Dijalogom do budućeg suživota | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Dijalogom do budućeg suživota

Nedavno realizirana izložba Možeš li govoriti o tome? – Da mogu u Banja Luci, povod je za razgovor s Radenkom Milakom.

Razgovarala: Dea Vidović

Naslov dugoročnog i kompleksnog projekta Gdje se sve tek treba dogoditi / Where Everything is Yet to Happen (WEIYTH) odvija se u okviru SpaPort Bijenala 2009/10, u Banja Luci u Bosni i Hercegovini. Prvo poglavlje projekta je izložba naslovljena Možeš li govoriti o tome? – Da, mogu, koja je bila otvorena od 20. listopada do 15. studenog 2009. Organizator SpaPort Bijenala 2009/10 je banjalučki Protok – Centar za vizuelne komunikacije, dok projekt kustoski potpisuju Ivana Bago i Antonia Majača, odnosno Institut za trajanje, mjesto i varijable | DeLVe. Radenko Milak je predsjednik organizacije Protok te pokretač i direktor projekta SpaPort.

 



KP: Možeš li nam pojasniti ključnu ideju SpaPorta koji je pokrenut u okviru projekta Oživljavanje lokalne umjetničke scene?

R. M.: U periodu kada je u Banja Luci prošlo dvadeset godina od posljednjeg banjalučkog Jesenjeg salona pojavila se potreba da se osvrnemo na razdoblje i manifestaciju koja je predstavljala referentnu tačku jugoslavenske umjetničke scene i reprezentativnu manifestaciju u oblasti likovne umjetnosti.  Godine 1962., banjalučki likovni umjetnici su u Domu kulture otvorili izložbu pod nazivom Jesenji salon i tako utemeljili izuzetno poznatu i značajnu jugoslavensku bijenalnu izložbu koja je od sedmog Salona prerasla u manifestaciju međunarodnog karaktera. Tokom devedesetih nije postojao model kako manifestaciju zvanične ideološke platforme jugoslavenskog socijalizma prevesti u novi politički sistem, omogućiti kontinuitet Salona i postepeno ga prilagođavati novim pojavama i novim potrebama. Ali, iza nas su devedesete koje predstavljaju traumatičan period u istoriji ove zemlje, kao i razdoblje diskontinuiteta, gdje umjetnička produkcija gotovo da nije ni postojala.

U posljednjih par godina možemo govoriti o postojanju nove banjalučke umjetničke scene, kojoj su prethodile formiranje Akademije umjetnosti i Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpske. Prve generacije mladih umjetnika okupljenih oko umjetničke asocijacije Protok počinju svoje djelovanje kroz organizovanje predavanja, prezentacija, izložbi i na taj način stvaraju novu umjetničku scenu čije postojanje nije samo označilo promjenu u percepciji i produkciji savremene umjetnosti, nego i promjenu shvatanja funkcije umjetnosti unutar društva. U tom ambijentu je nastao razvojni projekat Oživljavanje lokalne umjetničke scene, a u okviru njega i SpaPort koji je podržala Švajcarska fondacija za kulturu Prohelvecija, kao i lokalni donatori, kao što su Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske i Grad Banja Luka.



KP: Koja su dosadašnja postignuća SpaPorta, točnije, što je do sada sve napravljeno?

R. M.: SpaPort se u zadnje dvije godine pozicionirao kao relevantna izložba savremene umjetnosti koja nudi mogućnost kustosima mlađe generacije, ne samo da realizuju svoje ideje, već i da SpaPort iskoriste kao mogućnost zagovaranja nove umjetničke i kustoske prakse. Prošlogodišnji SpaPort kurirala je kustosica iz Beograda, Ana Nikitović, a ove, kao i naredne godine, SpaPort kuriraju Antonia Majača i Ivana Bago u saradnji sa svojim ko-kustoskim timom.

SpaPort је nastao iz potrebe lokalne umjetničke scene da se razvije, profesionalizuje i učini sebe vidljivom u odnosu na regionalne i međunarodne inicijative u polju savremene vizuelne umjetnosti te da vremenom kroz instituciju izložbe SpaPort omogući kontinuiranu produkciju i promociju, što predstavlja problem ne samo umjetnika iz BiH već i umjetnika iz šireg regiona. Temeljnim razvojem i podrškom ostalih institucija u regionu, stručna javnost, kako lokalna, tako i inostrana počinju percipirati Banja Luku i SpaPort kao ključno mjesto za reprezentaciju regionalno-internacionalne produkcije savremene umjetnosti. Potencijal grada Banja Luke i Centra za vizuelne komunikacije Protok za realizaciju i kontinuitet ovakve manifestacije je već prepoznat, o čemu svjedoče sledeće činjenice: SpaPort je podržan na trogodišnjem nivou od strane Švajcarske fondacije za kulturu Prohelvecija u okviru projekta Protoka Oživljavanje lokalne umjetničke scene; veliki broj ključnih institucija i pojedinaca za savremenu umjetničku produkciju regiona se pridružio osnivačkim naporima organizatora, a tu prije svega treba izdvojiti Muzej savremene umjetnosti Republike Srpske i Centar za savremenu umjetnost iz Sarajeva, kao i institucije iz regiona, kao što su Muzej savremene umjetnosti iz Beograda, Moderna galerija i ŠKUC iz Ljubljane te Galerija Miroslav Kraljević iz Zagreba.



KP: Kako ste formirali Savjet SpaPorta, na temelju kojih kriterija ste birali njegove članove?

R. M.: SpaPort  u svojoj organizacionoj strukturi ima Savjet, sastavljen od priznatih stručnjaka u oblasti vizuelnih umetnosti, koji imenuje umjetničkog direktora manifestacije koji predlaže koncept izložbe. Savjet između ostalog nije samo odgovoran za imenovanje umjetničkog direktora, već je zadužen i za predstavljanje i zastupanje izložbe na međunarodnom nivou i za sveukupan razvoj manifestacije. Pri formiranju Savjeta vodili smo se okvirom regiona, odnosno prostora bivše Jugoslavije, tako da smo iz Ljubljane pozvali grupu Irwin, koja je delegirala Dušana Mandića kao predstavnika. Zatim smo pozvali Anu Janevski na preporuku WHW-a, kao osobu koja u svom polju djelovanja gravitira između Poljske i Hrvatske. Iz Bosne i Hercegovina imamo dva člana, Dunju Blažević, direktoricu SCCA iz Sarajeva i Ljiljanu Labović, direktoricu Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpske te predsjednik Savjeta, Branislav Dimitrijević, kustos iz Beograda.

KP: Ovogodišnja koncepcija kustosica Bago-Majača itekako je utisnuta u kontekst Bosne i Hercegovine pa su tako otisci društveno-političke situacije zemlje ključno polazište njihovog angažmana u i oko SpaPorta. Koliko ste ti i ostali članovi Protoka, kao organizatori i oni koji na svojoj koži žive taj kontekst, osjetili nelagodu otvarajući pitanja koje kustosice postavljaju ovim projektom, a o kojima se inače nerado govori?



R. M.: Ključna uloga umjetnika je da djeluje unutar društva i da misli i reaguje na vrijeme i prostor u kojem živi. Pojedini umjetnici koji su iz Banja Luke, kao i neki članovi Protoka, u svojim radovima promišljaju traumatične teme ili mjesta iz bliže ili dalje prošlosti. Tako da je polazište ovogodišnjeg SpaPorta kontinuitet naših prethodnih projekata, s tim što ovogodišnja ideja SpaPorta ima najveće ambicije jer se projekat nastavlja i u narednoj godini sa ciljem da 2010. godina bude zvanično proglašenje bijenala. Ja sam u uvodnom dijelu kataloga istakao specifičnost Bosne i Hercegovine i Banja Luke te sam pokušao da formulišem postojeći turbulentni političko-sociološki kontekst kao određenu prednost i ambijent za savremenu umjetnost. Tu, prije svega, mislim na krizna područja, podijeljeno društvo, pitanje neriješenih nacionalnih identiteta; nisu li to sve ključni konteksti koji su polazište savremenim umjetnicima za nove radove i nove produkcije? U posljednjih par godina, kada je riječ o Banja Luci, mi možemo da konstatujemo da ne postoji cenzura. Umjetničkom scenom eksplicitno želimo da simbolizujemo probleme naše bliže i dalje prošlosti. Dijalog je ključ budućeg suživota.

KP: Živiš u zemlji u kojoj se i dalje osjećaju posljedice rata, a političke elite dodatno zalijevaju i gaje te posljedice kao ključne elemente njihova opstanka. Koliko u takvim okolnostima suvremena umjetnost može govoriti o tim i takvim pitanjima?



R. M.:
Naša budućnost nije neizvjesna nego prošlost nepoznata; to je bila moja ključna misao kada sam krenuo da realizujem seriju radova na temu Sarajevskog atentata. Druga teza koja je tu bila prisutna je kako jedan istorijski događaj u različitim političkim sistemima ima drugačije značenje te kako je istorija u službi vladajućih politika. Savremena umjetnost može i želi da o tome govori. Gotovo čitava jedna generacija sarajevske umjetničke scene tokom devedesetih je kroz savremenu umjetnost govorila o posljedicama rata, o problemima unutar bosanskohercegovačkog društva. Mi danas možemo da kažemo da nastavljamo kontinuitet one umjetnosti koja nije samo predstavljačka ili dekor društva, mi zagovaramo onu umjetnost koja govori o problemima i koja se jasno i kritički postavlja prema društveno-političkoj realnosti.

KP: Vezano uz prethodno pitanje, kakve su reakcije na SpaPort, prvo u Republici Srpskoj, a potom je li bilo ikakvih reakcija na izložbu u drugim dijelovima BiH ili ipak izložba živi samo jedan entitetski život?



R. M.: Kada je riječ o Bosni i Hercegovini kao umjetničkoj sceni, tu postoji saradnja i solidarnost kada je riječ o odnosima Banja Luke i Sarajeva. Protok kontinuirano već četiri godine vrlo progresivno ostvaruje saradnju, ne samo sa umjetnicima, organizacijama i institucijama iz Sarajeva, već iz cijelog regiona i inostranstva. O izložbi Gdje se sve tek treba dogoditi u Bosni još niko nije imao potrebe da o tome reflektuje, ako mislimo na struku. Nepostojanje časopisa, medijskog prostora, nepostojanja savremene kritike, onemogućuje našu scenu da reflektuje ovako jednu kompleksnu izložbu, koja nije samo dekorativni element u nekoj galeriji, već vrlo jasno i precizno otvara složenu društveno političku ravan. Mislim da onim ljudima  koji bi i željeli da pišu nedostaje jezička aparatura sa kojom bi se uhvatili u koštac, to jest sa jednom ovako kompleksnom temom kao što je izložba Gdje se sve tek treba dogoditi. A, to je već problem nepostojanja adekvatnog kadra i cijelog sistema umjetnosti koji je neophodan da bismo mi na pravi način izveli ideju do kraja. Više se u regionu piše i govori o izložbi nego u BiH, a to je realnost ili kritička impotentnost BH scene.



KP: Kustosi su se u ovom poglavlju odlučili samo za međunarodne umjetnike, dok su bosanskohercegovački zaobiđeni. Smatraš li ovu odluku problematičnom u smislu da se ovakvim pristupom opet na neki način vrši kolonizatorski pristup prema Bosni i Hercegovini, gdje ova produžena ruka logike protekcionizma opet poručuje da državljani Bosne i Hercegovine nemaju što, ne znaju kako ili uopće ne znaju da mogu ili da trebaju išta reći o pitanjima koje ova izložba tako glasno i artikulirano izgovara? Ili pak vidiš pukotine putem kojih je izbjegnut pad u tu vrebajuću stranputicu?

R. M.: Izložba Gdje se tek sve treba dogoditi je zamišljena kao dvogodišnji projekat. SpaPort 2009. godine je prvo poglavlje projekta koji je jako bitan za našu cjelokupnu scenu jer teorijsko promišljanje i platforma koja je prezentovana u katalogu može da odigra jako bitnu ulogu u profilisanju neke naše buduće umjetničke scene. Tekstualnu platformu vidim gotovo kao manifest koji, ne samo da će umjetnicima poslužiti kao osnova za neka buduća promišljanja o novoj umjetničkoj produkciji, već generalno umjetničkoj kritici, teoretičarima i filozofima te svima onima koji imaju potrebe da kritički promišljaju društvo. Način na koji su Antonia i Ivana sa svojim saradnicima postavile teorijski diskurs jako je bitan za budućnost i promišljanje. Takav način mišljenja definitivno nedostaje ne samo u BiH, već i u regionu. Tu prije svega vidim prednost ovog projekta i njihove odluke da se posvete toj problematici. Za narednu godinu je planirano uključivanje i umjetnika iz BiH u kustosku selekciju, ali nas prije svega zanimaju kvalitetni predloženi projekti koji se referišu na postavljenu teorijsku platformu.



KP: No ipak, da ne bude zabune, SpaPort pored ovog međunarodnog dijela, nudi i svoj nacionalni postav. Izložbu je kurirao trebinjski umjetnik Igor Bošnjak. Tko su umjetnici okupljeni oko ovog postava?

R. M.: Mi svakako mislimo na lokalnu umjetničku scenu i njeno participiranje u kontekstu regionalne i internacionale scene. Igor Bošnjak je zanimljiva pojava na našoj sceni; kao prvo, radi se o izvrsnom organizatoru koji organizuje internacionalni festival videa NamaTRE.ba. Zanimljiv je i jako značajan njegov umjetnički i kustoski angažman, tako da je njegova izložba u okviru SpaPorta interesantan presjek mlađe bosanskohercegovačke umjetničke scene. To je scena koja tek nagovještava svoj dolazak.



KP: Budući da kustosice Bago i Majača rade na ovom projektu kao dugogodišnjem procesu u kojem namjeravaju posebno raditi s umjetnicima iz lokalne sredine te producirati nove radove bosanskohercegovačkih suvremenih umjetnika, misliš li da ćete uspjeti okupiti umjetnike iz svih krajeva BiH?

R. M.: Na prvoj izložbi SpaPort mi smo predstavili osam umjetnika, ne samo onih koji žive u BiH, već i neke vrlo zanimljive umjetnike koji žive u dijaspori. Ne vidim razlog zašto to ne bismo mogli ponoviti i tokom 2010. godine. Kao što sam već napomenuo o velikoj značajnosti teorijske platforme koju su postavile Antonia i Ivana, ona se postavlja kao statement za buduću produkciju umjetnika iz Banja Luke i cijele BiH za SpaPort 2010. Kada završimo projekat 2010. godine, svi zajedno ćemo biti u mogućnosti da uočimo značaj dvogodišnjeg rada na projektu i značaju ove izložbe.



KP: Izložba je dislocirana te se odvija u nekoliko prostora širom grada. Znači, surađujete s drugim subjektima. Imate li s njima zajednički jezik ili se radi samo o sporadičnim suradnjama koje se temelje na čuvenoj narodnoj – čist račun, duga ljubav?

R. M.: Protok je od svog nastanka bio otvoren za saradnju s drugim organizacijama i institucijama, ne samo u Banja Luci, već i šire. Dovoljno je napomenuti da je Protoku u dosadašnjem radu ključni strateški partner je bio SCCA iz Sarajeva, prvenstveno Dunja Blažević, direktorica SCCA. U Banja Luci već dugi niz godina ostvarujemo uspješnu saradnju sa Muzejom savremene umjetnosti Republike Srpske na bazi partnerstva i međusobnog uvažavanja jer je Protok nastao kao organizacija koja je popunjavala praznine i bila korektiv lokalnoj umjetničkoj sceni. Iz tog razloga smo pronašli svoje mjesto, ne samo na lokalnom nivou, već i u kontekstu bosanskohercegovačke i regionalne scene. Kada govorimo o nezavisnoj kulturnoj sceni i institucionalnoj kulturi, rijetko kada se može govoriti o zajedničkom jeziku i zajedničkoj platformi djelovanja; evidentne su razlike, ali politika Protoka je da mi tražimo modele ili načine koji omogućavaju saradnju i dijalog, jer nismo u mogućnosti da se bavimo sporadičnim lokalnim diskusijama.



KP: Koliko je banjalučka scena razvijena u odnosu na druge centre u BiH?

R. M.: Od institucija i organizacija pa preko kulturnih manifestacija, koje su to karakteristike naše kulture, koji je to naš kulturni identitet, kako odrediti njegov budući razvoj? To jesu vrlo složena pitanja, pogotovo unutar turbulentnog bosanskohercegovačkog društva opterećenim prošlošću te nerazriješenim pitanjima nacionalnog identiteta. Ni u jednoj zemlji Evrope pitanje kulturne politike nije važnije nego u BiH, a ona je upravo postavljena na stranu i percipira se kao potrošački segment društva, odnosno parazit unutar državnog proračuna. Banjalučka umjetnička scena živi nezavisno od bosanskohercegovačke umjetničke scene. Pojedine organizacije, institucije ili manifestacije održavaju komunikaciju sa Sarajevom ili Mostarom, ako govorimo o nekim većim gradovima, ali ta komunikacija je svedena na individualni nivo. Na početku 21. vijeka BiH proživljava devetnaestovijekovne ideje te se i dalje percipira kao nezrela zemlja kojoj je potrebno tutorstvo međunarodne politike. Nažalost, i percepcija kulture i kulturne politike je na tom nivou, tj. potiče iz nacionalnog diskursa. Danas, nakon petnaest godina kako je završen etnički sukob, bosanskohercegovačko društvo je radikalno podijeljeno između Bošnjaka, Srba i Hrvata, jer se upravo pod pritiskom međunarodne zajednice stvara vještački privid državnosti koji je rezultat netrpeljivosti i mržnje naroda koji u njoj žive. Svakodnevna politika to pokazuje, tj. apsurdnost i poraz bosanskohercegovače političke scene. Moje mišljenje je da kada proživimo procese nacionalne identifikacije, ili kada se radikalno-nacionalističke platforme normalizuju, tada ćemo moći da govorimo o kulturnoj politici, stvaranju platforme ili Ministarstva kulture na nivou Bosne i Hercegovine. Banjalučka kulturna scena preživljava i postoji prvenstveno zahvaljujući pojedincima iza kojih se nalaze projekti. Sa druge strane, u okviru Vlade Republike Srpske, tačnije Ministarstva prosvjete i kulture trenutno se priprema dokument kulturne politike koji svakako uključuje i nezavisnu kulturnu scenu, što znači da se već nakon par godina njenog rada ozbiljno računa na njene potencijale.

KP: Koliko je razvijena banjalučka nezavisna kultura i koje su njene specifičnosti?



R. M.: U posljednjih par godina za banjalučku lokalnu scenu su enormno učinile pojedine nezavisne inicijative koje su joj dale pluralizam mišljenja i programsku raznolikost. Tu, prije svega, mislim na pozorište Jazavac, Kratkofil (Festival kratkog filma), muzičke festivale, poput Demofesta, Neofesta, Gitar festa te druge inicijative koje su dale neki novi identitet i specifičnost banjalučkoj umjetničkoj sceni. Naša lokalna umjetnička scena se razvija nezavisno od institucija i generalne politike grada, entiteta i države, zahvaljujući prvenstveno otvorenosti ljudi koji vode te inicijative te njihovoj potrebi za dijalogom i umrežavanjem.



KP: Izostanak bilo kakve strategije kulturnih politika Bosne i Hercegovine itekako otežava rad nezavisne kulture. Pa ipak, neki tipovi financiranja i drugih instrumenata i mjera sigurno postoje. Možeš li nam reći kako stvari funkcioniraju na nacionalnoj, entitetskim i lokalnim razinama?

R. M.: Kada posmatramo kulturu Republike Srpske od njenog nastanka do danas, možemo konstatovati da naša kultura nikada nije imala kulturnu strategiju, odnosno dokument koji bi definisao strateški plan i odredio ključne prioritete i ciljeve razvoja. Nijedna politička partija na prostoru Republike Srpske i Bosne i Hercegovine u svom programu zagovaranja prioriteta i potreba se nije bavila pitanjem kulture i planiranjem u kulturi, kao jako bitnim segmentom društvene zajednice. Naša kulturna politika se manifestovala kao posljedica generalne politike vladajućih koalicija, koju je odlikovala retrogradnost, samoizolacija i ksenofobija. Dugogodišnja šutnja i nepostojanje kritičke svijesti na bilo kojem nivou kulturne scene, dovela je do toga da nakon četrnaest godina poslije rata nemamo jasnu viziju razvoja. Nedefinisanost i odsustvo dugoročnog planiranja su doveli do toga da se veliki broj institucija, manifestacija, organizacija i umjetnika nalazi u jako teškom položaju. Naime, nepostojanje sistema koji bi proizveo kriterijume i prioritete razvoja našoj kulturnoj sceni onemogućava progresivan rad i participiranje u okviru regiona i evropske zajednice.

Okolnosti bosanskohercegovačkog društva u kojima se očituju nepostojanje kulturne politike već duže godina se odražavaju na status i položaj, ne samo kulturnih manifestacija i umjetnika, već i kulturnih institucija. Odsustvo strateškog plana u kulturi ili kulturne politike koja će definisati kriterijume i prioritete razvoja na nivou entiteta i državnom nivou onemogućuje bilo kakvo planiranje u budućnosti.



KP: Koliko trenutna političko-društvena situacija ostavlja svoje otiske na suvremenoj umjetničkoj sceni u BiH te ujedno, može li se uopće govoriti o bosanskohercegovačkoj umjetničkoj sceni?




R. M.:
Bosanskohercegovačka umjetnička scena je u postojanju zahvaljujući pojedinim organizacijama i institucijama unutar BiH, prije svega, Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske, Centru za savremenu umjetnost iz Sarajeva, ako govorimo o savremenoj vizuelnoj umjetnosti te pojedinim umjetničkim asocijacijama kao što je Protok i Tačka. Ali to nije dovoljno, umjetnici se susreću sa raznim problemima te je bavljenje umjetnošću postalo pitanje ličnog entuzijazma i avanture. Nepostojanje umjetničkog tržišta, kulturne politike koja bi na dugoročnom planu sistematski rješavala neka ključna pitanja u polju umjetnosti stvara jednu dozu apatije i pesimizma. Sa druge strane, BiH je jako zatvorena zemlja. Postojeći vizni režim onemogućava prohodnost studentima i umjetnicima i to stvara dodatnu dozu ksenofobije i pesimizma. Umjetnička scena se dešava na relaciji dva najveća grada u BiH, između Sarajeva i Banja Luke. Ja se nadam da će moja generacija pronaći neke nove strategije i premostiti granice nacionalnih politika. Upravo politička realnost nam govori o tome da mi danas ne možemo govoriti u nekakvoj jedinstvenoj sceni u BiH. BiH je radikalno podijeljena zemlja. Unutar tih podjela je svakako i kultura. Nezavisne inicijativne ili individualne akcije pokazuju da postoji nekakav privid ili pokušaj konstruisanja te scene. Nepostojanje jasne kulturne politike, nepostojanje jasnih kriterijuma koji bi odredili budući razvoj kulture BiH, u kojem bi jedni gradovi bili upućeni na druge te nepostojanje komplementarnog razmišljanja su svakako dodatno uticali na to da se različite sredine u BiH razvijaju po sopstvenim receptima.

 

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 19.11.2009