Di si, kućo stara... ovaj, nova! | kulturpunkt

Di si, kućo stara... ovaj, nova!

Zašto je house postao dominantnim zvukom klupskog provoda u nas, pa i šire?

Piše: Tonći Kožul
  • A
  • +
  • -

Epohalna vijest glasi: na HTV-u se kroz par mjeseci uvodi emisija posvećena house glazbi! Jest da ću vjerovat tek kad vidim svojim očima, ali ako je istina... 

To što se na HTV-u danas pojavljuje emisija koja se bavi glazbom već je samo po sebi senzacija, no ovdje je posrijedi nešto još senzacionalnije - nije riječ o nekoj svaštari tipa "Glazbena TV" ili "Metro pop", već o emisiji posvećenoj jednom samosvojnom glazbenom žanru!

Da, bilo je toga i prije... no, s jednom značajnom razlikom. "Izvan struje", "Top DJ Mag" i "Metal Mania" obraćale su se supkulturnim plemenima, čija su članstva bila taman dovoljno brojna da se ne mogu zanemariti, ali opet dovoljno malena da mogu ostati pogurnuta na margini. House, pak, dobiva svoju emisiju u trenutku kad je očvrsnuo u default glazbenu opciju, dominantni zvuk klubova za najšire mase, nešto od čega nitko ne može pobjeći. Riječju, MAINSTREAM.

Također: dok su se za kormilom "Izvan struje", "Top DJ Maga" i "Metal Manije" nalazili ne odveć glamurozni geekovi, voditeljica i producentica najavljenog house-showa trebala bi biti izvjesna Karolina Žužinjak, manekenka poznata po tome što se slikala za Playboy te hodala sa svjetskim rekorderom u ronjenju na dah!

Glamur igra veliku ulogu u ovoj priči: zvuk komercijalnog housea je bezbrižno iskvarcan, ležerno luksuzan, metropolitanski rafiniran, a svoj uspjeh može zahvaliti podršci onih cura što se satima pripremaju za subotnji izlazak. Jer, one su houseu svojim glasovima osigurale parlamentarnu većinu na podiju, a za sobom su, naravno, povukle i dečke.

Tako je houseu na europskim prostorima duboko utisnut žig heteroseksualne zabave, pa je postao "siguran" za najšire mase - za razliku od recimo SAD, gdje se house i dalje masovno doživljava kao gay glazba, te ostaje obitavati u gay getu. Utoliko zna biti zabavno gledati po domaćim diskačima 200%-hetero đibere u uskim bijelim majicama kako okidaju na vrišteće dive koje u svojim postojbinama preko Atlantika zarađuju za kruh nastupajući pred razularenom gay publikom.

No to je ionako irelevantno, jer Amerikanci su odavno izgubili primat nad house produkcijom. Danas na tom polju suvereno žari i pali kontinentalna Europa, pa se i kod nas po diskačima najčešće može čuti house europskog podrijetla.

Potpisnika ovih redova iznimno veseli što je riječ o masovnom glazbenom fenomenu kojim ne dirigiraju angloamerički opinionmakerski centri. Kad ovdje postane popularno neko strano hip hop ili rock ime, izvorište njegovog hypea uvijek se lako može locirati u SAD ili Velikoj Britaniji. No, s house hitovima iscrtavanje rute proboja već postaje teže: primjerice, "Stupidisco" Junior Jacka bio je naj house bomba u nas prošle godine, a da nije ni okrznula britansku top-listu. Još mi je zanimljivije i to što se ne sjećam da sam ijednom vidio spot za "Stupidisco" na talijanskim sat-kanalima, uzevši u obzir: a) da je Junior Jack Talijan, b) da talijanski sat-kanali nimalo ne oskudijevaju komercijalnim houseom!

Pop-house je u narodskim klubovima uskočio na mjesto ispražnjeno smirajem euro-dancea devedesetih. Razlika je, između ostalog, opet u glamuru. Dok 2 Unlimited, Maxx i Rednex sa svojim esteskim ekscesima nisu ni pretendirali da budu cool, današnji pop-house redovito teži "sofisticikaciji" - što naravno znači da zazire od toga da bude odveć napadan, na bilo koji način. Dok su snobovi euro-dancere ismijavali kao zaostale seljačine, najviše čega se ljubitelj pop-housea danas može bojati je da ga snob uzdignuta nosa smatra "ispraznom osobom."

Sličnost pop-housea s euro-danceom je, pak, u tome što obnavlja svoje baterije crpeći snagu iz underground trendova, ali tek u malim dozama. Ovo zna frustrirati ljude poput mene, koji bi voljeli da po našim klubovima mogu čuti više electrohousea, ali... glavno je da veze podzemlja i nadzemlja i dalje postoje.

Jer snaga housea i jest u tome što balansira između klasične pop strukture i apstraktnije mehanike groovea. Prosječni plesač osjećat će se nezadovoljno, dezorijentirano kad čuje dvije-tri nepoznate mu rock ili R&B pjesme za redom: u pop-strukturama se može istinski uživat tek kad se koliko-toliko memoriraju. No zato će prosječni plesač bez problema cijelu večer plesati na house čak i ako mu je nepoznato više od polovice danog repertoara - univerzalna apstrakcija repetitivnosti pruža kafein, diže, a pop elementi su šećer što kavu (kapučino, mokačino, kako god hoćete) čini pitkijom.

A tko voli kavu bez šećera, neka izvoli na techno ili tech-house parti. No ipak, pop-house je blizak underground houseu utoliko što je publika zvijezda (pored DJ-a, jel), a izvođači anonimusi. Kladim se da 99% pop-house publike nema pojma kako Junior Jack uopće izgleda, a velik dio vjerojatno ni ne zna da se "Stupidisco" tako zove nego je nazivaju "onom bejbimejkjormuv stvari". Radijski voditelji ionako se sve rjeđe udostojavaju imenovati stvari koje vrte. Mnogi pop-house hitovi uopće nemaju popratne spotove, a kad imaju, umjesto izvođača tamo se redaju prsate plavuše koje se izvijaju nad fotokopirkom ili drndaju pneumatskom bušilicom.

Kad se sve zbroji: nova klupska paradigma koja obiluje ženstvenošću i glamurom, uz dašak gay estetike, i koja pritom čini odmak kako od dominantnog sistema pop celebrityja tako i od željezne šake dominantnih centara estetske moći, i uz to ima jebenih stvari uz koje je super plesat? O da. House je zakon.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 04.11.2005