Djeca više nisu djeca | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Djeca više nisu djeca

Festival židovskoga filma od 2009. godine razvija program naziva Edukacijska jutra, izvaninstitucionalno obrazovanje mladih o holokaustu i toleranciji.

Piše: Matija Mrakovčić

Na ovogodišnjem Festivalu, koje je održano od 19. do 25. svibnja u kinima Grič i Europa, održana su dva takva događanja. U sklopu prvog, 20. svibnja u kinu Europa, dizajner, predavač te autor vizualnog identiteta festivala Mirko Ilić održao je predavanje namijenjeno srednjoškolcima i studentima o neofašističkoj ikonografiji sveprisutnoj u javnim prostorima na području država bivše Jugoslavije i šire. Drugo jutro, namijenjeno učenicima sedmog i osmog razreda osnovne škole i prvog razreda srednje škole, održano je 23. svibnja. 

Misija je Edukacijskih jutara prepoznavanje važnosti "posebne brige o mladima kao najznačajnijem segmentu u razvoju demokratskog društva". U tom je kontekstu zanimljiv paradoks da Edukacijska jutra od svog osnutka svake godine dobivaju preporuku Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta te logističku podršku Agencije za odgoj i obrazovanje, a da je Hrvatska jedna od rijetkih europskih država u kojima još uvijek nije donesen ni akcijski plan kojim će se osigurati kvalitetno i sustavno uvođenje građanskog odgoja i obrazovanja u školama. Dobra je vijest da je završena prva faza eksperimentalnog provođenja tog programa u dvanaest škola u Republici Hrvatskoj, te da predstoji još jedna školska godina istog eksperimenta, dok je loša vijest da s dobrom vijesti nije upoznata šira javnost. Zdravstveni odgoj i njegov četvrti modul, koji bi po svemu sudeći trebali biti posljedica građanskog odgoja, a ne njegov preduvjet, mnogo više zanimaju hrvatske dušebrižnike, od medija, udruga civilnoga društva, do predstavnika vlasti, vjere i kapitala.

"U današnje smo vrijeme svjedoci porastu nasilja među mladima, diskriminacije i socijalnih nepravdi, napose među djecom vršnjacima, prema pojedincima druge nacionalnosti, vjere ili rase", navodi se na stranicama Edukacijskih jutara, a otprilike je to bila i tema predavanja Branka Lustiga, počasnog predsjednika Festivala židovskoga filma, oskarovca i dječaka iz Auschwitza. Lustig je održao predavanje nakon projekcije Nadarene djece Markusa Rosenmüllera, filma koji je od njih pedeset i sedam prikazanih na ovogodišnjem Festivalu publika proglasila najboljim u igranoj konkurenciji. Film prati troje djece, djevojčicu bogatih njemačkih roditelja i dječaka i djevojčicu siromašnih židovskih roditelja. U ukrajinskoj Poltavi, u osvit Drugoga svjetskog rata, njih troje počinju zajedno svirati. Isprva, bogati Nijemac plaća siromašnom Židovu da bi njegov talentirani sin svirao s Nijemčevom kćeri, a nakon što se mladi violinist pobuni zbog prodavanja njegova talenta, objašnjeno mu je da je jedino glazba bitna te on pristaje nastaviti suradnju i do kraja filma upravo mu zbog perfekcije, ali i nedostatka svijesti o stvarnim događanjima (jer samo je glazba bitna) biva pošteđen život.

Takve sreće nije bila mlada Židovka, Larissa, koje stradava upravo zbog svoga znanja. Nakon što nacističkog časnika upita za svoju zatočenu obitelj, objašnjeno joj je da ih nikada neće vidjeti ukoliko na predstojećem koncertu ne odsvira savršeno. Zbog znanja koje ne može podijeliti ni sa kim, ni s dječakom koji živi za glazbu, ni s drugom djevojčicom koja je zanijemila od ratnoga šoka, ni s roditeljima Nijemice koji znaju, ali ne mogu pomoći, djevojčica izgubi koncentraciju i prestane svirati na koncertu u Himmlerovu čast. Socijalne  i vjerske razlike među obiteljima uzete su kao okosnica filma, kao preslika vremena koje je na tim razlikama i inzistiralo, a da bi ostvarilo puninu plana etničkoga čišćenja. U Drugom svjetskom ratu, povijesna je činjenica, nije se stradavalo samo zbog tih dvaju opredjeljenja ili nametnutih nužnosti, no film ih ne tematizira. Ono što film prikazuje, a što je dano kao neproblematično jest neravnopravnost spolova, društvena činjenica koju društvo i dalje vjerno pronosi kao svoje nasljeđe. Jedine dvije žene koje aktivno djeluju u nacističkoj stvarnosti jesu mala Larissa i ruska profesorica glazbe. Obje polažu svoj život na oltar filmske priče koja time naizgled slavi žensku žrtvu u pronošenju civilizacijskih vrijednosti, a zapravo ju smješta tamo gdje joj je i danas mjesto: u povijest i prošlost.

"Imajući također u vidu jačanje desničarskih ideologija u posljednje vrijeme" Edukacijska jutra nastoje otvoriti dijalog s mladim ljudima o svima nama suvremenim temama . Tako je Branko Lustig u predavanju istaknuo svoju želju da djeca i mladi koji su prisustvovali projekciji u kinu Europa ponesu sljedeći dan u školu dobre misli koje će ih približiti onim učenicima u razredu koji su drugačiji, druge nacionalnosti i vjeroispovijesti. Nakon predavanja, okupljenoj se publici obratio Terrence Pike, predstavnik UNHCR-a u Hrvatskoj koji je mladima postavljao pitanja o tome što misle o svojoj ulozi u boljem svijetu, očuvanju mira i tolerancije. Mnogo ih se javilo i ama baš svaka poruka bila je poruka ljubavi, neuvjetovane ljubavi prema drugačijima od sebe. Bilo je razvidno da se na projekciji nalazi mnogo mladih koji nisu bili zainteresirani za temu, koje je obrada te teme ljutila i provocirala, mnogo ih je i otišlo nakon projekcije, no zaista je sjajna vijest da se mikrofona laćaju oni koji žele prenijeti univerzalnu poruku poštovanja i uvažavanja. Što nije toliko nevezano uz prostor u kojem se razgovor odvijao: jedno je kino, a pogotovo na Festivalu tolerancije, mjesto netolerantno na fašizam. 

Stoga dolazimo do jednog od problema Edukacijskih jutara: mladost se dovodi na njih. Mladost nije pitana, kao ni u filmu mlada klaviristica Larissa, žele li svoje vrijeme pokloniti nečemu za što svi ostali kažu da je ispravno, a njima tek još jedan nametnuti zadatak. Potom, mladost nije pitana što oni žele od ovoga svijeta, već su njih pitali što oni mogu ovom svijetu dati. Tek je jedna djevojka upitala otkud odraslima pravo tražiti angažman mladih kad svojim primjerima nisu u stanju pokazati kako. Terrence Pike na ovo je pitanje odgovorio citatom iz filma: "Odrasli su glupi", što je bio forte da kći Branka Lustiga izreče svoju tiradu o povjerenju u hrvatsku mladež koja će osvjetlati obraz ove nacije nakon što Hrvatska uđe u Europsku uniju. 

Koliko je kratak put od inzistiranja na toleranciji drugačijega do prozivanja nacije kao temelja nečije budućnosti, zorno prikazuju i nedavni društveno-politički primjeri. Moguće je da je prosvjed protiv ćirilice zapravo prosvjed protiv vidljivosti Srba u neposrednom okruženju, kao što i referendum za ustavno ozakonjenje raznospolnoga braka može biti referendum za smanjenje vidljivosti LGBT zajednice u neposrednom okruženju, kao što je forsirana problematika zdravstvenog odgoja zapravo moguće smanjenje vidljivosti istinskog roditeljskog nemara iskazanog potrošnjom na neotplativi kredit te sprege katoličko-državne-konzumove vlasti. No, pitanje uzroka trenutnog domaćeg šovinizma, nacionalnog, seksualnog i ekonomskog nije se problematiziralo na edukaciji toga jutra. Jedan se od razloga izostanka te problematizacije zasigurno nalazi u samoj riječi tolerancija.

Tolerirati znači prešutno odobravati. Uvažavati, no ne nužno i podržavati. S jedne strane, pri potrebi glasnoga izjašnjavanja lako je uočiti je li tolerancija bila tek trpljenje ili istinsko uvažavanje. S druge strane, prešutno odobravanje nije toliko daleko od prešutnog neodobravanja. Tolerancija u tom kontekstu podrazumijeva pasivnost, izostanak djelovanja. "Imajući također u vidu jačanje desničarskih ideologija u posljednje vrijeme", Edukacijska su se jutra posvetila jednom bivšem fašizmu, njemačkom nacizmu i progonu jedne vjerske zajednice, ne iskoristivši potencijal te civilizacijske opomene u suvremenosti. Govoreći o nacizmu, propustili smo spomenuti njegove današnje odjeke. Štoviše, govoriti u Hrvatskoj 2013. o nacizmu 1945, a ne spomenuti fašističku inačicu na našim prostorima u istom vremenu, a koja je utjecala i još uvijek utječe na živote te mladosti koja se poziva na aktivnost, na određen je način poništilo samo sebe. Nespominjanje činjenice NDH u čiju se čast danas održavaju kršćanska misna slavlja te činjenice Domovinskog rata koji je na temeljima iste ksenofobije uništio mnogobrojne živote prije tek dvadesetak godina te propust stavljanja tih fašizama u analogiju – na određen je način i nedopustivo za program koji u svom temelju ima upisano aktivno obrazovanje mladih za mir, snošljivost i razumijevanje. 

Jakov, Marija, Jana i Sara učenici su osmih razreda OŠ Petar Zrinski iz Zagreba koji su, uz šestotinjak djece i mladih iz Zagreba i okolice, Vukovara, Lipika i Banovine, prisustvovali Edukacijskom jutru. Porazgovarali smo o dojmovima koje je prikazani film na njih ostavio, ali i o stvarima koje na tom Jutru nisu spomenute. Jednoglasni su što se tiče potresnosti i realističnosti filma te ističu nastavu povijesti kao ključan faktor u doživljaju događaja Drugog svjetskog rata. Napomenuti treba činjenicu da se četvero mladih nisu osvrnuli na propisanu literaturu odnosno udžbenike iz povijesti već na profesorov pristup tematici koji Drugi svjetski rat čini bliskim i mogućim i u današnje doba. Za usporedbu naveli su mlade koji su sjedili iza njih i na scene u filmu reagirali kao što ljudi inače reagiraju na fikciju, nepovjerljivo i neuvjerljivo. Njima je film bio sasvim realan, odnosno potresan i uvjerljiv. S druge strane, na pitanja o događanjima na domaćim prostorima, točnije na doživljaj posljednjega rata čije posljedice sami neposredno žive, četvero je mladih, začudo, ostalo bez komentara. Oni znaju za Domovinski rat, znaju da je bilo zločina, netrpeljivosti i mnogih sličnih scena kao u filmu koji su gledali, no paralele u njihovoj percepciji ne postoje. Kao da, na neki neobičan način, ti mladi još uvijek žive u vremenu Domovinskog rata i nisu u stanju sagledati s odmakom vrijeme koje nisu doživjeli, uostalom kao ni vrijeme Drugog svjetskog rata. Jedini je logičan zaključak taj da ni udžbenici povijesti, nastavnici povijesti, njihova najbliža okolina pa ni cjelokupno društvo nisu još u stanju vrijeme otprije dvadeset godina doživjeti kao prošlost. U taj se zaključak lako uklapa cjelokupna društvena atmosfera progona drugačijih koja u posljednje vrijeme sve više jača.

Iako im nisu pruženi uvjeti da blisku prošlost sagledaju kao to što ona jest, prošlost koja od nas zahtijeva kritički odmak da bismo mogli nastaviti živjeti u sadašnjosti, unatoč konstantnoj opstrukciji njihove vlastite budućnosti od strane društva u kojem žive, ovo četvero mladih pokazalo je stavove na kojima im može pozavidjeti dominantna većina hrvatskoga društva. Na pitanje što ponajviše određuje njihov doživljaj stvarnosti, mladi je Jakov odgovorio: medijska reprezentacija svijeta. Mediji su ti koji podržavaju ovo stanje konstantne napetosti među društvenim grupacijama, koji prezentiraju nekritičku, diskriminatornu stvarnost kao nešto poželjno i prirodno te inzistiraju na vizualnom kao temeljnom načinu prosuđivanja stvarnosti. Na tom tragu, djevojke su istaknule vizualni dojam kao osnovnu diskriminatornu potku njihove okoline u kojoj vjeroispovijest i nacionalnost više nisu temeljni uzroci različitosti. Koja je to onda ponajveća razlika u današnjem društvu? Ovo četvero mladih znaju, pitanje je samo koliko će njihovoj okolini trebati da se napokon zagleda u same sebe i prestane izmišljati neprijatelje u situaciji u kojoj je društvena neravnopravnost već toliko uzela maha. Marija nije oklijevala s odgovorom: ekonomska neravnopravnost temelj je diskriminacije u hrvatskom društvu danas. Možda ovi mladi jednoga dana budu imali uvjete da svoje stavove i svoja razmišljanja ponude kao rješenje sveprisutne nejednakosti. No, do toga nikako neće doći ukoliko im mi ne damo mogućnost, glas i vidljivost. Djeca više nisu djeca, samo što to samo djeca danas znaju.

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 03.06.2013