Dekonstrukcije klupskog zvuka | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Dekonstrukcije klupskog zvuka

Autechre možda nisu na kreativnom vrhuncu karijere, ali njihov utjecaj, kao i utjecaj Russella Haswella, posljednjih godina sve više odjekuje eksperimentalnom elektroničkom glazbom.

Piše: Ivna Franić

FOTO: Doris Fatur / Confusion

Ono što možda prvo upada u oči kod aktualnog izdanja Illectricity Festivala – izuzev trajanja rastegnutog na više od mjesec dana – njegov je program, ove godine predvođen glazbenim veteranima radije negoli predstavnicima novih trendova. Britanske ikone Autechre i Russell Haswell kao predvodnici otvorenja festivala te Luke Vibert i Synkro kao headlineri glavne večeri na papiru djeluju poprilično ziheraškim odabirima. Večer otvorenja, međutim, bila je mnogo više od pukog ispunjavanja nostalgije za po nekima boljim danima eksperimentalne elektroničke glazbe u Zagrebu ili pak povlađivanja fanovima koji su istu prestali tako revno pratiti.

Iako dolazi primarno iz domene vizualnih umjetnosti, Russell Haswell je svojim često nepristupačnim spojem noisea i klupske glazbe izvršio utjecaj na neke od ključnih suvremenih trendova, štoviše, mnogima će biti poznat kao ko-autor izdanja po kojem je nazvana sada već gotovo kultna izdavačka kuća Blackest Ever Black posvećena upravo opskurnoj elektronici. Za razliku od mračnog techna koji dominira izdanjima BEB-a, Haswell se više bavi dekonstrukcijom omiljenog klupskog žanra. 

Okosnicu njegovog intenzivnog seta čine inače sporedni elementi techno skladbi: umjesto umješnog pretakanja iz jedne stvari u drugu i polagane gradnje svakog dijela seta, dobivamo samo isprekidane uvode, nervozne gradnje i osakaćene vrhunce. Ono što Haswell nudi nisu skladbe rastavljene na "proste faktore", već sami ekstrahirani faktori – bez cjeline koju bi trebali tvoriti, odnosno tvoreći jedan sasvim drugačiji narativ od onog uobičajenog klupskog, oni poprimaju bitno drugačije značenje izravno izmještajući set u eksperimentalni kontekst.

Legendarni mančesterski dvojac Autechre nudi pak nešto drugačije promišljanje tanke granice među spomenutim glazbenim pravcima, ovom prilikom uzbudljivo osvježeno neizravnom referencom upravo na suvremene tendencije kojima je kumovao Haswell s brojnim suradnicima. Otprilike središnji dio i vrhunac njihovog seta činio je blok kondenziranog amalgama glitchastog IDM-a i mračnog techna, ukazujući na sponu ali i utjecaj popularnog izričaja ‘90-ih sa danas prevladavajućim raspoloženjem, podsjećajući ujedno i na korijene koje IDM vuče iz prljavog techna i acid housea. Da bi ugođaj bio potpun, Autechre su se pobrinuli za tradiciju koju odavno njeguju – nastupanje u potpunom mraku.

Nakon poprilično neuzbudljivog nastupa koji su neki od nas imali prilike uloviti na prošlogodišnjem Donaufestivalu, očekivanja od Roba Browna i Seana Bootha možda nisu bila osobito visoka. Kao i samoj njihovoj glazbi, međutim, prostor igra vrlo važnu ulogu u live nastupu, što je dokazala duboko zamračena i dodatno opremljena Močvara nasuprot tek polu-mračnoj retro hotelskoj dvorani u Kremsu ili u sjećanju zamagljenom KSET-u. Odabir mraka nipošto nije hir niti prvoloptaška dosjetka: potpuni mrak u prepunom klubu osim očite klaustrofobije izaziva nelagodu zbog izostanka sigurnosti uobičajenog koncertnog, pa čak i nešto skrovitijeg klupskog okruženja. Bez poznatih oslonaca mitologiziranog prijenosa "live energije", neke prakse gube smisao, ostavljajući posjetitelje da – i figurativno i doslovno – tapkaju u mraku u kojem im preostaje fokusirati se na podjednako prostornu komponentu same glazbe, ili pak pronalaziti nove oblike ponašanja poput glasnog komentiranja kao nadomjestka suptilnije fizičke komunikacije. Brown i Booth to su ometali na trenutke zaglušujućom tutnjavom koja je zahvatila cijeli klub, terasu i okolinu, pružajući možda do sada najintenzivniji doživljaj njihovog live seta.

Autechre možda nisu na kreativnom vrhuncu karijere, ali njihov utjecaj, kao i onaj kolege Russella Haswella, posljednjih godina sve više odjekuje eksperimentalnom elektroničkom glazbom. Utoliko je bilo nagrađujuće doživjeti nastupe koji se ne oslanjaju na odavno stečeni status, već nastavljaju propitivati granice vlastitih izričaja i odabira, inspirirati se zvukovima koje su sami nadahnuli, ali i ponuditi odgovor na iste. Ističući sastavne dijelove onoga što čini klupsko iskustvo, i jedan i drugi umjesto eskapističke cjeline nude proučavanje i suočavanje sa često mistificiranim procesima.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 22.11.2016

VEZANE VIJESTI

Umjetnost vrištanja

Piše: Nina Čalopek
Koncert Erne Ómarsdóttir i Valdimara Jóhannssona, održan u sklopu ovogodišnjeg "pobješnjelog" Ganz novog festivala, bio je, u nedostatku preciznijeg termina, urnebesno zabavan.

Naličje razumljivog

Piše: Iva Rosandić

Science Fiction – New Parallel Worlds multidisciplinaran je osvrt na svakodnevne pojave koje artikulacijom specifičnih koncepata predstavljaju drugačije viđenje stvarnosti.

Umjetnost greške

Piše: Bojan Krištofić

Estetika glitcha jedan je od nosećih zidova suvremene digitalne umjetnosti: ima svoje klišeje i idiosinkrazije, svoje predstavnike i avangardne iznimke, festivale i publiku.