Da i ne 90-ih | kulturpunkt

Kulturoskop Školica

<

Da i ne 90-ih

Za generacije premlade da bi iz žamora 1990-ih mogle razlučiti glasove otpora, razuma i humanizma šutnja je ponekad jedina moguća reakcija.

Piše: Ana Galant

Vesna Teršelič / FOTO: Nenad Jovanović/Novosti

  • A
  • +
  • -

Samo sam šutjela. Red je došao na komentare iz publike, a panelistice su sada željele čuti i ljude rođene '80-ih i '90-ih. Ja sam ta: u publici i rođena '90-ih. A od mene ni glasa.

"Reci bilo što. Ili nešto konkretno. Da su bile super. Da je diskusija bila poučna, zanimljiva (s tim ne možeš pogriješit). Nakašlji se ako ništa drugo. Ili gledaj u daljinu kao da se koncentriraš, možda se javi netko drugi za to vrijeme i spasi stvar. Što im bitnoga možeš reći, balavice, a?! Pričale su skoro dva sata, valjda im možeš reći nešto, čisto da znaju. I to da si ostala bez teksta je komentar. Evo, gotovo, sad već prelaze na druge teme", rojile su mi se u glavi misli iznenađujuće agresivnoga tona. 

Jer, situacija je bila sljedeća: utorak navečer je, 9. prosinca, nalazim se u dvorani Müller kina Europe, a diskusija Žensko NE '90-ih, organizirana u sklopu Human Rights Film Festivala približava se kraju. Publike ima, sve uglavnom žene. I tako ja šutim cijelo to vrijeme, a dlanovi mi se znoje i žao mi je gošći koje sam šutnjom ogradila četvrtim zidom.

Već su me pojmovi koje je Vesna Kesić spomenula, a ona je govorila prva, podsjetili na moju neupućenost:. Ženska infoteka, Ženski lobi… Pa onda pojmovi koji su se javljali u obraćanjima ostalih "predavačica" i na plakatima izložbe iz predvorja kina: CESI, CURE, Žene u crnom, MOST, Centar za antiratnu akciju, SVARUN, Ženska grupa Trešnjevka, Centar za žene - žrtve rata, časopis Kruh i ruže… Za neke znam, za neke sam samo čula, ni o čemu od toga ne znam reći više od dvije rečenice. Ponegdje ni to.

Da razjasnim, rođena sam baš te nesretne '91. i da, sjećam se nekih zaštitnih maski koje su par godina kasnije, iz meni tada nepoznatog razloga, virile iz ormara za cipele u mom domu u Istri. I da, tate u nekom periodu nije bilo doma, a mama i ja smo ga čekale na autobusnoj stanici (koja to nije bila), u nekim gluhim i tamnim satima. Ali to je to, osim strašljivog karaktera koji se može pripisati rastu u vremenima straha i neizvjesnosti,; nikakvih drugih doticaja s ratom nisam imala.

A evo me sad, slušam Marijanu Senjak koja spominje terapijske grupe za ratne izbjeglice organizacije Medica i granate koje su ih prekidale u radu. Spominju se žrtve seksualnog nasilja, život u teškim uvjetima, odvojenost od obitelji, stradavanja… sve u svemu, složit ćete se, nimalo lake teme. Pa ipak, Senjak pametno upozorava: "Obično ovakvi događaji započinju nekakvom vrstom ispričavanja (…) Ako su žene mogle preživjeti ta teška iskustva, najmanje što mi možemo je govoriti o njima s istom snagom."

Promjenu koju je u živote žena donio rat jasnije sam shvatila kada je Jadranka Miličević objasnila kako svoj život dijeli na onaj "normalan" do 1992. u kojem je bila majka, kćerka, supruga i na onaj nakon toga u kojem joj je glavni identitet bio onaj izbjeglički. Radom u grupi Žene u crnom pronašla je način da se "osjeća korisnom".

Dodala je i sljedeće: "Ja sam možda najbolji primjer ili dokaz da sam zahvaljujući ženskoj solidarnosti, podršci, mreži prijateljstva preživjela ove 23 godine." Na to se nadovezala i Aida Bagić ističući upravo prijateljske odnose s ostalim panelisticama, ali i osobama u publici poput Vesne Janković, Biljane Kašić, Vanje Nikolić, Marine Škrabalo; kao glavni izvor snage u '90-tima, ali i sada. Dala je i ideju za neke buduće diskusije slične ovoj: "Možda možemo razgovarati ne samo o tome što je bilo žensko ne u '90-ima, nego jesmo li uspjele i što je to bilo naše da? Čemu smo uspjele kazati da?"

Gotovo sve sudionice diskusije osvrnule su se na film Klice nade redateljice Fione Lloyd-Davies koji je u kinu Europa prikazan dan ranije. Očito dojmljiv rad, vratio ih je u ne tako davna vremena i potaknuo na razmišljanje o tome što se u slučajevima silovanja i drugih oblika nasilja nad ženama zbilja može učiniti. Simptomatičnim se učinio samo naizgled šaljivi komentar Vesne Kesić koja je ustvrdila kako joj se situacija čini beznadnom i da se rješenje možda ipak nudi u "teškom ženskom militarizmu", što je suprotnost svemu što su radile '90-ih.

U vrijeme u kojem razne poznate osobe iz svijeta filma i glazbe, više ili manje utemeljeno, nazivaju sebe feministima, i u kojem to, više ili manje utemeljeno, činim i ja, bilo mi je posebno zanimljivo čuti komentare o feminističkim impulsima djelovanja ovih mirovnih aktivistica. Gordana Obradović Dragišić se feminističkim temama počela baviti u studentskim danima, slušajući predavanja raznih feministikinja. Kako je istaknula, feminizam se "tek s ratom konkretizirao kroz konkretan rad". Slično razmišlja i Aida Bagić koja je ustvrdila da tu su svoju poziciju "artikulirale u hodu" te da su izrasle k feminizmu.

"U srži feminističkog pristupa je deligitimiranje nasilja", rekla je Vesna Teršelič, dodavši kako je u mirovnim organizacijama "bila vrlo važna feministička analiza i feministička kritika. Ali isto tako, samo to da je netko žena nije značilo kako će se netko opredijeliti u vezi rata; ni tada, ni kako će se postaviti prema isključivosti danas. (...) Naš rod i naša pripadnost ženskom spolu nam ne garantira feminističku usmjerenost."

Da ne bi bilo pogreške, pitanja iz publike je ipak bilo, i diskusija se dotakla još mnogih tema poput uloge muškaraca u ratu i mirovnom aktivizmu, problemu kažnjavanja silovatelja, pitanje važnosti Haaškog suda, o hrvatskim nacionalističkim strujama i slično. Bile su to "lakše" teme za pratiti, ali nimalo lake za vlastito pozicioniranje i pronalazak pravih argumenata.

Stoga je možda, umjesto kakvog do kraja nepromišljenog komentara, šutnja ipak bila najbolji izbor za mene tog utorka. Srećom, pa nije bilo tako za mirovne aktivistkinje i aktiviste početkom '90-ih.

Objavio/la antonija [at] kulturpunkt.hr 29.12.2014