Dekonstrukcija komunikacije kao pretpostavka bliskosti | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Dekonstrukcija komunikacije kao pretpostavka bliskosti

Audiovizualni projekt Interferencija tonote i varboske propituje komunikacijsku funkciju govora ukazujući na njegovu nepredvidljivost, kontekstualnost i relacionalnost.

Piše: Dijana Grubor

Foto: Sven Knechtl

  • A
  • +
  • -

U sklopu uvijek raznolikog programa Pogona Jedinstvo, eksperimentalni umjetnici tonota (Ivona Eterović) i varboska (Kristian Bagarić) su 20. i 21. travnja predstavili nastavak Interferencije, audiovizualnog projekta koji od prošlogodišnjeg izdanja ZEZ festivala razvijaju u suradnji s vizualnim umjetnikom Filipom Pacakom. Projekt je u ovoj iteraciji postao improvizacijska izvedba, što je otvorilo nove i kompleksnije puteve istraživanja njegove centralne teme – razgovora kao osnove konvencionalne komunikacije i načina na koje njegov neminovni raspad može osvijestiti i potaknuti kreativni značenjski potencijal zvučnih i neverbalnih komponenti komunikacijskog procesa.

Najavni tekst na Facebook i web stranici Pogona opisuje namjeru izvedbe kroz niz velikih pitanja – Što je razgovor kada se rastavi na zvuk, prostor, ritam i melodiju? Kako doživljavamo pojavu razgovora kada cilj nije komunikacija? ili Koja je uloga prostora u komunikaciji? Na dio njih je moguće pokušati odgovoriti prikladnom (socio)lingvističkom teorijom, ali je mnogo zanimljivije promatrati ih kao otvorene i kontinuirane emocionalne procese, prigrljujući zbunjenost koju teorija na iskustvenoj razini ostavlja. 

Prema Ivoni Eterović, projekt Interferencija djelomično je inspiriran albumom Zwischen eksperimentalnog umjetnika Jana Jelineka, koji elemente poimane kao prekide u koherentnom govoru, poput stanki, zamuckivanja, poštapalica i uzdaha, koristi kao osnovu za ritmičke i melodijske strukture te tako otkriva alternativne mogućnosti njihove konceptualizacije. Interferencija također polazi od fascinacije govornim nesavršenostima pa elemente unaprijed snimljenog govora prožima nizom efekata i intervencija, raznolikim katalogom zvukova, beatova, žanrovskih citata, a njihove se kolizije u kontekstu live izvedbe dodatno kompliciraju izraženom vizualnom i prostornom dimenzijom s komplementarnim setom značenja.

S obzirom na to da je riječ o spatial sound improvizacijskoj izvedbi, Pogon nije bio tek mjesto održavanja izvedbe nego sastavni dio komunikacijskog eksperimenta na tehničkoj i konceptualnoj razini njene realizacije. Zvučni setup višekanalne izvedbe sastojao se od zvučnika kružno postavljenih u prednji dio Velike dvorane. Kako navode sami umjetnici, zvuk se iz svake točke ozvučenog prostora čuo drugačije, dok su se svi elementi zvuka u jednakoj mjeri mogli čuti jedino u sredini kruga. Pritom se tretman zvuka efektima i njegovo pozicioniranje u prostoru odvijalo live. Prve večeri izvedbe publika je, sukladno običaju često viđenom na Izložbi zvuka, sjela u krug iza zvučnika pa je svaka osoba imala unikatan konceptualni i auditivni doživljaj, što je podrazumijevalo i zvučni, odnosno komunikacijski segment koji neminovno propušta. Iako je druge večeri to donekle razriješeno pripremljenim sjedećim mjestima, koja su omogućila smještanje dijela publike u centar prostora, setup je u interakciji s publikom i prostorom već u startu proizvodio prvi slom idealne komunikacije. 

Interferencija započinje isječkom rečenice iz nekog privatnog razgovora umjetnika, koja se postupno raspada i razlaže na riječi, slogove, zvukove i uzdahe kroz uvođenje drugih govornih fraza i tonalnih, perkusivnih i melodijskih elemenata. Izvedba je podijeljena na tri dijela obilježena specifičnim govornim stilom izvođača, njihovim ukusom i mjestima na kojima se odvija njihova komunikacija. Kroz izbor korištenih zvukova i postupno građenje atmosfere od dezorijentirajućih, abrazivnih tekstura prema klupskim citatima u vidu teškog beata koji se zatim pretače u toplu i euforično-obamrlu ambijentalnost, moguće je razabrati odjeke individualnih stilova izvođača – varboskinu mračnu ritualnost, tonotinu melankoliju – pri čemu komplementarnost njihovih pristupa u Interferenciji posebno dolazi do izražaja. 

U tom maglovitom ambijentalnom soundspaceu posebno je zanimljiv tretman svjetla i vizuala. Dok su svjetla više funkcionirala kao dodatan disruptivni element izvedbe – jer je njihov intenzitet i iznenadan bljesak ponekad prekidao ionako nestabilan, kaotičan tok misli i svako malo gurao publiku iz uronjenosti u zvuk prema osvještavanju okoline – vizuali su nešto suptilnije pratili proces napetosti i konsolidacije uspostavljen njenim zvučnim dijelom. Za razliku od dobrog dijela eksperimentalnih liveova, gdje je uloga vizuala ponajviše pratnja i potpora zvuku, nerijetko opterećena dodatnim prikazom vlastite kompleksnosti, u Interferenciji se vizuali javljaju nepretenciozno i organski, signalizirajući krhko razgraničenje između segmenata izvedbe nasumičnom pojavom na crnom platnu kao gotovo slučajni začetak ideje koja se tek kreće razvijati. Kako objašnjavaju izvođači, vizuali su unaprijed pripremljeni u softveru After Effects, kao i zvukovi u Abletonu, no s obzirom da After Effects ne može uživo raditi vizuale ni pratiti glazbu, odlučili su da glazba umjesto toga prati vizuale. Tako naizgled iz tehničkog ograničenja nastaje netipičan proces međusobnog praćenja kroz tri medija koji odgovaraju trima vidovima komunikacije – zvučnom, vizualnom i svjetlosnom – u spontanoj dinamici međusobnog informiranja, reagiranja i otkrivanja mogućnosti stvoranja kroz takvu interakciju. 

Prvu večer izvedbe obilježila je suzdržanija i meditativna atmosfera, na što je, kako je ranije spomenuto, donekle utjecao i prostorni razmještaj publike i njene reakcije, koje su najviše podsjećale na trenutke privatne refleksije. U domeni zvuka je postojalo jasnije razgraničenje pojedinih dijelova izvedbe pa se svaka intervencija primarno registrirala kao prijelaz iz jedne misaone i komunikacijske cjeline u drugu, praćenu tragovima nedovršenih razgovora i nerazrađenih glazbenih ideja koje su mutirale u druge stilove i oblike ili pak izblijedile u zaborav. Dok je prve večeri svijest o fragmentarnosti cjeline bila u fokusu doživljaja, druge se jasnije nametnula ambivalencija koja proizvodi sinergiju – dijelovi izvedbe su se zaigranije i fluidnije preklapali i rasipali uz veći upliv beatova i klupskih elemenata kao prepoznatljivog vezivnog tkiva, a ta je zaigranost i lakoća proizvela življu i angažiraniju atmosferu. Važno je istaknuti da je Interferencija druge večeri izvedbe uspjela postići prirodno stapanje elemenata eksperimentalne izvedbe i klupskog seta, što je kod hibridnih izvedbi nerijetko izazov zbog predominacije jednog od aspekata u pristupu izvođača.

Iako je začetke propitivanja ideje komunikacije moguće registrirati i u ranijim zajedničkim projektima tonote i varboske (primjerice, u punk nije mrtav sessions),  Interferencija je njihov prvi eksperiment koji se decidirano i ambiciozno posvećuje tom kompleksnom i nabijenom fenomenu kroz višedimenzionalno i transparentno naglašavanje njegove prisutnosti na svim razinama projekta, remeteći na taj način njegovu samorazumljivost. Širenje poimanja komunikacije izvan uskih okvira logocentrizma omogućuje isticanje izvanjezičnih, spontanih, nesavršenih, osobnih, nevidljivih i podcijenjenih elemenata ljudske komunikacije te, možda sukladno najavnom tekstu, dovodi u pitanje samu komunikacijsku funkciju govora ukazujući na njegovu nepredvidljivost, kontekstualnu ovisnost, a ponajviše relacionalnost.

Jasno je da je u ovakvom dijaloškom pristupu težište na eksternalizaciji privatnih misaonih apstrakcija i njihovom sudaru s konvencionalnim zahtjevima i predodžbama okoline te jednako kaotičnim unutarnjim svijetom drugih ljudi, pri čemu je primarni cilj očuđenje ideja relacionalnosti i, pojednostavno rečeno, uvjerenja da uopće zaista znamo što mislimo i govorimo te da to možemo prenijeti drugima. Primarno veliko pitanje koje ostaje neodgovoreno zapravo je kako je komunikacija uopće moguća. Umjesto točke alijenacije i razgraničenja, u Interferenciji je to početno mjesto izgradnje bliskosti. Uspjeh izvedbe još jednom potvrđuje logičnost suradnje između tonote i varboske, koja ovaj put rezultira maštovito razrađenim projektom čija je srž u otvorenosti da zajedno s publikom istraži kaotičnost međusobnih utjecaja.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 02.05.2022

VEZANE VIJESTI

Propuštena i pronađena zajedništva

Piše: Anamarija Žugić Borić

Usprkos pretjeranom limitiranju komunikacije s publikom, pandemijski je ZEZ Festival iznjedrio važne suradnje i zaključke o elektroničkoj glazbenoj i intermedijalnoj sceni.

Improvizacije: tonota i varboska (I. dio)

Autor: Lujo Parežanin
U petom podcastu posvećenom glazbenoj improvizaciji donosimo originalnu izvedbu dvojca tonota i varboska popraćenu razgovorom o prednostima improvizatorskog pristupa elektroničkoj glazbi.

Improvizacije: tonota i varboska (II. dio)

Autor: Lujo Parežanin
U drugom dijelu podcasta s tonotom i varboskom donosimo izvedbu popraćenu razgovorom o novim strujama u klupskoj glazbi, koje, umjesto orijentacije na ples, prednost daju oblikovanju zvuka.