Demokracija se svodi na dijeljenje | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Demokracija se svodi na dijeljenje

S Pascalom Gielenom razgovarali smo o kreativnim gradovima i konceptu zajedničkih dobara te ideologiji komonizma koju vidi kao alternativu neoliberalnim tržišnim odnosima.

Razgovarao: Luka Ostojić

FOTO: Nouveaux commanditaires / Vimeo

Pascal Gielen je profesor sociologije i političkih znanosti na Institutu za istraživanja u umjetnosti u Antwerpenu gdje vodi Culture Commons Quest Office. Uredio je međunarodnu seriju knjiga Antennae – Arts in Society (Valiz). U svom istraživanju fokusira se na kreativni rad, zajednička dobra, urbane i kulturne politike. Gielen je trebao održati predavanje Komonizam – Organiziranje umjetničkog svijeta onkraj politika kreativnih industrija u organizaciji Pogona – Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade i u suradnji s Društvom arhitekata Zagreba, a na temelju knjige Commonism: A New Aesthetics of the Real koju je uredio s vizualnim umjetnikom Nicom Dockxom. Nažalost, program je otkazan zbog zdravstvenih mjera opreza, no ipak smo uspjeli uloviti Gielena, razgovarati o njegovoj knjizi i saznati što misli o suvremenim uvjetima rada u kreativnom polju i konceptu zajedničkih dobara (commons) te kako je došao do ideologije komonizma koju vidi kao alternativu neoliberalnim kapitalističkim tržišnim odnosima. 

 

KP: Istraživački se bavite radnim uvjetima koji se odvijaju u tzv. "kreativnom gradu".  To na prvu zvuči kao prekrasan urbani prostor, no zapravo je riječ o nečem posve drugačijem i problematičnom. Što je kreativni grad?

Ideja kreativnog grada pojavila se sredinom 1990-ih tijekom prijelaza s kulturnih politika na politiku kulturnih industrija. U šali znam reći da je sve počelo kad je Tony Blair pred kamerama zagrlio Bona Voxa, ali to je doista bio simbolični trenutak kad je prihvaćeno da trebamo ovakav tip kreativnosti iz ekonomskih razloga. Od tada kultura više nije dobivala potporu zbog svoje intrinzične vrijednosti ili zato što je dio Bildunga, nego jer je postala ekonomsko oruđe.

Kreativni grad predstavlja način kako zadržati i ekonomski iskoristiti kreativnost u prostoru grada. Ta je ideja razrađena u utjecajnoj knjizi Richarda Floride Uspon kreativne klase iz 2002. godine. U Nizozemskoj smo 2009. analizirali planove kulturnih politika u svim gradskim i seoskim samoupravama. Samo dvije jedinice u svom planu nisu izravno spomenule Richarda Floridu! Možemo raspravljati i kritizirati njegove teorije – i time sam se bavio – no te teorije su kompleksne, a problem je što ih političari primjenjuju na vrlo pojednostavljene načine. Stoga bismo mogli pomisliti da je ovo krasno doba za kreativne radnike jer imaju političku potporu. No to se također može vidjeti kao manevar za rezove u javnom budžetu za kulturu jer kreativni radnici navodno na tržištu mogu zaraditi za život. Međutim, to nije održivo. 

KP: Zašto to nije održivo?

Istraživanja koja smo čitali i koja smo radili pokazuju da kreativne industrije uopće nisu održive, a to se može vidjeti na tri razine. Na makrorazini, one vode kulturnoj homogenizaciji: diljem svijeta možemo vidjeti iste izložbe, umjetnike i prakse, od Bruxellesa preko Tokija do New Yorka. Sociologinja Patricia Thornton to naziva "kompetitivnim izomorfizmom": ljudi i gradovi međusobno se natječu i pokušavaju se nečim razlikovati od konkurencije. No budući da samo promatraju jedni druge, zrcale se jedni u drugima i stoga svi na kraju rade iste stvari. Zato sada posvuda imamo hipstere, recimo. Kulturna homogenizacija dogodila se zbog natjecanja i to je ozbiljan problem. 

Na srednjoj razini, vidimo rast investicija (često od strane vlada, usput rečeno) u kreativne industrije, u start-upove. Međutim, investitori samo ulažu novac za prvih nekoliko godina rada, a nakon tog perioda mnoge male firme kreativnih poduzetnika završe u bankrotu jer ovaj model nije ekonomski održiv. Na mikrorazini, svjedočimo rastu prekarizacije slobodnih djelatnika koji skaču s projekta na projekt. Prisutna je ekonomska prekarizacija, ali također politička (jer freelanceri uglavnom nisu članovi sindikata), društvena (umjetnici se često moraju seliti zbog čega ne uspijevaju sklopiti dublje prijateljske ili obiteljske veze i postaju izolirani) i mentalna prekarizacija.

Ogroman je pritisak da budeš kreativan, da uvijek smisliš nešto novo. Zbog tog društvenog pritiska sve mlađi ljudi počinju patiti od burn-outa. Intervjuirali smo 1800 kreativaca iz cijele Europe, a barem njih 10 % doživjelo je burn-out. Rekli su da su se osjećali prazno, umorno, kao da još uvijek u glavi imaju dobre ideje (što im potvrđuju i ljudi iz njihovog okruženja), ali ih ne uspijevaju izraziti, što ih psihički ubija. Stoga je kreativni grad obilježen ovim kolektivnim pritiskom koji proizlazi iz slobodnog tržišta kakvo djeluje u Europi. Nisam protiv tržišta po sebi, tržište nam je potrebno za razmjenu, ali način na koji ono sada funkcionira nije učinkovit, a njegova izražena kompetitivnost je neodrživa (ekološki i društveno). To je druga strana kreativnog grada.

Postoji još jedna njegova strana. Vidimo kratkoročne investicije u kreativno polje, no istovremeno svjedočimo i rastakanju socijalne države (pogotovo u Zapadnoj Europi). Stoga u kreativnom gradu raste siromaštvo. Ljudi žive van gradova u prekarnim, čak proleterskim uvjetima, a jaz između bogatih i siromašnih postaje sve veći. Zbog toga svakih nekoliko godina u velikim gradovima (poput Pariza i Londona, ali i Antwerpena gdje živim) dolazi do ogromnih izljeva masovnog nasilja. Ljudi izlaze na ulice i uništavaju sve što im je na putu. Političari to nazivaju "besmislenim nasiljem". To je simptomatično za kreativne gradove: sve veća razlika između bogatih i siromašnih, prekarizacija kreativnih radnika, rastakanje srednje klase. Kako bude rasla ekonomska nejednakost, tako će rasti i tzv. "besmisleno nasilje". 

KP: Kreativni radnici i umjetnici u cijeloj Europi žive u prekarnim uvjetima. Uspijevaju li ipak pronaći neki oblik otpora ovom tržišnom pritisku?

Intervjuirali smo umjetnike, ali i komercijalne kreativce: arhitekte, dizajnere, ljude iz modne industrije... Često bi nam rekli da im fali nešto kako bi svoj rad mogli učiniti održivim. Recimo, jako im nedostaju odnosi povjerenja. Da bi mogli dobiti ili razmjenjivati ideje, trebaju bliske odnose sa svojim kolegama bez osjećaja da se međusobno natječu. Ali u neoliberalnom sistemu kolege se natječu (čak i kad se prijavljuju za javnu potporu) zbog čega često jedni od drugih skrivaju svoja promišljanja i najbolje ideje. Ljudima je također potreban prostor koji mogu dijeliti. Život u gradu je preskup, trebaju im jeftini radni prostori. 

Tako smo počeli razmišljati o nekom sveobuhvatnom konceptu koji bi opisao ovu potrebu za dijeljenjem. Pronašli smo to u staroj ideji zajedničkih dobara (commons) iz 15. stoljeća. Tad bi se ljudi našli na zajedničkom prostoru i razmjenjivali robu. To je bilo regulirano, a razmjena se nije temeljila na novcu nego na recipročnosti: ja tebi dam nešto, ti meni nešto vratiš. Onda smo počeli istraživati i otkrili smo da stotine organizacija danas rade po tom principu (mnoge organizacije i članci o zajedničkim dobrima mogu se pronaći na web stranici Peer 2 Peer Foundation). Tako možeš besplatno koristiti studio, možeš biti i njegov suvlasnik, ali nakon korištenja trebaš nešto vratiti zajednici. Novac može biti uključen, ali samo kao sredstvo razmjene, ne za stvaranje profita. 

U našoj knjizi pisali smo o mnogim takvim organizacijama kao što su Recetas Urbanas iz Seville ili Splendor iz Amsterdama. Splendor je koncertni prostor u vlasništvu i pod upravom skupine od 50 glazbenika. U upravljanju postoji samo jedno pravilo: svi članovi tijekom godine dobiju isti broj dana kada mogu organizirati kakve god koncerte žele. Svi imaju jednaka prava, novac ne igra ulogu. I nikad se ne raspravlja o umjetničkoj kvaliteti – glazbenici samo dijele prostor, a svaki od njih može ga koristiti za bilo koji tip glazbe. 

KP: To me podsjeća na Kinoklub Zagreb koji također članovima besplatno posuđuje filmsku opremu neovisno o umjetničkoj kvaliteti filma koji rade. 

Razlika je u tome što se Kinoklub Zagreb javno financira. Zajednička dobra su svojevrsni treći prostor, između tržišta i države, iako se zapravo dijelom preklapaju i s jednim i s drugim. Predivan primjer je napuljsko kazalište l'Asilo. Funkciju umjetničkog direktora zapravo vrši vijeće. Ljudi se nalaze svaki ponedjeljak popodne da bi raspravljali i odlučivali o programu, a bilo tko može ući i sudjelovati u radu vijeća. Možeš doći, predložiti nešto, zatražiti dvoranu na korištenje i raspravljati s drugima. Tako se može dogoditi da vrlo poznati filmski redatelj želi koristiti kazalište za svoje snimanje, no mora se dogovoriti s lokalnom cirkuskom grupom koja želi imati svoju izvedbu u isto vrijeme. 

KP: Zajednička dobra su već poznati koncept koji je prisutan u našoj svakodnevici čak i kad toga nismo svjesni. Međutim u svojoj knjizi uvodite novi koncept komonizma kao ideologije. Kako ste napravili skok sa zajedničkih dobara na komonizam?

Razlikujem četiri stvari: zajednička dobra (commons), korisnike zajedničkih dobara (commoners), razmjenu zajedničkih dobara (commoning) i komonizam (commonism). Zajednička dobra se zapravo temelje na knjizi Elinor Ostrom Upravljanje zajedničkim dobrima iz 1990. Ostrom je ekonomistica koja je za svoj rad na zajedničkim dobrima dobila Nobelovu nagradu 2009. godine, netom nakon što je počela globalna financijska kriza. Iz ekonomske perspektive, zajednička dobra su zajednički zbir resursa, bilo nematerijalnih (kulturnih) bilo materijalnih. Onda imate njihove korisnike, ljude koji žele nešto dijeliti, bez plaćanja i ugovorne obaveze. Zatim imate razmjenu, implicitnu ili eksplicitnu regulaciju dijeljenja. Jedno vrlo važno pravilo razmjene je recipročnost. I tako dolazimo do četvrtog elementa, komonizma. Sve ove prakse mogu se ostvariti samo ako vjerujete u društvene odnose, baš kao što neoliberalizam vjeruje da je slobodno tržište najbolja vrsta ekonomskih odnosa. 

Komonisti ne vide ekonomiju kao društvenu bazu – kako je to smatrao Marx, ali i kako su to vidjeli neoliberali – nego vide kulturu kao bazu. Ovdje pod kulturom mislim na ogroman skup znakova kojima možete označiti sebe ili svoj kontekst. To je moćno sredstvo za davanje značenja sebi i društvu. Sve je uključeno u označavanje, a i ekonomija je proces davanja značenja, baziran na kulturi. Kad to shvatite, onda možete pokušati dati značenje tom procesu na drugačiji način, možete se zapitati što je ekonomija i kakvi su sve ekonomski odnosi mogući. Nemam ništa protiv ekonomije, ali kultura je ta koja nam omogućuje da je dovedemo u pitanje i da osmislimo alternativne ekonomije. 

Komonizam je stoga ideologija koja predlaže drugačije društvene odnose. Jedino što nas može potaknuti da nešto želimo i radimo je uvjerenje. Treba nam ideologija. Naravno, svjestan sam problematičnih strana ideologija, ali istovremeno vidim i da nam one trebaju. Trebaš vjerovati i trebaš znati da vjeruješ. Također, valja naglasiti da su ovakvi sustavi uvjerenja ujedno i samoispunjujuća proročanstva. Ako vjerujemo da društvene odnose treba regulirati slobodno tržište, to će se ostvariti. Komonizam je uvjerenje da su društveni odnosi temeljeni na recipročnosti i slobodnoj razmjeni bolji od neoliberalnih odnosa. Ako to vjerujemo i ako se ponašamo u skladu s time, stvarnost će se početi mijenjati u tom smjeru. Ideologija je performativna – navodi te da je izvodiš!

KP: Kad u svojoj knjizi pišete o tome da je kultura društvena baza, pozivate se na Gramscija koji tvrdi da sustavi uvjerenja nisu fiksirani za određene klase nego da se distribuiraju preko diskursa ili kulture. Smatrate li da se komonizam može proširiti među širom populacijom? Ili se možda širi upravo sada, dok vodimo ovaj razgovor?

Zajednička dobra sad su izrazito u trendu, bujaju posvuda. Pritom je zanimljivo da nisu samo dio lijevih politika, nego i desnice. Prva belgijska stranka koja je organizirala konferenciju o zajedničkim dobrima bila je liberalna stranka (jer i liberalni kapitalizam preuzima resurse koji proizlaze iz zajedničkih dobara). Potreba za društvenim odnosima van tržišne regulacije sad se pojavljuje svuda, čak i u konzervativnim i kršćanskim krugovima. Cijeli taj bum vezan je uz osjećaj da su kompetitivni tržišni odnosi uništili nešto bitno. Neki na to reagiraju reakcionarno, sa željom da se vrate u zajednicu iz prošlosti, a neki progresivno. Zajednička dobra pripadaju tom fenomenu. 

Mimo tržišta, europska politika svela se na upravljanje obilježeno nepovjerenjem, a ljudi žele odnose povjerenja. Recimo, ako vaš rad financira Kreativna Europa, morate dostaviti ogromnu količinu izvještaja jer ne postoji povjerenje da ćete odraditi svoj posao. Kao profesor moram izvještavati koliko sam točno vremena proveo na pojedinom projektu, što nema nikakvog smisla. To je i jako skupo: 10 % budžeta Kreativne Europe troši se samo na izvještavanje. Isti trend prisutan je u obrazovanju, kulturi, zdravstvu, čak i u kirurgiji. Događa se na državnim i gradskim razinama. Naravno, izvještavanje je važno, ali ovakav tip izvještavanja je pogrešan jer potiče nepovjerenje. Ljudi se ne usuđuju preuzeti nikakav rizik jer strahuju da im izvještaji neće biti prihvaćeni. U šizofrenoj su situaciji da rade jednu stvar, a artikuliraju je na posve drugačiji način. Takvi odnosi sve blokiraju i moramo tome stvoriti protutežu.  

KP: U predgovoru knjige otvoreno zauzimate stav spram svoje teme: "Muka nam je od neoliberalizma i njegovih perverznih mehanizama, vjerujemo da su prijedlozi commonersa mnogo prikladniji suvremenoj globalnoj stvarnosti i općem ljudskom stanju." To je prilično neuobičajeno za akademski diskurs jer znanstvenici uglavnom tvrde da su neutralni. 

Kritiziram neoliberalizam skoro 15 godina i došao sam do točke u svom životu kad sam morao početi tražiti alternative. Konstantna kritika bez ikakve ideje alternative prilično me umorila i deprimirala. Stoga, nakon što sam 2014. objavio knjigu Kreativnost i drugi fundamentalizmi, zaključio sam da je kritici došao kraj (naravno, i dalje sam kritičan) i da se trebam fokusirati na rješenja, da trebam uložiti energiju u pronalaženje pozitivnih primjera, ideja budućnosti, možda čak i utopije. Tu je onda došao komonizam.

Zauzimanje stava bila je i gesta frustracije spram polja sociologije. Kad sociolozi pišu za A1 časopise, moraju iscrpno obrazložiti svoju metodologiju, no ono što zaboravljaju (i čak potiskuju) je iskreno navesti svoju ideološku poziciju u istraživanju. To se uvijek izbjegava, ali mislim da je za objektivan znanstveni rad vrlo važno definirati svoje stajalište. Recimo, ako kažete da pristupate određenoj temi iz pozicije ljevice, objektivniji ste nego ako se pretvarate da ste neutralni. Zato smo odmah u predgovoru radikalno rekli da vjerujemo u sustav zajedničkih dobara. 

KP: Iako vjerujete u taj sustav, niste naivni i u svom radu navodite prijetnje komonizmu. Vanjske prijetnje su prilično očite – njih predstavljaju država i tržište – no koje su unutarnje prijetnje? 

Istraživanjem raznih organizacija otkrili smo nekoliko unutarnjih prijetnji. Recimo, kako sam naveo, o programu napuljskog kazališta l'Asilo odlučuje vijeće koje je otvoreno svima. No tko zapravo sjedi u tom vijeću? Redom bijelci iz srednje klase. Stoga, iako je vijeće otvoreno, zapravo je ekskluzivno. Više je razloga tome, no prije svega je to zbog vremena. Tko stigne sjediti i raspravljati o programu? Oni ljudi koji u početku imaju dovoljno novca i slobodnog vremena. Uz to, raspravom u vijeću dominiraju ljudi koji su verbalno jaki. To su uglavnom obrazovani ljudi iz srednje klase. 

Zajednička dobra mogu biti opasno slična mafiji. Recipročnost je također mafijaški princip – mafija isto funkcionira na principu neformalne ekonomije. I uvijek je tu prisutna famiglia: nepotizam može postati ogroman problem u organizacijama zajedničkih dobara. Stoga te organizacije lako mogu postati zatvorene zajednice. Recimo, amsterdamski Splendor može koristiti samo tih 50 muzičara jer prostor nije dovoljno velik za više članova, stoga većina organizacija ima maksimalno 50 članova. Open source i nematerijalni resursi mogu biti dostupni većim skupinama, no kad govorimo o fizičkim resursima poput zgrade, pristup je ograničen. 

Postoji i bitna razlika između zajedničkih dobara i zajednice (community). Zajednica se uvijek temelji na nekom identitetu, na zajedničkim normama i vrijednostima zbog čega je zatvorena autsajderima. Ako korisnici zajedničkih dobara postanu zatvorena zajednica, praktički će postati isti kao privatni vlasnici, samo što se radi o kolektivnom privatnom vlasništvu. Zato je bitno to što organizacije poput Splendor nemaju kolektivni umjetnički identitet koji bi ograničavao njihove članove. Važno je da se zajednička dobra ne temelje na nekom identitetu, nego samo na potrebi za dijeljenjem resursa. Tako mogu ostati dostupna različitim identitetima. 

KP: Doduše, to pitanje je uvijek prijeporno. Zajednička dobra su otvorena svima, no želimo li dijeliti resurse sa svima, čak i s našim protivnicima?

Da, komonizam zastupa dijeljenje sa svima, no u mnogim se vijećima oko ovog pitanja vode borbe i beskrajne rasprave. Mislim da, kao ljevičari i intelektualci, trebamo ostati otvoreni drugim stranama. Naravno, takav odnos treba se temeljiti na nekim principima, no važno je držati prostor za dijalog otvorenim. Trebamo pričati s njima, održavati diskusiju. To može biti zanimljivo jer i s nacionalistima dijelimo neke vrijednosti koje se mogu vezati uz zajednička dobra. Naravno, mislim da oni te vrijednosti vode u krivom smjeru, no postoji preklapanje u uvjerenju da nam nedostaju društveni odnosi. Vjerujem da možemo djelomično uvjeriti naše protivnike u svoju stranu, ali da bismo to uspjeli, moramo ih shvatiti ozbiljno. Zaista vjerujem u taj agonistički model demokracije po kojem uvijek iznova treba pokušavati uvjeriti neistomišljenike i održavati komunikaciju. No, jednako sam tako pod utjecajem Julije Kristeve kad kaže da je Drugi uvijek unutar nas, dio je nas. 

Također, smatram da nije održivo da organizaciju zajedničkih dobara čine isključivo umjetnici ili ljudi koji imaju isti identitet, vrijednosti i norme. Treba uključiti ljude iz drugih polja i ideologija: odvjetnike, ekonomiste, konzervativne i progresivne političare itd. 

KP: Možda je još veći problem kako uključiti ljude koji se neće sami od sebe priključiti organizaciji. Drugim riječima, kako da zajednička dobra budu inkluzivna, a ne samo dostupna bijeloj srednjoj klasi?

Trenutno istražujemo razne strategije kako to postići, kako uključiti nižu klasu, neobrazovane, izbjeglice i druge skupine. U našim društvima postoje najmanje tri osnovna principa koja definiraju demokraciju. Na prvoj razini imamo klasičnu predstavničku demokraciju, a na idućoj razini je Habermasova deliberativna demokracija koja se svodi na razgovor. Mislim da se mnoge organizacije zajedničkih dobara temelje na deliberativnoj demokraciji: na pričanju, uvjeravanju, neslaganju, svađanju itd. Taj aspekt je vrlo važan, no da bi zajednička dobra bila otvorena svima, trebamo imati i agonistički princip (kako ga opisuje Chantal Mouffe). 

Ne slažem se s Mouffe da bi cijela demokracija trebala biti agonistička, smatram da trebamo sva tri aspekta. Agonistički princip znači da stalno trebamo biti svjesni da je konsenzus postignut deliberativnom demokracijom uvijek konsenzus ljudi koji dijele iste vrijednosti. Trebamo osvijestiti da u svakom slučaju postoje ljudi koji ne govore, koji ne mogu sudjelovati u raspravi, ali koji se mogu izraziti na druge načine. Uloga je umjetnika da istraže i pronađu načine kako izraziti mišljenja i stavove bez pričanja (recimo, vizualnim putem).

Odličan primjer je Recetas Urbanas iz Seville. Oni su svoj rad započeli s vrlo zanimljivim intelektualnim diskusijama, no onda su počeli raditi i na fizičkim prostorima (recimo, gradili su škole). Tamo su bili i ljudi koji nisu htjeli raspravljati ni o čemu, ali su htjeli graditi. Oni su se demokratski jednostavno uključili  kroz gradnju – samo im je za to trebalo pružiti priliku. Trebamo pronalaziti različite, jednako vrijedne načine sudjelovanja. Gradnja škole čak može biti važnija od intelektualnog razgovora zbog čega nam škole trebaju!  

Za mene se agonistička demokracija svodi na dijeljenje s ljudima s kojima ne dijeliš nužno iste vrijednosti, ideologiju ni kulturu. Živimo jedni kraj drugih. Možemo zajedno živjeti u istom gradu, a da nikad ne razgovaramo. I to je u redu! Ali možemo živjeti jedni kraj drugih. Također, agonistički princip omogućuje ljudima da postanu dio sustava kroz svoje djelovanje, ne nužno kroz govor ili kroz iznošenje uvjerljivih racionalnih argumenata. Na taj način osiguravamo da zajednička dobra uistinu ostanu otvorena. 

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 17.03.2020

VEZANE VIJESTI

Prilog zamišljanju budućnosti gradova

Piše: Antonija Letinić
Povodom Međunarodnog dana borbe protiv rasne diskiminacije u klubu Booksa održava se čitanje poezije nakon čega će zainteresirani posjetitelji moći sudjelovati u satu arapskog jezika.

Obrana zajedničkih dobara

Piše: Matija Mrakovčić
Natječaji za menadžment javnih poduzeća tek su minimum, potrebni su nam modeli njihove javne i društvene kontrole, poručila je platforma "Ne damo naše".

Odlazak advokatkinje zajedničkih dobara

Sveučilište Indiana objavilo je da je u utorak, u sedamdeset i osmoj godini, umrla Elinor Ostrom nakon borbe s rakom gušterače.