom prostoru. Postojala je težnja da se Zagreb iznova stavi na međunarodnu mapu, da postane jedan živi centar u koji će ljudi dolaziti i raditi nešto zajedno.
KP: Kakav je bio vaš odnos prema sceni vizualnih umjetnosti koja je ipak vaš logični kontekst?
WHW: Činilo nam se da se ta institucionalna praksa, kako izložbena tako i edukativna, suočava s čitavim nizom problema, da joj puno nedostaje. Mi smo tu krenule generacijski, iz neke naše potrebe. Dakle, budući da na studiju povijesti umjetnosti nije bilo, a stvarno nije bilo, nikakvog doticaja sa suvremenom kustoskom praksom ili suvremenom teorijom, smatrale smo da tu treba odreagirati i tako smo već 2000. započele sa serijom predavanja različitih kustosa i kritičara. Primjerice, od 90-ih, kada je dostupnost važnih tekstova i teorijskih perspektiva bila problematična, do danas, situacija se znatno poboljšala. 
U smislu izložbene prakse, činilo nam se da neke stvari kronično nedostaju u izložbenom pejzažu i prvenstveno smo reagirale na zagrebačku situaciju. Tu se situacija također promijenila, ali u to je vrijeme bila važna komunikacija s generacijama, neko novo i drugačije čitanje povijesnih eksperimenata, što jača komunikacija regionalno, da se ne zanemaruje prostor zajedničke prošlosti, i produkcija dijaloga koji su bili intenzivni i neprekinuti. Bio nam je važan i međunarodni kontekst koji nije isključivo eurocentričan, koji nije opsjednut Zapadom i kanonom i nije u stalnoj utrci dokazivanja "evropske vrijednosti" ili čega već. Te smo pojave pokušale sagledati iz druge perspektive, u dijalogu s nekim drugim geo-političkim smjerovima. 
Kada smo počele raditi, kao i mnogi mladi ljudi tada, djelovali smo u manjku permanentne institucionalne potpore, te smo pokušale zajedno stvoriti vlastitu radnu platformu, otvorenu suradnjama. Slobodnije smo se osjećale izvan granica vlastite "struke", istomošljenike smo pronalazili u različitim područjima izvaninstitucionalne kulture. Partnerstva koja su obilježila neke naše značajnije produkcije tijekom 2000-ih godina iznikla su iz te vrste srodnosti (primjerice mi2, CDU, platforma 9.81), dolaze iz novih medija, izvedbenih umjetnosti, arhitekture i urbanizma. Nasuprot poimanju kulture kao sredstva nacionalne kohezije ili građenja identiteta podjednako ustrojenih "evropskim vrijednostima" ili stvaranjem nacionalnih mitova, poveznica izvaninstitucionalne scene bilo je srodno poimanje uloge kulture kao područja problematizacije upravo onoga što u dominantnim narativima biva izostavljeno ili potisnuto. 

 

KP: Kako biste rezimirale dosadašnji rad Galerije Nova i WHW-a? 
WHW: Princip rada u galeriji jest takav da smo pokušavale provlačiti neke teme kroz dulji vremenski period, primjerice tema normalizacije se nije događala samo kroz projekt o Nikoli Tesli već kroz čitav niz predavanja, diskusija, manjih izložbi. Kada smo bile uključene u suradničke projekte, nekoliko smo se godina bavile temom kolektiva, kolaboracije, umjetničkih grupa, ponovo i ponovno, kroz neke različite formate. Uvijek bismo pokušale teme kojima smo se bavile vezati sa svojim međunarodnim projektima. Tako smo, na primjer, izložbu u Kunsthalle Fridericianum u Kasselu 2005., koja je bila velika izložba umjetničkih grupa, napravili kao neku vrstu rezultata cijelog procesa, istraživanja koje se događalo u Zagrebu (u sklopu projekta Zagreb – Kulturni Kapital 3000). Uvijek kada smo radili neke manje izložbe, povezivali bi ih s drugim projektima: uz projekt Normalizacije bila je povezana izložba Nuspojave koju smo radili u Beogradu u Salonu Muzeja savremene umetnosti. I stvari koje radimo međunarodno, i program galerije, i diskurzivni program, izdavanje, sve se te aktivnosti reflektiraju jedna na drugu i pokušavaju biti dio cjeline.


KP: U nekim ste intervjuima spomenule da se borite protiv konformizma u kustoskoj praksi. Kako biste ga definirale?
WHW: Pokušavamo sve uzuse same izlagačke prakse koja je nužno, bez obzira koliko je progresivna, vezana uz jedan patrijarhalni, reprezentativni, konzervativni prostor i modus izlaganja, vrlo često muzejske bijele kocke, promisliti iznova. Ne radi se samo o transformaciji tog prostora, već i o rekonfigiraciji socijalnih relacija koje se odvijaju unutar njega. Da se vratimo na odgovor na pitanje s početka, o karakteristikama našeg rada, mi pokušavamo prostor umjetnosti otvarati kao prostor za diskusiju i kao prostor za različita promišljanja, ne isključivo umjetnosti, nego i socijalnih relacija. Ali postoji taj paradoks da svaka kritička aktivnost, određena socijalna praksa koja neke kanone želi poljuljati, zamijeniti ih nečim drugim, u jednom trenutku upada u neku vrstu samorepetitivnosti ili "manirističnosti" određene geste, i mi pokušavamo te geste i metode ne uzimati zdravo za gotovo i ne ponavljati ih do besvijesti. S druge strane, taj prostor, kako smo ga opisale ranije, pokušavamo otvoriti kao prostor samoreprezentacije budući da smo kustoski kolektiv i da naša kustoska pozicija nameće jednu vrlo dominantnu, često političku kontekstualizaciju čitanja određenih pojava. No, važno je ostaviti prostor  umjetničkim djelma da govore i svoje zasebne priče, o nekim drugim stvarima koje nisu nužno u fokusu kustoskog pogleda. Osobito je to bila praksa kada smo to radili sa kolektivima na izložbi Kolektivna kreativnost ali i šire, to je postao princip našeg rada – afirmacija umjetničkog prava samoreprezentacije.

 

*** 

Pročitajte također i sljedeća poglavlja razgovora s kustoskim kolektivom WHW:

Važniji momenti - WHW je u prvih 10 godina svoga rada realizirao niz važnih izložbi i projekata, među kojima svakako treba izdvojiti one inspirirane Nikolom Teslom i Vojinom Bakićem.  

Metode rada - Suradničke prakse, kao i pripadnost nezavisnoj kulturnoj sceni, u samom su temelju praksi kolektiva WHW i snažno određuju njihov način rada. 

Osvrt na 11. Istanbulsko bijenale - Zasigurno najveći uspjeh u svom dosadašnjem radu kustoski kolektiv WHW je postigao kuriranjem 11. Istanbulskog bijenala. 

 

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 09.03.2010