Deložacija kulture | kulturpunkt

Deložacija kulture

Odluka Grada Velike Gorice da smanji sredstva namijenjena izložbenoj djelatnosti Galerije Galženica neshvatljiv je udarac na vrijednu infrastrukturu otvorenu za suvremene umjetničke prakse.

Piše: Lujo Parežanin

FOTO: Galerija Galženica / Facebook

Uzevši u obzir široku devastaciju kulturne infrastrukture – rezultat koje je naglašena centralizacija kulturnog života u državi – slučajevi u kojima ona usprkos svemu uspijeva biti razvijanom izvan Zagreba izuzetno su vrijedni i zaslužuju posebnu potporu i zaštitu. Često je riječ o infrastrukturi nastaloj i održavanoj u okrilju pučkih otvorenih učilišta i domova kulture, osobito tijekom socijalizma, kada kulturna politika posebnu pažnju posvećuje razvoju i demokratizaciji kulturnog života u čitavoj zemlji. Postsocijalistička sudbina takvih institucija u kojima su kultura i umjetnost imale sigurno, ali i poticajno stanište golema je tema koja zaslužuje opsežni istraživački i znanstveni angažman. No ono što je nedvojbeno čak i temeljem površnog uvida jest da nam svakodnevni primjeri bezobzirnog odnosa prema toj ostavštini mogu poslužiti kao dobra ilustracija tranzicijske katastrofe na ovim prostorima.

Jedan od važnijih primjera ne samo očuvanja takve javne kulturne infrastrukture izvan Zagreba, nego i njezinog vrlo produktivnog razvoja je Galerija Galženica u Velikoj Gorici. Prkoseći svojoj naoko perifernoj poziciji, galerija je to koja je svoju smještenost u zagrebačkoj orbiti – a time i relativnu dostupnost metropolskoj publici, umjetnicima i kustosima – iskoristila na vrlo plodan način, zadržavši pod voditeljem Klaudijom Štefančićem jaku suvremenoumjetničku programsku orijentaciju koja ju stavlja uz bok ključnim prostorima toga tipa u Zagrebu.

Institucionalni je položaj Galženice specifičan utoliko što je riječ o galeriji koja ne posjeduje samostalnu pravnu subjektivnost, nego djeluje kao dio Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica, u sklopu čijeg izložbenog programa joj Grad financira djelovanje. U tom smislu, dakle, preživljavanje galerije – bar što se tiče gradskih sredstava – ovisi o potpori toj široj programskoj liniji Učilišta kao (i) glavne gradske ustanove u kulturi, uz Muzej Turopolja i Gradsku knjižnicu.

Ovih se dana, nažalost, pokazalo da ni takvo naoko stabilno institucionalno okrilje nije nikakva garancija suvislog odnosa prema jednom prostoru koji je Velikoj Gorici donio kontinuirani doticaj sa suvremenoumjetničkim praksama. Sredinom siječnja, naime, na Facebook stranici Galženice objavljeno je da je provedba nove programske godine "pod velikim upitnikom" jer su sredstva namijenjena galeriji "srezana od strane Grada Velike Gorice za gotovo 40 % u odnosu na 2019. godinu". U objavi se navodi kako to sigurno znači da program neće moći biti realiziran onako kako je zamišljen te da "u povijesti rada galerije, ovako drastično rezanje budžeta nema presedana".

Pa premda zbog spomenutog organizacijskog statusa Galženice u proračunu Velike Gorice nije moguće utvrditi točan iznos namijenjen galeriji, iz općih se izdvajanja za izložbenu djelatnost Pučkog otvorenog učilišta stvari daju razmjerno jasno iščitati, jer najveći njihov dio otpada upravo na Galženičin program. Tako proračuni za 2019. i 2020. godinu pokazuju da su gradska izdvajanja za izložbenu djelatnost Učilišta pala s ionako nevelikih 72 000 na samo 44 000 kuna, što odgovara postocima u citiranoj objavi. Takav dramatičan udarac redovnoj djelatnosti ove važne galerije za Kulturpunkt je komentirala kustosica Ana Kovačić, koja je kao nekadašnja suradnica Galženice dobro upoznata s njezinom važnošću, ali i prilikama u kojima galerija djeluje: "Iako je Galženica dio Pučkog otvorenog učilišta, zbog programa se smatra dijelom NGO scene, a za mene je to i mjesto koje vežem uz svoje kustoske početke. Zato znam u kakvim često nemogućim uvjetima radi Klaudio Štefančić, jer on zapravo i jest Galerija Galženica. Ovo je dio šireg problema rezanja sredstava za izložbeni program galerija suvremene umjetnosti – recimo, GMK je ove godine od Ministarstva kulture dobio ravno nula kuna za izložbe, što je nevjerojatno za jednu galeriju kojoj je izlagačka aktivnost primarna. Isto tako je i sa Galženicom: njoj su izložbe primarna djelatnost, pa je pitanje koja se poruka šalje ovime. Samim svojem položajem na 'periferiji' ova je galerija već pomalo u nemilosti, a sada se možemo zapitati i da li se sad ovim gotovo prepolovljenim budžetom pokušava zatrti jedino mjesto za suvremenu umjetnost u Velikoj Gorici."

Viješću o rezanju sredstava za Galženicu neugodno je iznenađena i kustosica Irena Borić, koja je krajem prošle godine tamo kurirala izložbu Niski tonovi Zemljine pjesme: "Ukidanje sredstava Galeriji Galženica pokazuje nedostatak senzibiliteta za važnost njene uloge na lokalnoj i međunarodnoj umjetničkoj sceni. Riječ je o galeriji suvremene umjetnosti koja kontinuirano i predano prati i predstavlja aktualne umjetničke prakse i zbivanja. Zbog toga, svojoj izmaknutoj velikogoričkoj poziciji uprkos, ima jedan od intrigantnijih programa. Tome osobito pridonosi otvorenost i interes voditelja galerije Klaudija Štefančića za suradnje s kustosima/cama, kolektivima i umjetnicima/cama različitih generacija i afiniteta. Ovakvo ukidanje sredstava je zastrašujuće jer se reže ionako skroman budžet čime su najugroženiji uvjeti rada umjetnika/ca."

Rezanje potpora Galženici tako je prije svega još jedan dokaz sistemskog zapuštanja kulturne infrastrukture, pa tako i one razvijane u okrilju pučkih učilišta i domova kulture, koji bi trebali pružiti najsigurniji dom raznovrsnim umjetničkim praksama. Da se u učilištima naglasak kratkovidno stavlja na komercijalne obrazovne sadržaje poput tečajeva stranih jezika mogli smo vidjeti i u slučaju splitskog Centra za kulturu i cjeloživotno učenje Zlatna vrata, gdje je vrsna ravnateljica iz područja kulture Tamara Visković zamijenjena kineziologinjom s andragoškim iskustvom i nikakvim doticajem s kulturom. U takvom je rasteru prioriteta potpuno jasno kako prolaze programi koji imaju veze sa suvremenom umjetnošću, sve i ako su etablirani poput Galženičinog. Što će u međuvremenu ostati od javnog u tim javnim ustanovama za trajnu naobrazbu i kulturu, to je sasvim drugo pitanje, neprilagođeno bezumnom imperativu konkurentnosti nekadašnjih staništa kulturnog života izvan metropole.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 05.02.2020

VEZANE VIJESTI

Oduzimanje grada građanima

Piše: Lujo Parežanin
Priča o Zlatnim vratima još je jedna priča o uništavanju kulturne infrastrukture u režiji desnice koja se ispod svoje suverenističke fasade pokazuje kao običan serviser interesa kapitala.

Gdje je jedina kreacija eliminacija

Piše: Ivana Pejić

Domovi kulture upotrijebljeni kao logori i mučilišta, a zatim prepušteni propadanju i istisnuti iz službene memorije, pokazuju se kao konačne žrtve kulturne samodestrukcije.

Prerastanje okvira

Piše: Matija Mrakovčić
Galerija Galženica, jedina velikogorička neprofitna galerija, slavi 35 godina rada.