Cvjetanje scene | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Cvjetanje scene

Donosimo priču o recentnim strujanjima na zagrebačkoj koncertnoj sceni i o organizacijskim izazovima s kojima se susreću promotori nezavisne popularne glazbe nove generacije.

Piše: Petar Odak

Čini se da zagrebačka koncertna scena nikad nije bila življa. Teško se prisjetiti situacija u kojima smo si mogli dozvoliti izbirljivost glede pohađanja koncerata, bilo zbog financijskih ograničenja u moru koncerata, bilo čak i zato što se istu večer u gradu događa više od jednog uzbudljivog nastupa. Komešanje se događa i na drugim razinama - novi bendovi i klubovi, klupski programi, partiji s drugačijom muzičkom ponudom, projekti kao što su Bistro na rubu šume: stvaranje scene. Također, koncertna ponuda cvjeta i u ostatku zemlje, no ako se izuzmu festivali, pogotovo  oni strani, koji obalu koriste kao ugodnu kulisu, stvari su ipak još uvijek u povojima. Ali lokalne ekipe u Zaboku, Osijeku (Phonogram), Rijeci (Distune), Šibeniku itd. na svoju ruku ili u dobroj mjeri međusobnim umrežavanjem, oživljuju lokalnu muzičku ponudu. Tako je berlinska synthpop muzičarka Naadyn osim u metropoli nastupila i u Osijeku, Pillars and Tongues u Zaboku, a William Tyler u Šibeniku. Riječani su pak na svoju ruku doveli indie pop bend Aloa Input. Svo vrijeme, jasno, živi i suradnja s lokalnim bendovima, bilo hrvatskim bilo, ako ste izraz lokalno spremni shvaćati i pomalo ekstenzivnije, onima iz regiona. Možda je još uvijek u povojima, ali ovu muzičku decentralizaciju i defestivalizaciju svakako treba pozdraviti.

U samom Zagrebu, pak, imamo mali val novih nezavisnih promotorskih imena, među ostalim Lynx Lynx Music, Živ Žar Žur, Živu muziku i KSET-ov program Zavod za eksperimentalni zvuk. Svi oni pomalo pune rupe koncertne ponude grada – svi su u organizaciju koncerata ušli iz ljubavi i želje da bendove koje smatraju bitnim dovedu u Zagreb, i radi sebe i radi potencijalne publike. Nitko od njih od svog promotorstva ne očekuje zaradu, a ako se ona s nekom popularnijom izvođačicom i dogodi, ulaže se u dovlačenje bendova s kojima se na takav plus ne može računati.

Tako si Bojan Bojkov iz Lynx Lynx-a zahvaljujući relativno visokoj posjećenosti koncerata kao što je onaj noisera A Place To Bury Strangers uspijeva priuštiti i nešto opskurnije te na kraju slabije posjećene bendove kao što su, primjerice, Pillars and Tongues. Doduše, s promotorstvom u koje je krenuo krenuo krajem 2012. godine koncertom MemoryHouse u kinu Europa, još uvijek je u minusu, što s obzirom na količinu koncerata koje sasvim samostalno organizira i tip bendova koje dovodi (od kojih nam neke zaista i otkriva) zapravo i nije čudno. Ali polako se i financijski penje prema gore, prema famoznoj pozitivnoj nuli koja je, barem zasad, krajnji cilj svih ovih organizatora. Ono što ga u nekoj mjeri muči nedostatak je kritične mase publike na koju se može računati. Publika postoji, to je neupitno, ali još uvijek često nije dovoljno brojna i previše varira od koncerta do koncerta. To je, naravno, vezano i s medijima koji bi trebali biti posrednici i edukatori, odnosno s njihovim tretmanom ovakvog tipa kulturne publike. Bojkovljevim riječima: "Ako nas netko u tim većim medijima i prepozna i odluči nekako popratiti, uredništva su ta koja često blokiraju objavu, uz objašnjenje da ne treba objavljivati nešto što zanima nekolicinu ljudi." Suradnja s nezavisnim medijima, koji su zapravo svodivi na virtualni svijet portala (Terapija, Potlista, Kulturpunkt i slični) je relativno uspješna, pa se uvijek može računati na najavu, ako već ne i neki ekstenzivan tekst o bendovima koji dolaze, ali ni to nije dovoljno. "Ono što nedostaje mjesto je na kojem bi ljudi i prije koncerata mogli saznati za bendove koji dolaze, pročitati recenziju njihovog novog albuma. Trebalo bi dodatno povezati promotore i medije, možda i u vidu neke nove medijske platforme. Vezano uz to imam neke zamisli, ali, jer je i to prilično zahtijevan poduhvat, još uvijek se radi samo o ideji pod upitnikom."

ZEZ odnosno Zavod za eksperimentalni zvuk dobar je primjer brendiranja (taj termin ovdje je koliko odbojan, toliko i precizan) koncepta koji je od publike, ali i od medija, relativno brzo prepoznat. Kreator programa je Zvonimir Stamać, koji je već neko vrijeme prisutan na promotorskoj sceni. "ZEZ zapravo nije ni organizacija ni udruga, već program koji se organizira u sklopu KSET-a i čiji je cilj upravo stvaranje ili ponovno dobivanje publike koju je KSET posljednjih godina izgubio. Između ostalog, to je i studentska publika koje je danas manje nego početkom dvijetisućitih." Iz imena je jasno da se radi o programu usmjerenom na eksperimentalnu muziku, ali u najširem smislu. Počelo je s eksperimentalnim jazzom (među najjačim imenima bili su već relativno popularni Colin Stetson i fantastični talijanski Satelliti), ali proljetni ciklus zatvoren je elektronskom muzikom – uz Hrvate NT Wave, DJ Yesh i repericu Diyalu, nastupio je britanski elektro producent Ital Tek. A upravo takva kombinacija najrazličitijih zvukova koji se mogu uklopiti u ionaku fleksibilnu kategoriju eksperimentalnog smjer je kojim se ZEZ i dalje namjerava kretati.

No promotorski kolektiv koji se poduhvatio možda i najizraženije rupe u zagrebačkoj koncertnoj ponudi je Živa muzika. Ako nečeg Zagrebu fali, onda su to hip hop nastupi, čak i oni srednje struje (tek nam je festival Terraneo van Zagreba ponudio važne ali već prilično dotrajale hip hop institucije – Wu-Tang Clan i The Roots). Ali kad se dovede jedno od najinteresantnijih (ako već ne najkvalitetnijih) iz sve šire rijeke alternativnih/indie/hipsterskih/itd. hip hop imena, još preciznije, iz rijeke onog što se voli nazivati queer rapom, to je pogotovo razlog za slavlje. Govorim o Mykki Blanco koja je, zasad, vjerojatno najpopularnije muzičko ime koje nam je ovaj promotorski kolektiv doveo (ozbiljnija su joj konkurencija za kraj petog mjeseca u Močvari najavljeni elektro miljenici Trust). Živa muzika je, čini mi se, ubola upravo onu koncertnu prazninu čije je postojanje zapravo puno čudnije nego što je to manjak, recimo, eksperimentalnih jazz koncerata. Alternativna elektronička muzika i hip hop žanrovi su u kojima se u ovom trenutku događaju vrlo zanimljive stvari, a istovremeno mogu računati na nešto širu publiku. Kako kažu Ivna Franić i Lovro Japundžić ispred inače peteročlanog kolektiva Živa Muzika: "S nijednim dosadašnjim koncertom ili partijem nismo bili u minusu. Naravno, pri tom smo od nekih muzičara koje bismo rado doveli morali odustati, zbog procjene da prodajom karata naprosto ne bismo mogli isfinancirati organizaciju koncerta. Ali s većinom stvari uspijevamo upravo zato jer smo prepoznali manjak ovog tipa aktualne muzičke ponude. Na kraju krajeva, zato smo i krenuli u organizaciju koncerata."

Na kraju, DIY praksu koja dominira kod svih nabrojenih organizatora u najvećoj mjeri utjelovljuje skupina Živ Žar Žur, čije se članstvo dijelom preklapa i sa sve popularnijim eksperimentalnim indie pop bendom Žen. Koncerti koje rade (uglavnom u Medici) su besplatni, odnosno funkcioniraju na principu donacija – publika je pozvana da ukoliko može plati na kraju koncerta, u skladu sa zadovoljstvom svirkom i vlastitim financijskim mogućnostima. Ono što organizatorice bendu jamče samo je plaćen prijevoz, osiguran smještaj i hrana - sve ostalo, odnosno nekakav honorar, ovisi upravo o darežljivosti publike. Riječima Sare Ercegović i Eve Badanjak, koje čine dvije trećina jezgre Živ Žar Žura: "Neko vrijeme smo upade naplaćivale, ali smo brzo odustale – i ovakav princip zaista funkcionira. Naravno, na koncertima na kojima dominira mlađa, studentska publika donacije su nešto slabije. Ali zato na eksperimentalnim jazz i sličnim nastupima ljudi oduševljeno ubacuju i po 200 kuna u teglicu. Na kraju, kad se sve zbroji i oduzme, dobijemo otprilike istu svotu koju bismo dobile da naplaćujemo upad. Ali i mimo toga, naprosto preferiramo ovakav način rada, gdje ljudi ne moraju plaćati za nešto što nisu čuli, i ne moraju propustiti koncert zato što nemaju novca." Pri tom, bendovi koje dovode nisu samo mali, lokalni, prijateljski bendovi. U zadnje vrijeme dovele su britanski post-punk skupinu Hooker, kantautoricu Ritu Bragu i eksperimentalne bendove Mombu i Jealousy Mountain Duo. "Sve nam ovo dijelom uspijeva i zato što smo se usmjerile na dane od nedjelje do srijede, kad bendovi na turnejama često imaju rupu koju onda radije pune nastupom pred raspoloženom publikom, makar i ne okrenuli neku ozbiljniju lovu.", ističu. 

Naravno, tekst o alternativnoj koncertnoj ponudi u Zagrebu ne može proći bez spomena Žednog uha. Pri tom ne mislim da Mati Škugoru fali dodatnog medijskog prostora jer je nakon toliko godina u promotorstvu već postao guru i miljenik i mejnstrim medija, što zapravo dosta govori o stalnom kaskanju tih istih medija. U svakom slučaju, Žedno uho i dalje vrijedno dovodi bitne gitarističke bendove, bilo aktualnije poput Suunsa najavljenih za lipanj, bilo bendove kao što su Girls Against Boys – veterane koji i dalje rade moćne nastupe. Možda nas je pomalo iznenadilo da Škugor na ovogodišnje Žedno uho dovlači jednog od najaktualnijih elektronskih producenata, Forest Swords, ali tad je potrebno odvrtiti film unatrag i prisjetiti se da je kroz povijest svog festivala organizirao i Kid Koalu i Caribou, ali i alternativne hip hop bendove Dälek i Subtle (s  tim da koncert potonjih zbog nesreće koja je zadesila bend ipak nije održan). Odnosno čini se da, kako kaže Zvonimir iz ZEZ-a, "u nišama koje aktualni promotori oko sebe uspostavljaju može prepoznati i kontinuitet sa žednouhim koncertima: indie gitare, eksperimentalni jazz, alternativni hip hop, elektronika." Tako je moralo biti – naprosto, Škugor i njegovi suradnici godinama su praktički bili jedini koji su u kontinuitetu živim držali zagrebačku klupsku koncertnu scenu. Na tome im treba biti zahvalan, ali vjerojatno još zahvalniji trebamo biti na činjenici da više nisu jedini i da je koncertna ponuda sve šira i sve aktualnija.

Škugor je, pri tom, uvijek zahvalan sugovornik za razgovor o kulturnim politikama. Naime, svi ovi spomenuti friški promotorski kolektivi uglavnom su još uvijek u procesu pripremanja projekata i apliciranja na natječaje. Škugor je u ovom poslu već jako dugo, i lakše procjenjuje dobre i loše strane domaćih kulturnih politika. Tu je suradnjom s Ministarstvom kulture zadovoljan, na njihovu potporu može računati, a trebali bi biti zadovoljni i oni. Naime, novac kojim Ministarstvo podupre Žedno uho, državi se višestruko vraća: "Na 130 tisuća kuna potpore koje dobiju, Žednouhi koncerti d.o.o. državi kroz davanja uplate 400 tisuća kuna. Dakle, ulaganje u kulturu se isplati i na ovoj razini. Međutim, zagrebačke lokalne vlasti nikako to da shvate." Problem je što Vijeće koje pri Uredu za kulturu grada Zagreba odlučuje koji su projekti vrijedni potpore, ima isključivo savjetodavnu funkciju. Oni daju preporuku, ali nemaju nikakve daljnje ovlasti, i na kraju se svode na neobvezni folklor. "Stoga, kad sam 2010. od Grada dobio potporu koja je bila manje od 8 posto iznosa koje sam dobivao sredinom dvijetisućitih dok sam radio u KSET-u, a nakon toga mi za to čak nisu ni poslali ugovor, prestao sam aplicirati. Naprosto, ne želim svojim sudjelovanjem u tim natječajima davati ni najmanji legitimitet." Problemi postoje i kad je u pitanju ZAMP, odnosno davanja koja potražuje. O monopolu do kojeg su došli lobiranjem i kojim su izborili nezamislive zahtjeve ne treba opet pisati, pa ni o njihovoj praksi outsourcanja svojih temeljnih poslova prijateljskim tvrtkama, kao što ne moramo spominjati ni njihovu ažurnost pri slanju računa organizatorima manifestacija kao što je otvaranje škole ili nastup šibenske limene glazbe na karnevalu. Ono što Škugoru kao organizatoru i pored svega ovog smeta ZAMP-ova je krutost I nefleksibilnost. "U ekonomskoj situaciji u kojoj bilo kakvi poduhvati u kulturi jedva preživljavaju, odnosno u kojem prodaja koncertnih ulaznica općenito pada za 50 posto, ZAMP i dalje inzistira na svojim maksimalističkim zahtjevima. Time dovodi u pitanje upravo ovakva događanja od kojih, na kraju krajeva, i živi."

Htio bih se ovdje još jednom vratiti na pitanje festivalâ, jer ono se također u nekoj mjeri presijeca s pitanjem publike, njene brojnosti, mogućnosti da samostalno isfinancira nastup većeg benda, ali i kulture posjećivanja koncerata, a onda i s pitanjima kulturnih politika. S jedne strane, festivali, pogotovo oni domaći, poput SuperUha, koji u prvom redu računa na lokalnu publiku, mogu pomoći u stvaranju te mase publike na koju se onda može kontinuirano računati, i u postfestivalskom razdoblju. Uz to, festivali  su u stanu animirati i lokalnu ekipu. Odnosno, prije desetak godina, dok sam u  Šibeniku bio srednjoškolac, bilo je nezamislivo da netko organizira koncert kakav je nedavni nastup Williama Tylera u klubu Azimut. Međutim, Terraneo je tu stvari malo promijenio. S druge strane, takvi učinci festivala ipak su minimalni, pa prevagu ovdje ponovno ima već ustaljena kritika festivalizacije kulture, odnosno prakse sezonskog koloniziranja obalne scenografije koja se da dobro unovčiti - a nakon što lunapark pokupi svoje vrtuljke, lokalno stanovništvo čeka samo još jedna prazna zima. Krivnju ovdje, dakako, u prvom redu treba adresirati državnim i lokalnim vlastima odnosno izostanku bilo  kakvih dugoročnih kulturnih strategija. U  isto vrijeme, postoje i brže uočljivije posljedice zbog kojih se na festivale može gledati s oprezom. Kako to kaže Franić iz Žive muzike, "jednom kad strani investitori koji stoje iza ljetnih festivala izvođačici ponude ozbiljnu svotu za festivalski nastup, ona će puno teže kasnije pristati na niže iznose kakve joj mogu ponuditi lokalni promotori".

Ovo cvjetanje scene, koje je možda i u većoj mjeri subjektivan dojam koji je potaknuo ovaj tekst, vezano je i uz lokalnu muzičku priču. Svi ovi nabrojeni promotorski kolektivi i pojedinci surađuju i s domaćim bendovima s kojima se publika, paradoksalno, ponekad prvi put susretne tek kad zasviraju prije nastupa nekog od  inozemnih izvođača. ZEZ nam je tako ponudio jazzere Chiu, ali i alternativnu repericu Diyalu, nastupu True Widow u Močvari prethodio je hrvatski stoner bend Stonebride, a prije koncerta Soft Metals, kojeg u suradnji organiziraju Lynx Lynx i Živa muzika, gostovao je subotički elektro duo YusYus. Također, Bojkov je nedavno organizirao koncerte riječkih Leifert i Diskurza, Živa Muzika već redovito surađuje s lo-fi elektro muzičarem ManMachine, a Živ Žar Žur redovito u Mediku dovlače bendove iz Slovenije.

Na kraju, za procjene kao što je ona kojom sam otvorio tekst najčešće se čeka neki vremenski odmak, no to sa svoje strane neugodno priziva nostalgičnu mitologizaciju kakva nam se prečesto nudi u vidu žalovanja za fantastičnim vremenima novog vala i onog jednog koncerta Pixiesa u Kulušiću 80-ih, u ime kojih medijski institucionalizirana rock-kritika prečesto s prezirom (kojim kamuflira nerazumijevanje i pogubljenost) tretira aktualnu glazbu i omladinsku kulturu. Pri tome je problem medijskog tretmana ovakvog tipa događanja, ovog tipa kulture, dvostruk. S jedne strane, praktički ne postoje mediji koji bi se mladima obraćali bez patroniziranja, bilo onog koji u redovitom ritmu aktivira moralne panike zbog vrijednosti, estetskih ili moralnih, koje među mladeži vladaju, bilo onog koji im na svojim stranicama i kanalima naprosto i ne nudi ništa drugo osim istog tog, vrlo ograničenog, seta vrijednosti. Istovremeno, kultura je u sve većoj mjeri prognana iz srednjestrujaških medija, bez obzira što su ti mediji oslobođeni plaćanja dijela poreza upravo u ime pisanja o kulturi od javnog interesa. U takvoj, u prvom redu profitom uspostavljenoj medijskoj konstelaciji, prostora koji bi mogli adekvatno pratiti sve ovo komešanje koje se na nezavisnoj muzičkoj sceni zbiva, naprosto nema.

No bez obzira, ono što mi sada imamo malena je, brzoreagirajuća, nezavisna scena, koja postoji i opstaje mimo kulturnih mastodonata i koja do svoje, kolike-tolike, publike dolazi i bez posredovanja mejnstrim medija. Vezana je uz dodatno raspršivanje i raslojavanje onog što zovemo indie ili u nekim drukčijim kontekstima underground. To umnažanje, vezano uz olakšanu komunikaciju kakvu nam nudi internet, omogućuje susrete malenih bendova i malenih publika iz međusobno udaljenih dijelova svijeta, po principima u kojima novac, dakako, igra nužnu ulogu, ali nije glavni motivator. U svakom slučaju, bilo da vas raduje ovaj etički/politički moment, bilo da samo želite uživati u muzici, trenutno imate itekakvog razloga za radovanje. Dođite na koncerte, podržite scenu, budite dio kritične mase publike, što je jedan od jamaca koji ju može održati živahnom i rastućom.

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 20.05.2014