Dani žena | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Dani žena

Ovogodišnji Dani hrvatskog filma, koje su obilježile mlade redateljice Hana Jušić i Sonja Tarokić, nisu jednako zasjali kao prošle godine.

Piše: Dean Kotiga
  • A
  • +
  • -

"Mislim da su ovi Dani za naše kolege studente i za nas same i općenito ovi festivali u ovo vrijeme dok studiramo više služe kao da je netko uperio prst u nas i sad se nakon toga treba snać'. Nakon toga što je uperen prst i nakon toga što drugi ljudi imaju mišljenje, nakon toga se treba snać'. Zapravo, ovo tu je sve ništa. Ovo tu je sve ništa. Baš ništa." - govori jedna od redateljica koja je obilježila ovogodišnje, jubilarne 20. Dane hrvatskog filma, Sonja Tarokić, u videointervjuu s kraja teksta. Iako se nakon toga definitivno treba tek pokazati, Dani su oduvijek bili početni poligon svega kasnijeg, platforma s koje se kreće dalje, i iznimno je bitno pravilno povući te prve poteze te krenuti dobrim smjerom, tako da ipak nisu "baš ništa". Bit će zanimljivo pratiti što će od filmaša koji obilježe pojedine Dane biti u nadolazećim godinama, a i ovi su Dani potvrdili kako nam budućnost i nije tako crna, iako se na ovoj svima dragoj smotri moglo vidjeti nešto manje kvalitetnih uradaka nego lanjske godine. No, krenimo redom.

Iz igranofilmske produkcije, koju su ponovo obilježili skromni produkcijski uvjeti te, minimalistički obrađeni, obiteljsko-prijateljsko-ljubavni odnosi, izdvojiti treba nekoliko zaista loših i zaista dobrih filmova: među lošijima prvenstveno mislim na Mezanin Dalibora Matanića, koji priča o, kako kaže katalog, "otuđenom velegradu u kojem vladaju nemilosrdna pravila korproacijskog društva gdje djevojka pristaje biti svedena na ljudsko meso jer je to jedini mogući ulaz u igru preživljavanja". Brrrr. Krajnje proračunato, na trenutke napadno simbolično (što je, zapravo, autorska konstanta Matanićevih filmova), a posebice je razdražljiv kraj, gdje glavna glumica guta jelo čime (slijedi sarkazam) visokom i latentnom metaforikom želi reći da to što se desilo jednostavno "mora progutati", da bi nakon toga pogledala u nas pri čemu kao da pita "gutamo li i mi isto takvo što u našim životima?" Meni je samo žao što su mnogi progutali i – taj film.

Od dobrih filmova moram pohvaliti prvijenac Filipa Mojzeša Noć za dvoje kojeg krase pametno napisani dijalozi, sigurno vođenje glumaca te redateljski vrlo vješto izvedeni dugi kadrovi (mjestimično i preko 4 minute). Lijepo je vidjeti da se s dvoje glumaca i jednom dugom šetnjom ipak može nešto napraviti. Zimica Hane Jušić nema čak ni šetnju ni raskošne dijaloge, već strogo skučeni interijer i mnogo šutnje, pa opet je priča o nejasnom ali svejedno dramaturški vrlo zaokruženom odnosu dvoje mladih jedan od najimpresivnijih uradaka Dana. Za Zimicu je Jušić dobila nagradu Jelena Rajković koja se dodjeljuje najboljem redatelju ispod 30 godina, a sa Sonjom Tarokić supotpisuje i drugi ponajbolji film Dana - Pametnice, film ostvaren u sklopu Talent Campusa Sarajevo Film Festivala koji govori o dvije prijateljice od kojih je jedna djevica, a druga joj onda objasni da to više ne može tako. Snimljen u nešto boljim produkcijskim uvjetima, ovaj crnohumorni slice of life krasi savršeno pogođen ironijski modus koji nikada ne prelazi u prvi plan već, fino iznijansiran, konstantno vreba iz kuta. Uz sigurnom rukom vođenu režiju, najveća je odlika filma zaista zavidno umijeće mizanscenskog baratanja. Ispripovijedana priča lijepo je uokvirena dvjema sličnim sekvencama s plesom cha-cha-cha, a zanimljivo je i to što baš sve što prikazuju Pametnice u isti mah i dovode u pitanje. Kad tome pribrojim drugi film Tarokić, Kurvo!, koji je sasvim neopravdano izuzet iz konkurencije iako je tek pokoji tjedan ranije nagrađen Grand Prix-om na FRKA-i - reviji radova ADU, jasno je da je upravo dvojac Jušić-Tarokić obilježio ovogodišnje Dane. Oni kojima će prijašnji radovi tih redateljica (Tarokić – Crveno; Jušić – Stric) biti nepoznati mogli bi ih prepoznati i po filmskim tekstovima, ponajprije u Hrvatskom filmskom ljetopisu, gdje već neko vrijeme obje kritički recenziraju recentna ostvarenja, ali pišu i analitičke tekstove (iz sjećanja prizivam vrlo korektan tekst Tarokić o Fritzu Langu, npr). Tako da veseli da filmove snimaju i ljudi koji nešto o filmovima znaju, pa se tako dobrom rezultatu možda i ne treba pretjerano čuditi. S veseljem iščekujem njihov prvi dugometražni film, a već su najavile svojevrsni nastavak PametnicaTajnice.

Ovaj je put pobjednik ZFF-ovih Kockica puno bolje prošao nego lani, pa je tako Juraj Lerotić sa svojim Onda vidim Tanju nakon Kockica osvojio i Grand Prix DHF-a i Oktavijana, nagradu Hrvatskog društva filmskih kritičara. Lerotićev konceptualni film, iako ne zaslužuje baš tolike Tomićeve panegirike, vrlo je osvježavajuće ostvarenje, pa s radošću čekamo njegov sljedeći uradak. Od ostalih ostvarenja spomenimo Popravilište za roditelje Brune Ankovića te Ustaj Miro! Petra Oreškovića, koji je montažno superioran gotovo svim prikazanim filmovima, a ni režijski ne zaostaje mnogo. Pomalo napadan i prenaglašeni kraj ponešto odudarajuće simbolike nepotrebno je oslabio konačni dojam, a spomenimo i najgenijalniju sentenciju sa Dana: "Kava je za Balkan, a juice – za Europu."

I šećer za kraj: Ivan Livaković. Jedan od onih koji su definitivno obilježili prošlogodišnje Dane, a za kojeg smo se svi pribojavali pitajući se hoće li duga forma izdržati njegov vatromet boja, planova, rakursa, svih mogućih i nemogućih oblika filmskog zapisa sam je ponudio najbolji odgovor. "Zločesti dečko hrvatske kinematografije", kako mu tepaju, ili "dobri duh novog filma", kako bih ga ja radije nazvao, apsolutno je i nepogrešivo nenormalan, i to u najpozitivnijem mogućem smislu. Njegov je Bitchville uvjetno rečeno priča o tri mlade, razuzdane i fatalne sestre koje žele otići iz Pičkovca. Radnju nema smisla prepričavati, jer je gotovo i nema, budući da je sadržaj kod Livakovića uvijek sporedan dok je ono vizualno/ugođajno u prvom planu. Tijekom oba gledanja vrijeme je proletilo za čas, i dojma sam kako bih njegove filmove mogao gledati i u mnogo duljoj minutaži, što mi se prošle godine još uvijek činilo upitnim. Ponovno se jasno vidi utjecaj Lynchove nadrealne estetike, ovog puta i s gotovo citatnim posezanjem za ulogom Grace Zabriskie iz Unutarnjeg Carstva, ali dignute na višu razinu. Film je inače njegov diplomski rad na ADU, a jedinom nedoumicom ostaje zašto je uvršten u igrani a ne eksperimentalni program.

Dokumentarni je program obilježen trima filmova s ratnim temama – Zaustavljeni glas Višnje Starešine dobio je nagradu publike, Mila traži Senidu Roberta Tomića Zubera puno bolje izgleda nego što se to sadržajem da naslutiti, a laureat Silvestar Kolbas se u Ratnom reporteru ponovno vraća omiljenoj temi – samome sebi – kojoj rat zapravo služi samo kao podloga.

Na animiranom je planu nagradu ponešto očekivano ali svakako zasluženo odnio Simon Bogojević-Narath sa vizualno raskošnim Cvijetom bitke, a simpatično je ostvarenje i Pas/Zec Nebojše Slijepčevića. Što se eksperimentalnog dijela tiče, bitno je istaknuti nekoliko naslova, ponajprije Boje pauka Zdravka Mustaća i Pustaru Ivana Faktora, a dojmljiva su ostvarenja i Pow's pov Gorana Trbuljaka te Nogomet Ane Hušman (nagrada za najbolju režiju i Oktavijan za najbolji eksperimentalni film). Iako bira po mnogočemu srodne i prostorno-vremenski strogo ograničene mikro-zajednice, poput gradskih tržnica ili obiteljskih ručkova, Hušman im strukturalno svaki put iznova drugačije pristupa, s uvijek prisutnom dozom ironije. Očekivano, da ne kažem isto, a ipak osvježavajuće i zadovoljavajuće, što ne možemo reći za mnogo naših redatelja. No, ono najbitnije vezano uz eksperimentalni program jest izostanak najboljeg naslova, posljednjeg uratka dvojca koji je obilježio prošle Dane, dvojca Ramljak-Škobalj. Njihov In utero u svojoj je nevjerojatnoj jednostavnosti začuđujuće kompleksan i slojevit metafilmski esej, koji svakako zaslužuje uvrštavanje u konkurenciju, a po meni čak i nagradu. Uz neuvrštavanje Tarokićina filma Kurvo!, neuvrštavanje naslova In utero najneoprostiviji je previd selektora.

Juraj Kukoč i njegovi videointervjui, koje sam i u lanjskom osvrtu pohvalio, opet su dobrodošli i hvalevrijedni posebni dodaci na filmove same. Opušteno razigran i prirodno duhovit, najdivniji je onaj dvanaestominutni s parom Jušić-Tarokić u kojem se one čas obrušavaju na napis Jurice Pavičića kako su one dio novog ženskog vala i kako to "nema veze s pameću/mozgom", a čas najavljuju "manifest pičke", pri čemu Tarokić duhovito primjećuje kako su njih dvije i Livaković svojevrsna "estetika pičke". Gotovo jednako dopadljivi, iako iz posve drugih razloga, intervju je s Matanićem koji nebulozno pokušava opravdati svoj "Mezanin".

Kad se podvuče crta, mislim da su Dani bili za nijansu slabiji od prošlogodišnjih, pri čemu ipak ponajprije imamo zahvaliti ponešto lošijoj filmskoj produkciji. Ali neke su stvari ispale i bolje – primjerice, nakon prošlogodišnje smijurije s nagradom za najbolju produkciju, ove je godine s pravom nagrađena produkcijska kuća Hulahop (Olinka Vištica i Dana Budisavljević), koja je među ostalim producirala i pobjednički film. Dodajmo još i kako je s glumačkog aspekta ponovo dominirala Marina Redžepović, u čemu joj se ravnomjerno pridružila Iva Mihalić, dok je nagradu za najbolju ulogu odnijela Marina Vodeničar iz Pametnica, također zasluženo.

I to je to, zaključimo kako su Dani još jednom potvrdili da za budućnost hrvatskog filma – uz neke nove producente, scenariste i redatelje – ipak nema straha!

 

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 21.04.2011