DIY etika i buka | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

DIY etika i buka

Noise rock bend ### zaokruženi je DIY umjetnički projekt, čija se kreativnost nazire već iz samog imena, a kod mnogih izaziva nedoumice kada ga treba izgovoriti.

Piše: Ejla Kovačević

###, FOTO: Bandcamp

  • A
  • +
  • -

Tri ljestve, tri tarabe ili naprosto tri udarca u nasumični predmet, sisački je instrumentalni noise bend koji je zadnjih godinu dana privukao pažnju na regionalnoj underground glazbenoj sceni. O zadnjem EP-u iz 2014. Olovo puno se pisalo na nezavisnim glazbenim portalima, a koncem godine su dospjeli i na godišnje top liste portala poput Kultivatora, Balkanrocka i KLFM-a. Premda im diskografija broji tri EP-a i svega devet pjesama, Sven Sorić (gitara), Goran Nježić (bubanj) i Jurica Zrnc (gitara) već su odradili koncerte u Zagrebu, Vinkovcima i Osijeku, Sisku i Rijeci, te mini turneju u Srbiji (Novi Sad, Zemun), a nedavno su u zagrebačkom Klubu svirali sa srpskim shoegaze bendom VVhile.

Osim što sviraju iznimno kvalitetan noise, dečki su ujedno aktivni na drugim umjetničkim frontama, što su uspješno implementirali u cijelu priču oko benda. Sven je tako odgovaran za vizalni identitet benda koji je radio zajedno s Hrvojem Spudićem u sklopu dizajnerskog projekta This town needs posters. Projekt je recentno dobio pažnju dizajnerske struke i šire javnosti, pa su imali priliku surađivati sa Žednim uhom na dizajnu plakata za koncert Marka Lanegana u zagrebačkoj Laubi. Goran je pak zadužen za osmišljavanje spotova i filmova vezanih uz bend, koji su do sada redovito bili uvrštavani u program nekolicine filmskih festivala, a režira ih s Matijom Tomićem iz B.A.K.A. kolektiva. Time zapravo bend postaje zaokruženi DIY umjetnički projekt, čija se kreativnost nazire već iz samog imena, a kod mnogih izaziva nedoumice kada ga treba izgovoriti.

Riječima Gorana i Svena, ime je nastalo posve spontano. Nakon bezuspješnog niza asocijacija na prvotno ime "Djed", koje bi bilo logičan izbor za glazbeni projekt njihovog umjetničkog B.A.K.A. kolektiva, Sven je na koncu tri puta lupio po podu i donio konačnu odluku o imenu, čija će se vizualizacija hashtagovima kasnije pokazati zahvalnom za dizajnerska rješenja promotivnih materijala benda. Već nakon objave prvog EP-a 2013, bend je zadobio pažnju kritičara nezavisnih glazbenih portala, a promociju su obavili uz podršku vinkovačkih Punčki, koje su tek trebale doživjeti svoj uzlet privijencom Sunačno s povremenom naoblakom. Nakon jednog spontanog poziva i uspješnog koncerta, uslijedilo je izdavanje zajedničke split kazete te zajednički koncerti u Vinkovcima, zagrebačkoj Močvari te recentno u Tvornici Kulture. Kažu da su Punčke odlučili kontaktirati, iako ih nisu osobno poznavali, iz čiste ljubavi prema njihovoj glazbi, a o utjecaju Vinkovčanki dovoljno govori Juričina izjava da za sebe vole reći da zvuče kao "malo žešće Punčke".

No, prije rođenja "povisilica", dečki su već dugi niz godina bili aktivni na umjetničkoj i glazbenoj sceni. Počevši od starog benda Kvltivator u kojem su svirali uz još dva Zagrepčanina diljem Hrvatske, preko svestranog (anti)umjetničkog djelovanja pod akronimom B.A.K.A. ili Balkanische Anti-Kunst Aktion. Osnovana 2008. "iz čiste zezancije", kažu da je B.A.K.A. bila etiketa za sve što su radili van faksa: "Na početku smo radili sve i svašta, od malih performansa poput bacanja vrećica čaja na zidove faksa do organizacije izložaba i gerilske modne revije u sisačkom klubu SKHWAT, a nakon toga smo počeli raditi filmove koje smo projicirali na alternativnim mjestima u Zagrebu". Ubrzo su uslijedili ozbiljniji projekti, te je Goran dobio priliku raditi na vizualnom identitetu riječkog festivala Hartera u suradnji s Mrletom iz benda LET 3, a potom su na poziv filmskog kritičara Dragana Rubeše održali retrospektivnu projekciju filmova u riječkom Art-kinu. Recentno su snimili i spot za novi singl VVhile things benda VVhile te su za eksperimentalni film 300 naopakih križeva pokupili nagradu na Reviji hrvatskog kratkog filma za najbolji vizualni koncept.

Na upit da li se vode određenom umjetničkom poetikom kada rade, odlučno negiraju, navodeći da rade "najintuitivnije" što mogu. Štoviše, Goran je sa smješkom istaknuo da ne vole sjediti i pričati o umjetnosti, tendenciju koju primjećuje kod mladih umjetnika: "Ako radiš - radi! Nemoj pričati o tome! Znam previše ljudi koji su kreativni i talentirani, ali sve što se izrodi je kava za kavom na kojoj se priča o tome. Osobno sam sretan što smo se okupili i da se najveća glupost može realizirati, makar došli na ideju da zapalimo tačke i od toga napravimo film! Dakle, nebitno je što se radi, nego da smo ponajprije zadovoljni time. Napravili smo, idemo dalje, nema retrospektive, sve je DIY!". Tako će za svoju glazbu reći da ne razmišljaju unaprijed kako će zvučati, već se vode jednostavnim pravilom "ako se nešto što smo smislili ne može realizirati na probi u 15 minuta, onda to odbacimo". Jedino su, nastavlja Sven, htjeli biti mekši, ali "nisu mogli protiv sebe", za što će kasnije Goran okriviti japanski noise bend Boris kao jedan od njegovih velikih glazbenih utjecaja koji se itekako osjeća na sva tri EP-a.

Osim što su privukli pažnju javnosti odličnim koncertima, glazbeni kritičari često ističu atraktivnu vizalnu komponentu benda. Naime, svi su koncertni plakati i coveri EP-a osmišljeni i ručno rađeni u sklopu dizajnerskog projekta This town needs posters kojeg je idejno pokrenuo Sven zajedno s kolegom Hrvojem Spudićem u maketarnici Arhitektonskog fakulteta. Cilj im je bio raditi plakate koje, Svenovim riječima, "možeš imati u rukama, budući da je danas sve digitalizirano". Za EP Olovo plakate i seriju CD-ova su radili koristeći izumrli fotografski proces, cijanotipiju, što je bio "mukotrpan proces" jer su sve radili ručno, od izrade do tiskanja. Uskoro nakon toga su uslijedile narudžbe za covere drugih bendova, Umora i Gone Bald, a novozelandskom bendu DIE!DIE!DIE! su radili plakate prilikom njihova gostovanja u Hrvatskoj. U međuvremenu su sasvim spontano odlučili izložiti svoje radove na dizajnerskoj manifestaciji Dan D, gdje su "posve neočekivano" pokupili prvu nagradu. Čini se da stručna javnost, usprkos vladajućem idealu digitalne, sterilne slike/zvuka, prepoznaje vrijednost "prljavog" DIY pristupa. Sven navodi da je ljudima priča s This town needs posters zanimljiva ne toliko zbog rezultata već procesa, gdje se greške zbog ručne izrade naprosto ne mogu izbjeći, ali od njih ni ne bježe. Isti pristup njeguju u svim drugim umjetničkim medijima: "Sve čime se bavimo vrvi greškama! Bez obzira da li se radi o filmovima ili glazbi, sve je bazično, kao da montiramo sjekirom na panju (smijeh). To je najreprezentativnije kako pristupamo stvarima", zaključuje Goran.

Bend također samostalno snima spotove za svoje pjesme, pri čemu Sisak navode kao neiscrpno vrelo inspiracije za kadrove. Gotovo svi spotovi su snimani u Sisku, a karakteriziraju ih pastoralni, idealistički kadrovi koji se izmjenjuju s odumirućim industrijskim postrojenjima u pozadini, koji im omogućuju stvaranje nadrealnih priča i likova. "Sisak je zanimljiv jer se raspada. To je mali grad u kojem se nema što za raditi, a prostor ima toliko potencijala da na koncu postane zanimljiv na neki način. Sisak ima pregršt bizarnih mjesta, pa se tako mogu vidjeti ovce koje pasu ispred termoelektrana". Zbog posebnosti ambijenta i težnje da se isti odrazi na zvuk, bend je odlučio snimiti Olovo u praznoj sisačkoj Željezari. Sven je opisao doživljaj: "Sala puna crvenih sjedala praznih desetljećima, a mi tamo postavljamo instrumente i sviramo. Sve smo u tjedan dan organizirali i u tri dana snimili EP u posve praznoj zgradi. Čini mi se da je bitan ambijent u kojem se nalazimo kada radimo filmove i glazbu, jer publika, odnosno slušatelji to osjete". S obzirom na to da originalni sastav benda čine dvije gitare i bubanj, zvuk Olova su odlučili podebljati trima gostujućim basistima, Anjom (Punčke), Narančom (ESC Life) te Žunom (Hesperian Death Horse), dajući im pritom potpunu slobodu, dok su Anji namjerno dali "najžešću" pjesmu, 300 naopakih križeva, znajući da će joj dati prepoznatljiv pečat Punčki. Rezultat svega je željena, gotovo "prljava" studijska snimka, koja se prirodno uklapa u generalnu estetiku kolektiva. 

Osim što je zanimljiv zbog svoje industrijske povijesti i ambijenta, Sisak je također svojevremeno bilo odredište za alternativnu glazbu, gdje su se mogli poslušati koncerti manje poznatih bendova, zahvaljući klubu za mlade SKHWAT u kojem su djelovali i članovi B.A.K.A. kolektiva. Navode da je početkom 2000-ih postojala prava scena, publika je kontinuirano dolazila čak iz Zagreba da bi poslušala bendove, međutim, kako klub već duže vrijeme ima problema s financiranjem, došlo je do diskontinuiteta u koncertima i programu općenito, a mladi su izgubili prijašnji interes za oformljavanjem vlastitih bendova. Pritom navode pozitivan primjer prošlogodišnjeg festivala Željezara u organizaciji Žednog uha, a u suradnji sa SKHWAT-om, što ipak pokazuje svojevrsni napredak i potencijal da nekoć poznata sisačka scena ponovno zaživi. 

No, problem koncentriranja alternativne scene u Zagrebu, ne zahvaća samo Sisak, već i ostale gradove koji su nekoć imali razvijenu i bogatu scenu. Uzimaju za primjer Split '90-ih godina, kada je postajala interesantna noise industrial scena s bendovima poput Zidar Betonsky i No comment, ali su se nažalost u kratkom vremenu razišli. Rijeka pak još uvijek živi na "staroj slavi", u vječnoj mitologizaciji novog vala, gdje je, Goranovim riječima, "pojam izdati knjigu o punku '80-ih". Što se tiče samog noise rock žanra u Hrvata, tek recentno se primjećuje zanimanje za isti, posebice s dolaskom bendova poput Joe4 i Tanker, koji su koncem prošle godine zajedno s ### na promociji Olova dupkom napunili dvoranu MM centra u zagrebačkom Studentskom centru. No, manje je poznato da se noise rock u nas pojavljuje već početkom '90-ih s kultnim bendom SexA koji je na poziv Stevea Albinija preselio u Chicago snimati svoje materijal. Početkom 2000. izlazi pak split kompilacija Jelačić vs Hedervary, na kojoj se izmjenjuju hrvatski i mađarski bendovi, a Sven ističe kako je upravo ta kompilacija svjedočila bučnosti tadašnje hrvatske scene s bendovima poput Gone Bald, Peach Pit i Analena, dok kod mađarskih bendova distorzija nije bila toliko prisutna. Zaključuje ipak da scena danas nije ni izbliza bučna kao nekoć, što se može pripisati trenutnoj sveprisutnosti indie žanra. 

S obzirom da je bend u par navrata gostovao u Srbiji, zahvaljujući prijateljstvu s punk/noise rock bendom Mnjenje, osvrnuli su se i na tamošnju alternativnu scenu. Premda je relativno manja od naše, bilo koji bend da navedu je prema njihovom sudu iznimno kvalitetan, ističući bendove VVhile, Chresus Jist i Repetitor kao predvodnike, a ujedno primjećuju i puno bolju koheziju među njima. Pored toga, iznenadila ih je i susretljivost srpske publike, na kakvu inače nisu navikli u Hrvatskoj, pa se može predvidjeti da će bend i dalje sa zadovoljstvom svirati i surađivati s bendovima u susjedstvu. Tako pored izdavanja novog EP-a, snimanja spotova za bendove i dugometražnog filma, planiraju u bliskoj budućnosti s Mnjenjem izdati split 7 ploču.

Premda se noise rock žanr u nas primarno veže uz bendove koji su '90-ih i početkom 2000. gradili scenu, zadnjih nekoliko godina svjedočimo uskrsnuću žanra zahvaljujući povratku starih znalaca u novom ruhu, poput Tankera s Mihaelom Beleom iz bivšeg Peach Pita, ili pak oživljavanjem starih bendova poput Ha Det Bra s Ivicom Košavićem - Icom iz Gone Balda, dok se s druge strane pojavljuju nova imena na kojima je da odgoje sljedeću generaciju "noise rockera", gdje se uz Joe4 mogu udobno smjestiti i mladi protagonisti ovog članka - ###.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la antonija [at] kulturpunkt.hr 01.07.2015

VEZANE VIJESTI

Smrt i tranzicija

Projekcije eksperimentalnih filmova, koncert grupa ###, Joe 4 i Tanker i razgovor s autorima. Sve u jednoj večeri.

Glazba i film u zaboravljenom gradu

Piše: Matija Mrakovčić

Vinkovački Festival dokumentarnog rock filma najveći je mali festival koji Slavonija ima.

Klubvizija SC: Mulj

Eksperimentalni film Mulj nastao je u režiji Gorana Nježića i produkciji B.A.K.A kolektiva i Anti-Arbeit Productions.