Dizajn i društvena odgovornost | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Dizajn i društvena odgovornost

Mirko Petrić se zalaže za društvenu podršku doista "istraživački" usmjerenom dizajnu te za više socijalne kritičnosti u dizajnerskoj edukaciji.

Razgovarala: Dea Vidović
  • A
  • +
  • -
Mirko Petrić je viši predavač na Odsjeku za sociologiju Sveučilišta u Zadru, a od 1997. do 2006. radio je na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Područja njegovih interesa su dosta široka, a među njima su mediji, komunikacija, kulturalna teorija, dizajn, nove tehnologije itd. Pokretač je mnogih peticija i javnih akcija čime se samo praktično potvrđuju njegova uvjerenja o važnosti i neophodnosti društvenog angažmana. I upravo takve pristupe koji preuzimaju odgovornost za društvo smatra važnim i za područje dizajna.   

KP: Kako biste definirali istraživački dizajn? 

M. P.: "Istraživački" dizajn meni konotira svojstva dizajnerske djelatnosti povezane prvenstveno s oblikovanjem trodimenzionalnih predmeta ili odjeće. Ukratko, riječ je o dizajnu koji u korijenu ima bauhausovsku tradiciju, koji – na znanstvenim osnovama i uz upotrebu novih tehnologija - ispituje mogućnosti prilagodbe proizvoda funkciji i potrebama korisničke populacije. 

Danas mi se kao "istraživački" dizajn ove vrste osobito važnim čini tzv. inkluzivni ili univerzalni dizajn, odnosno onaj kojemu je cilj poboljšati performanse upotrebe proizvoda i posljedično povećati kvalitetu života osobama s posebnim potrebama. Uz to, kao važan se nameće i dizajn koji vodi računa o okolišu i povećanju održivosti ne samo industrijske proizvodnje nego i svakodnevnog života ljudi. Naravno, uz spomenute trodimenzionalne predmete i odjeću, pojam "istraživačkog" dizajna može se odnositi i na kompleksne industrijske procese, no takve aktivnosti ne odlikuju baš dizajnersku scenu u Hrvatskoj. 

 

KP: Gdje vidite da se prakticira istraživački dizajn? 

M. P.: "Istraživačke" djelatnosti odvijale su se tako, usudio bih se reći, uglavnom na visokoškolskim ustanovama koje obrazuju kadrove u tim područjima, dakle kao školski zadaci na Studiju dizajna u Zagrebu (smjer produkt dizajna) ili na studiju modnog dizajna pri Tekstilno-tehnološkom fakultetu. Na Umjetničkoj akademiji u Splitu 2002. je održana radionica inkluzivnog dizajna u suradnji s Royal College of Art iz Londona, te više interdisciplinarnih radionica o energetski učinkovitom dizajniranju i arhitekturi, u okviru kolegija Održivi dizajn. Valja spomenuti i recentnije radionice iz područja dizajna interakcija, koje se također održavaju na toj ustanovi. 

Međutim, kad napuste školske klupe dizajneri/ce u Hrvatskoj ne posvećuju se ovakvim projektima, dijelom i stoga što je opće društveno okruženje za njih nepovoljno a mogućnosti njihove realizacije male. Ono malo produkt dizajna koji se javi na sceni usmjerava se ili na zadovoljavanje minimalnih uvjeta za industrijsku proizvodnju (dakle bez "istraživačke" komponente), ili je pak riječ o dizajnu koji nastoji biti "drukčiji" uglavnom ciljajući na publiku kojoj imponira luksuz ili dekorativnost, naravno u suvremenoj hrvatskoj nouveau riche lounge varijanti. U dizajnu interakcija najčešće ne postoje ni tehnološke, ni civilno-društvene pretpostavke za realizaciju projekata. 

KP: Možemo li govoriti o nekoj istoznačnosti istraživačkog dizajna i nezavisne kulturne scene?

M. P.: Kad je o grafičkom dizajnu riječ i općenito o dizajnu vizualnih komunikacija, mislim da je tu neprimjereno govoriti o "istraživačkim" projektima, čak i kad nastaju na sceni koju se nekad zvalo "alternativnom" a danas "nezavisnom". Naime, tu istraživanja u onom smislu koji sam spominjao na početku uopće nema. Decentralizirana tehnologija u ovom području je omogućila lakšu samostalnu proizvodnju, a često i otklonila potrebu za poznavanjem i poštivanjem elemenata struke. "Istraživanje", drugim riječima, u "nezavisnom" dizajnu često se zapravo svodi na "grešku", primjerice nestandardno kombiniranje boja ili nepoštivanje nekih "klasičnih" pravila djelatnosti, ili pak nestandardnosti koje donosi nedovoljno svladana upotreba nove tehnologije. Takve djelatnosti proširuju polje percepcije, uvode nove standarde, ali ne bih rekao da su plod "istraživačke" djelatnosti, iako mogu biti i često jesu posljedica želje za "novim" i "drukčijim". 

Konačno moram reći da i pojam "nezavisne scene" smatram krajnje upitnim. Scena koja je oblikovno "alternativa" mainstreamu, čak i kad mu se želi aktivno suprotstaviti, također je dio jednog poretka tokova (kako intelektualnih tako i financijskih). "Neovisnost" koja je bila ideal u nekim prošlim vremenima danas teško da je moguća, a proizvodi "alternativni" matici u stalnoj su opasnosti postati novo pogonsko gorivo komercijalne proizvodnje. Rekao bih da je najveća razlika dviju vrsta dizajna i dizajnera/ica, koje ipak prilično jasno raspoznajemo, u njihovoj egzistencijalnoj poziciji koja otkriva svrhu njihove djelatnosti. Mislim stoga da bi bilo uputnije govoriti o socijalno angažiranom dizajnu i kulturno proaktivnom dizajnu s jedne, te onom koji to nije, s druge strane. 


KP: Kakva je pozicija dizajnera unutar šireg društvenog konteksta, posebice u odnosu kritičkih praksi nasuprot onih korporacijskih? 

M. P.: Razlikovanje "kritičkih praksi" i praksi zadovoljavanja "korporacijskih" ciljeva čini mi se produktivnim. "Kritičke prakse" osnova su socijalno angažiranog dizajna usmjerenog na javnu dobrobit i onog dizajna kojemu je cilj zadovoljiti očekivanja naručitelja, ma kakva ona bila. 

Treba ipak reći da i ovdje postoji svojevrsna "siva zona", odnosno prakse svojevrsne subverzije korporacijskih zadataka, koje provode pojedini njima izloženi dizajneri/ce. Postoje kod nekih, također, i stalni pokušaji poboljšavanja ne samo oblikovne strane zadatka, odnosno podizanja vizualne pismenosti i političke korektnosti proizvoda, nego gotovo pokušaji "ispravljanja" same narudžbe. No, ovdje je ipak riječ o manjini. 

Postoji i druga strana ove "sive zone", a to su pokušaji da korporacijski dizajneri/ce, pa i cijele tvrtke, koje u "zlatnim vremenima" nisu uopće marili za to, danas posvećuju stanovitu pozornost tobože angažiranom ili društveno korisnom djelovanju. Kažem tobože, jer to ne rade stoga što su u međuvremenu "shvatili" što i kako treba, nego da bi ispunili prazne hodove i skrenuli na sebe pozornost u očekivanju novih poslova. Danas smo svjedoci i toga da dizajneri/ice iz srca korporacijske tame pokušavaju osmisliti "angažirane" odnosno "društveno korisne" radionice s ciljem poboljšanja stanja vizualnog okoliša, no – s obzirom na usvojene korporacijske kodove a i pogled na svijet – takvi pokušaji najčešće završavaju karikaturalno. 

Položaj dizajnera/ica u širem društvenom kontekstu danas je takav da vjerojatno izaziva sve manje zavisti drugih profesija. Donedavno se naime smatralo da je riječ o unosnoj profesiji, u kojoj se, bar u glavnom gradu Hrvatske, lako nalazi posao i radi ono što želiš raditi: u vlastitom studiju, u korporacijskom okružju, ili pak na "nezavisnoj" sceni. Danas više nije tako, a sad prolazimo kroz fazu koja je tek početak onoga što nas očekuje. Daljnjim uključivanjem u europske integracije sve više će se gubiti "sigurnosna mreža" koju stvara prvenstveno nacionalno definirana privreda. S obzirom na krizu javnih financija, i "nezavisna" scena imat će na raspolaganju manje sredstava za svoje aktivnosti, koje smatram vrlo važnima. I u jednom i u drugom slučaju važnom će postati kompetitivnost i mogućnost razmišljanja na nad-nacionalnoj razini. 

U tom je smislu, čini mi se, "nezavisna" scena bolje pripremljena od one koju čine mali ili srednji dizajnerski studiji "opće namjene". Stvari ne treba shvaćati katastrofično, jer će se na koncu nakon trešnje zemlja ipak slegnuti, no stvari će biti znatno drukčije nego što su bile sve donedavno. 

KP: Koliko je važna teorija, posebice ona socijalna u edukacijskim programima za dizajn, a s obzirom na potrebu društvene odgovornosti u dizajnerskoj praksi, koja dobrim dijelom pripada javnoj domeni? 

M. P.: Teorija je vrlo važna u dizajnerskoj praksi općenito, pa tako i ona koja pokušava objasniti svijet društva i kulture. Dizajn nije samo oblikovno-kreativna, nego također u velikoj mjeri i intelektualna djelatnost. No, naravno, ona svoj izraz ne nalazi u prvom redu u verbalizacijama, štoviše nije dobro ako je tako. Dizajner/ica mora imati svijest o tome što se događa oko njega/nje, a naravno i svoj stav prema tim događajima. Nažalost, u edukacijskim programima za dizajn u Hrvatskoj, sposobnosti teorijske artikulacije vlastitog djelovanja i društvena kritičnost nisu bili dovoljno razvijani. 

Osobno, dok sam predavao teorijske predmete na studiju dizajna vizualnih komunikacija pri Umjetničkoj akademiji u Splitu i modnog dizajna pri Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu, inzistirao sam upravo na socijalno-kritičnoj dimenziji. Sigurno je da su moji/e studenti/ce imali prilike usvajati pristup koji nije bio dominantan ni u dizajnerskoj edukaciji općenito, ni u društvu. No, gledajući unatrag, danas moram reći da imam osjećaj da sam često pokušavao "popraviti svijet" ondje gdje je on teško pristajao na popravke. To ne znači razočaranost, niti je znak odustajanja, upravo suprotno. 

Ipak, valja biti svjestan da je za veće pomake u ovom području potrebno stanovito sazrijevanje društva na općenitijoj razini. Takvom sazrijevanju dizajnerska djelatnost može znatno pridonijeti: plediram stoga za više socijalne kritičnosti u dizajnerskoj edukaciji i društvenu podršku doista "istraživačk" usmjerenom dizajnu.

 

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 16.08.2010