Dobri duhovi Zagreba | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Dobri duhovi Zagreba

Projekt Virtualni muzej Dotrščina i prateće memorijalne intervencije nude prolaz kroz guste povijesne slojeve koji su prekrili dotrščinsku šumu kao mjesto masovnih ustaških zločina.

Piše: Bojan Krištofić

Saša Šimpraga, intervencija u park-šumi Dotrščini (2021.) / FOTO: Virtualni muzej Dotrščina

Sedamnaestog ožujka, prve nedjelje tekuće godine koja se mogla slobodno nazvati proljetnom, biciklirao sam od Zapruđa do park-šume Dotrščina da bih ju ponovo posjetio nakon mnogo vremena, mada sam redoviti digitalni pratilac svih aktivnosti koje se na tom javnom prostoru zbivaju od 2012., kada se malo-pomalo počeo vraćati u kolektivno pamćenje dijela građana Zagreba, prvenstveno zahvaljujući projektu Virtualni muzej Dotrščina. Prije nego što počnem pripovijedati o izvornim, site-specific umjetničkim radovima koji su u proteklih sedam godina putem javnih natječaja bili privremeno postavljeni ili izvedeni u šumi – naravno, uz osvrt na društveni doseg i utjecaj kakav su težili postići, htio bih ukratko opisati osobni doživljaj tog osebujnog prostora koji ispod sloja pitoreskne prirodne ljepote i dalje skriva nedovoljno prisutno naličje, za njega svejedno suštinski određujuće. Također, kontekstualizacije radi, podijelit ću nekoliko temeljnih povijesnih činjenica neophodnih za shvaćanje presudne socijalne uloge koju Virtualni muzej Dotrščina vrši na razini grada i zemlje, posebno s obzirom na u najmanju ruku manjkave institucionalne politike sjećanja, pod pretpostavkom da pri državnim i lokalnim institucijama toga polja uopće postoji nešto toliko konzistentno da bi se držalo politikom. Krenimo na vožnju!

Kao što dobro znaju svi koji su tamo ikada bili, središnjim, jugozapadnim "ulazom" u park-šumu smještenu sjeveroistočno od Maksimira, s površinom od čak dva četvorna kilometra (što ju čini najvećim zagrebačkim parkom), dominira evokativna apstraktna skulptura velikog kipara Vojina Bakića, koja svojom "svjetlonosnom formom" ništa jednostrano ne poručuje, nego spontano pobuđuje raznolike emocije i asocijacije, uobličene "posvećenim" karakterom čitavog prostora, osjetnim već pri prvom posjetu. O kristalnom obliku izgrađenom od nehrđajućeg čelika Bakić je pri postavljanju 1968. rekao: "Pri likovnom rješenju spomen-groblja Dotrščina došao sam do toga da kristal, realiziran u materijalu koji svijetli, odražava ono što žrtve koje su tamo pale predstavljaju za nas: čistoću, trajno, vječno svjetlo."

Međutim, neupućeni posjetitelj sigurno će se zapitati o kakvim se žrtvama i groblju radi, budući da informacije o tome u prostoru park-šume nisu adekvatno prisutne ni sustavno predstavljene. Dapače, jedini zapis koji "izravno sugerira" da su se nekoć davno tamo zbili stravični događaji je pjesma Aleksandra Huta Kona, pomoću metalne ploče aplicirana na stablo u unutrašnjosti šume te pisana iz perspektive ženske žrtve. Ali pjesma kao pjesma – ne ističe historijske činjenice, nego teži evocirati strašno iskustvo s namjerom poticanja empatije među prolaznicima i rekreativcima. Naravno, pjesma je postavljena upravo na inicijativu tima Virtualnog muzeja. Pokušao sam se poistovjetiti s osobom koja u Dotrščinu dolazi bez povijesne popudbine i, došavši na vrh šumskog brežuljka koji predstavlja drugu postaju uređenog šumskog puta, ponašati se kao da me jedino riječi uklesane u kamen podno spomenika Branka Ružića, "Nema ih više jer su htjeli biti" (stih Ivana Gorana Kovačića) i "Zagrepčanima palim za slobodu na ulicama svoga grada 1941. – 1945.", vežu sa svime što se tamo događalo prije više od 75 godina. A događalo se, dakako, mnogo toga mučnog i ružnog, što je klupko koje znatiželjnik valja samostalno raspetljavati ako želi steći punu sliku spomen-područja Dotrščina.

Bila je to, dakle, topla i sunčana, skoro mirisna nedjelja, a tipična šumska tišina koja prožima park – zbog veličine i izdvojenosti mnogo manje napučen od Maksimira –  usprkos isticanju da njih (koga točno?) "više nema" jer su "pali za slobodu" (kako i zašto?), nije uzrokovala nemir ni strah, nego prije svojevrsnu ugodnu nostalgiju, ali i znatiželju prema zbivanjima kakva su, očito, većinom pala u zaborav. Apstraktne skulpture razmještene šumom – ne samo Bakićeve i spomenuta Ružićeva, već i djela Stevana Luketića i Koste Angelija Radovanija (napominjući da je u slučaju potonje ipak djelomično riječ o figurativnom reljefu) – izazivaju osjećaj (straho)poštovanja, i premda ni jedna od njih nije doista gorostasna, okružene bezbrojnim drvećem djeluju suptilno monumentalno, bez invazivnosti prema prirodnom okolišu kakva se znala potkrasti ponekim spomenicima Narodnooslobodilačkoj borbi.

Da se nedvojbeno radi o tome, neupućeni posjetitelj ne samo što može pretpostaviti zbog povijesnog perioda istaknutog pokraj spomenika Branka Ružića, nego će i sa sigurnošću saznati čim dođe do Koste Angelija Radovanija, jer na spomen-ploči preko puta njegovog spomenika neuvijeno stoji: "Zagrepčanima poginulim u NOB-u od 1941. – 1945. godine". No mnogobrojna pitanja i dalje se roje: tko su uistinu bili ti ljudi? Zbog čega su smaknuti baš tamo? Tko je bio odgovoran za njihovu smrt? Naposljetku, koliko ih je zapravo bilo? I tako dalje, i tako dalje...

Nesumnjivo, lako je uočiti većinu manjkavosti sadašnje institucionalne iliti gradske (ne)brige za park-šumu i spomen-područje Dotrščina, jer je iz prostora u kojem bi se trebao nalaziti u središtu promatranja gotovo potpuno izmaknut kontekst bilo kakve vrste – povijesni, politički, kulturni i svaki drugi, s iznimkom dosadašnjih nastojanja Virtualnog muzeja Dotrščina. Zbog toga taj izuzetno važan dio grada, premda nominalno jest spomen-područje prvog reda, do danas još uvijek nije uspio postati istinski memorijalni prostor, a kamoli referentno mjesto u krojenju politike sjećanja prema događajima čije bi ispravno razumijevanje trebalo biti osnovni zajednički nazivnik svih građanki i građana Zagreba, ali i cijele Hrvatske, što trenutno nažalost nije slučaj. Ipak, šečući Dotrščinom i bez ikakvog znanja o tome što bi moralo biti općepoznato, nemoguće je ne biti dirnut manjim izvedenicama Bakićevog centralnog "kristala", razasutima u jarkom proljetnom zelenilu šume – jednostavno je i ne poznajući njegovu misao prirodno poželjeti da svjetlo koje kristalići odražavaju postane vječno.

Zaintrigiran, slučajni posjetitelj će po svoj prilici prionuti na guglanje konteksta mjesta pa će čak i na notornoj hrvatskoj Wikipediji uspjeti pronaći nekoliko istinitih informacija, primjerice imena spomenika postavljenih u park-šumi: središnji spomenik Puta mučeništva (V. Bakić), spomenik poginulima u Zagrebu 1941. – 1945. (B. Ružić), spomenik Zagrepčanima poginulima u NOB-u (K. A. Radovani) te spomenik revolucionarima i rodoljubima poginulima u Zagrebu od 1919. do 1941., razdoblju kada je Komunistička partija Jugoslavije skoro u cijelosti djelovala ilegalno (S. Luketić). Također će saznati da Bakićevi "kristalići", naoko proizvoljno niknuli diljem šume, isto imaju zajedničko ime – naime, radi se o mini-spomenicima koji skupa čine Dolinu grobova. Guglajući dalje, posjetitelj će doći do kratkog članka objavljenog krajem rujna 2017. na blogu Antifašistički vjesnik, gdje napokon saznaje nešto više detalja o stradanjima Zagrepčana u šumi Dotrščina, jer tekst ističe (i prilaže arhivsku fotografiju) sadržaj poruke s kamenog bloka nekoć postavljenog kraj središnjeg spomenika Vojina Bakića, a uklonjenog devedesetih godina, poput mnogih drugih (ali ne svih!) vrlo vrijednih spomenika NOB-u:

"U šumi zvanoj Dotrščina od 1941. do 1945. godine okupatori i njihove sluge mučili su, ubijali i u jame bacali hiljade znanih i neznanih sinova i kćeri naše zemlje i nepokorenog Zagreba. Neuništivoj uspomeni boraca i mučenika posvećeno je spomen-groblje i park revolucije Dotrščina." K tome, posjetitelj u članku čita kako su akteri projekta Virtualni muzej Dotrščina 23. rujna te godine ponovo pokrenuli inicijativu za vraćanje tog bloka i njegovog teksta, ali i dodavanje info-ploče s kartom parka, putokaza u parku i pri njegovim prilazima, još klupa i česme s besplatnom pitkom vodom na ulazu u park-šumu. Ništa od toga do danas nije ostvareno, a Grad Zagreb nastavlja se ponašati kao da dotrščinski povijesni i sadašnji prostori te njihovo sjećanje – ne postoje. Stoga je, zapravo, web sjedište projekta Virtualni muzej Dotrščina, koje su inovativno i praktično dizajnirali Petra Milički i Niko Mihaljević, i dalje ponajbolje referentno polje za uvodni prolaz kroz guste povijesne slojeve kakvi su prekrili dotrščinsku šumu i učinili je puno udaljenijom nego što jeste za sve osim za one najradoznalije.

Projekt je sam po sebi inicirao i osmislio publicist, teoretičar prostora i aktivist Saša Šimpraga u suradnji s Documentom – centrom za suočavanje s prošlošću, pa tim pored njega čine Tanja Petrović i Vesna Teršelič, uz nekolicinu suradnika i nešto više podržavatelja koji su tijekom godina davali operativni, kreativni i drugi raznoliki doprinos kako bi se projekt u oskudnim uvjetima kretao naprijed. Pritom mislim da treba posebno istaknuti Vijeće srpske nacionalne manjine grada Zagreba, jer posljednjih godina s VMD-om partnerski provodi javne natječaje za osmišljavanje i realizaciju privremenih, memorijalnih umjetničkih intervencija u prostoru park-šume, čija je refleksija tema nastavka teksta. Također vrijedi spomenuti da osim razvijanja web sjedišta u smjeru relevantnog arhiva o historijskom i geografskom prostoru Dotrščine, produkcije umjetničkih intervencija te predlaganja neophodnih infrastrukturnih zahvata u spomen-području, aktivnosti Virtualnog muzeja Dotrščina uključuju posjete sa stručnim vodstvima za srednjoškolce, studente i sve zainteresirane građane, kao i memorijalne utrke, ali i povremene publicističke temate objavljene u neprofitnim medijima itd. Unatoč svakako nedovoljnoj institucionalnoj podršci projektnim aktivnostima, prvenstveno od strane gradske vlasti, ostvaren je prioritet da se određeni broj građana informira i senzibilizira prema iznimno izazovnoj, ali nasušnoj potrebi suočavanja s najmračnijim poglavljima prošlosti Zagreba i cijele zemlje.

Poglavlja posrijedi nisu mogla biti mračnija, a njihove najsumornije pasuse nije naodmet ponoviti. Prema danas dostupnim i povjesničarski provjerenim informacijama, tijekom Drugog svjetskog rata, okupacije Jugoslavije od strane Sila osovine i trajanja kvislinške, ustaško-fašističke, tzv. Nezavisne Države Hrvatske, okupatori i marionetska ustaška vlast smaknuli su "oko 18.000 Zagrepčana i Zagrepčanki te osoba iz okolice Zagreba, od kojih je nekoliko tisuća strijeljano na području Dotrščine"; dok je do dana današnjeg utvrđen identitet samo dijela tamo poginulih, a poznato je da je među njima bilo maloljetnih pojedinaca, odnosno djece. Razumije se da to znači kako mnoge od tih osoba ustašama nisu mogle biti ni politički sumnjive, a kamoli da su počinile ikakav zločin koji bi morao biti kažnjiv smrću, ergo Dolina grobova je ponajprije groblje nevinih žrtava ustaškog režima. Na Dotrščini jesu bili strijeljani pojedini istaknuti članovi, udarnici KPJ, poput Božidara Adžije i Augusta Cesarca, ali je (i) njihova jedina "krivica" bila borba za slobodarske političke i društvene vrijednosti, a javni angažman koji im je "presudio" ujedno je i razlog zbog kojeg ih se danas možemo prisjećati na mjestu njihove pogibije – naime, bilo je nemoguće da njihov nestanak prođe neopaženo, što se ne može reći za sve.

Ukratko, radi se o najvećem masovnom zločinu u modernoj povijesti Zagreba – u doba kada su se strijeljanja redovito događala, toponim Dotrščina jest, kao i na tom tragu još više zaboravljeni Rakov potok, bio sinonim za sigurnu smrt među građanima koji iz bilo kakvog razloga nisu bili "na liniji" s režimom, pa je time tragičnije što takvom crnilu gradske prošlosti od osamostaljenja zemlje nije pristupljeno na ispravan način. Prema podacima dostupnima Virtualnom muzeju Dotrščina, prikupljenima većinom u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, "postoje indicije da je strijeljanja na lokaciji Dotrščine bilo i u poraću", ali je nepobitno utvrđen identitet tek određenog broja žrtava iz razdoblja "endehazije", a na web sjedištu njihova imena mogu se pročitati u scrollu s lijeve strane, izazivajući sućut i poštovanje premda nam sama po sebi ne govore ništa, osim u slučaju poznatih sudionika partizanskog pokreta.

U vrijeme socijalističke Jugoslavije sjećanje na dotrščinske pogibije kultivirano je uređenjem park-šume i spomen-područja kasnih šezdesetih, kad su i postavljeni svi spomenuti spomenici izuzev Bakićevih "kristalića" u Dolini grobova (što je učinjeno osamdesetih), a projektom krajobraznog uređenja ravnao je arhitekt i profesor Josip Seissel (u mladosti jedan od ključnih ranih avangardnih umjetnika u Hrvatskoj i protonadrealistički ili metafizički slikar i crtač) sa suradnicima. Kao što se dosad moglo zaključiti iz teksta i priloženih podataka, spomen-područje Dotrščine projektirano je prema principima koji su u doba SFRJ vrijedili za većinu sličnih slučajeva, kada se u pravilu težilo monumentalnosti kroz plastične oblike – nimalo, relativno ili potpuno apstraktne; a pojedini spomenici su skupa s krajobraznom arhitekturom najčešće činili veoma kompleksne memorijalne cjeline, koje su nerijetko uključivale i raznolike edukacijske, muzejske i druge sadržaje (poput Bakićevog možda i najpoznatijeg javnog spomenika – na Petrovoj gori, podignutog u čast najslavnije partizanske bolnice na području Hrvatske, a danas gotovo potpuno devastiranog i zanemarenog). Kako danas takav pristup materijalnoj komemoraciji ili kultiviranju kolektivnog pamćenja nije moguć i zbog političko-ideoloških, i zbog ekonomskih, a djelomično i zbog poetičkih razloga – jer je suvremena umjetnost u međuvremenu krenula poprilično različitim smjerovima, pa upravo katastrofalno stanje nove domaće spomeničke plastike svjedoči o golemom nesrazmjeru između kvantitete i kvalitete njenog projektiranja – timu Virtualnog muzeja Dotrščina bilo je logično i potrebno prići ideji spomenika na posve drugačiji, medijskim mogućnostima primjereniji način, zato što su se i načela reprezentacije spomeničkih simbola promijenila koliko i oni sami.

Drugim riječima, umjesto permanentnih spomenika birane su temporalne intervencije; umjesto čvrstih, monumentalnih oblika krhki, no sadržajem bremeniti objekti; umjesto materijalnih simbola suptilne, ali snažne i lako razumljive metafore; umjesto nekoć neizbježne javne plastike, postavljane da traje dugoročno, birane su izvedbe i procesi kratkoročnog karaktera u materijalnoj stvarnosti, no s "produženim životom" u virtualnoj sferi, gdje je digitalna reprezentacija rada otpočetka njegov sastavni dio... Umjesto utanačenja relativno recentnih, svježih sjećanja (što je bilo posrijedi šezdesetih), sada je "desetih" prvenstveno trebalo javno komunicirati informaciju da spomen-područje Dotrščine uopće postoji, odnosno sadrži sjećanje u međuvremenu praktički izbrisano iz javne sfere. U skladu s interdisciplinarnim, multimedijskim, istraživačkim i postkonceptualnim stremljenjima većine (politički) napredne suvremene umjetnosti, pojam spomenika poprimio je procesualni karakter, dok su se u ritualima komemoracije, iniciranima od strane istraživača i umjetnika, uloge "publike" i "predvodnika" počele sve više miješati i ispremještati. Postupno će one postati, kao što će se kasnije vidjeti, skoro irelevantne kategorije, što je pak povezano s raspadom ranog modernističkog shvaćanja autorstva i skretanja prema transformativnom kolektivnom iskustvu kao prioritetu svakog istinski umjetničkog čina.

Konkretno, to znači da bi se privremene umjetničke intervencije site-specific karaktera u javnom prostoru Dotrščine, realizirane u sklopu aktivnosti Virtualnog muzeja, ugrubo mogle podijeliti na (ambijentalne) instalacije i (ritualne) performanse. No u ovom slučaju takva podjela ima posebno žanrovski značaj – što se tiče iskustva induciranog umjetničkim činom, ona je potpuno nebitna. Mnogo je važnija već naglašena činjenica da su sve prostorne intervencije producirane od 2012. itekako računale s digitalnim medijima kao ravnopravnom javnom sferom u kojoj će se de facto nadugo nastaviti život rada nakon što sam čin završi. To pak znači da se ni spomenik ni ritual (komemoracije) više ne shvaćaju poput unaprijed zadanih ili naslijeđenih umjetničkih i društvenih kategorija, nego kao medijski heterogeni skupovi informacija čije strukturiranje podrazumijeva konstitutivni segment suvremenog umjetničkog rada. Parafrazirajući naslov dokumentarnog filma Duhovi Zagreba Jadrana Bobana (2009.), a imajući na umu ključni koncept u ZF japanskom animeu Duh u oklopu (jednom od središnjih djela filmskog cyberpunka, r: Mamoru Oshii, 1995.), gdje se ljudski "softver" – um ili svijest – čuva u "hardveru" tehnološke školjke, mogao bih reći kako dobri duhovi Zagreba, iznova prizvani intervencijama Virtualnog muzeja Dotrščina, u visoko umreženoj stvarnosti žive novi život. Naposljetku, o kakvim se točno intervencijama radi?

Dosad ih je izvedeno sveukupno šest: prva iz 2012. bila je rad pokretača projekta Saše Šimprage, dok je idućih godina, pa tako i tekuće 2019., objavljivan javni natječaj za predlaganje intervencija, pri čemu ga 2016., koliko mi je poznato, nije bilo zbog nedostatka novčanih sredstava da ga se primjereno provede. Nakon Šimprage autori dotrščinskih intervencija bili su Davor Sanvincenti (Spiegel im Spiegel, 2013.), Slaven Tolj (Ledena kiša, 2014.), Daniel Kovač (Nasljednici, 2015.), Zoran Pavelić (Osunčana mjesta, 2017.) i Gildo Bavčević (Otkucaji, 2018.). Nemoguće je ne primijetiti da među odabranima na javnom natječaju dosad nije bilo žena, koje su se na isti sasvim sigurno javljale, stoga se nadam da bi tako vidljiva diskrepancija, prilično neobična s obzirom na karakter čitavog projekta, već ove godine mogla biti ispravljena.

Zajedničke konceptualne crte svih radova uglavnom sam već obradio, pa ću se do kraja teksta koncentrirati na njihove specifičnosti u kojima se upravo kolektivne težnje uvjerljivo i dosljedno ispoljavaju. Ipak, moram ponovo istaknuti da silom prilika ni jednoj od intervencija i izvedbi nisam svjedočio iz prve ruke, ali je moje živo zanimanje za njih jedna od mogućih potvrda teze o "produženom životu" ovakvih "spomenika", jer njihova refleksivna i emotivna snaga zasad ne jenjava udaljavanjem trenutaka kad su se dogodile – dapače, fotografije ili videi (p)ostaju više od dokumenta ili supstituta umjetničkog čina: oni su "produžetak" umjetničke ideje i namjere na sličan način kao što su osobni profili na društvenim mrežama postali maltene organski produžeci nas samih.

Šimpraga se odlučio za vrlo jednostavan umjetnički postupak, kojim je oko određenog broja stabala u šumi, raspoređenih duž uređenog dotrščinskog puta, zavezao vrpce od bijele tkanine u visini očišta, očito ciljajući na drugačije, ali svrhom iste vrpce kakve su u doba NDH morali nositi oni od režima otpočetka osuđeni na smrt – ne samo Židovi, nego i Srbi. Simbol je to koji na međunarodnoj razini poznaje svatko iole upućen u povijest 20. stoljeća, pa ovako postavljen na bića različita od ljudi, ali svejedno živa, neizbježno izaziva nemir, možda čak i nevjericu, a svakako postavlja znak pitanja. Bijela boja s jedne strane izražava namjeru predaje, no isto tako služi kao metafora mira ili želje za njime te definitivno prenosi antiratnu i još šire, protunasilnu poruku. Protiv smrti izazvane nasiljem, reklo bi se, i protiv svakog sustava koji od smrti čini granu privrede – a nije mu ni sadašnji, na globalnom nivou, tako daleko kako se čini.

Metafizički usmjereni Davor Sanvincenti, čiji je prijedlog odabran na prvom javnom natječaju, zadao si je ponešto kompliciraniji zadatak, osmisliviši šetnju park-šumom, dirigiranu mapom i audiovodstvom (u više termina svaki posjetilac je dobio slušalice s mp3 playerom koje su ga pratile na putu), ispunjenim čitanjem tekstova Ivane Sajko i glazbom estonskog kompozitora eksperimentalne i minimalističke glazbe Arva Pärta. Isječci iz dramskog pisma Ivane Sajko, koje je svojim glasom na snimci reproducirala sama autorica, imali su ulogu (re)kreiranja izvornog iskustva prostora i njegovog pamćenja, što će reći apstraktnim literarnim sredstvima senzibilizirati šetače-slušatelje za razmjere tragedije koja je još tinjala pod njihovim koracima.

Potpomognuta glazbom temeljenom na koralnom pjevanju i zvucima zvona, šetnja je lako prizvala ideju obreda, odnosno rituala. Postala je tako svojevrsna inicijacija u pamćenje mjesta, orkestrirana postupkom kakav je, usprkos izostanku isticanja povijesnog konteksta, djelotvorno rezonirao s emotivnom ravni šetača, uzrokujući duboki dojam "otrežnjenja" pri ulasku u tzv. privremenu Šumsku dvoranu, prostor ispunjen tankim ogledalima dužine debla drveća, koja su također reflektirala svjetlo odraženo od "kristalića" u Dolini grobova. Sanvincenti je uz važan dramaturški doprinos tekstova Ivane Sajko uspio stvoriti ambijentalnu sinestetičku situaciju na tragu najbolje tradicije land-arta, zajedničku meditaciju o životu i smrti za šetače-slušače-vidioce, čija je namjera bila evokacija rubnog iskustva bez morbidne prisile potpunog poistovjećivanja sa žrtvama. Bol koju nesumnjivo osjeća svaki čovjek mogla se prepoznati u njihovoj boli kojom prostor i dalje lagano odjekuje, ali bilo je moguće i pronaći katarzu u svjetlu čije je mogućnosti na tom mjestu koristio već i Bakić.

Ledena kiša Slavena Tolja se u određenom smislu nadovezala na prvu, Šimpraginu intervenciju što se tiče drveća kao prirodno-materijalnog nosioca svijesti o tragediji ili traumi, ali je Tolj izveo dojmljiv obrat zamislivši da se na samom ulazu u park-šumu Dotrščina (blizu Bakićevog središnjeg "kristala") instaliraju mrtva stabla dopremljena iz Gorskog kotara, koga je početkom veljače 2014. pogodilo grozno nevrijeme, rezultirajući ogromnom štetom na šumskim područjima zbog "smaknuća" mnogobrojnog drveća olujnom kišom i vjetrom. Postavivši dvadesetak mrtvih stabala u prostor gdje se nekoć također odigrala tragedija nemjerljivih razmjera, Tolj je pronicljivo, potresno i slikovno upečatljivo povukao paralele između dva doba koja se "diče" beskrupuloznim odnosom prema nevinim ljudima "pogodnima" za primanje udaraca i žigosanje sa svih strana. Uzdižući dotrščinski ustaški pomor iz Drugog svjetskog rata na razinu prijeke potrebe za empatijom prema svim živim bićima u opasnosti sada i ovdje, umjetnik je vješto poentirao što bi nam spomen-područje Dotrščina danas moralo predstavljati.

Daniel Kovač je skupa s Nasljednicima prvi krenuo u osebujni izvedbeni akt kojim je radikalno izvrnuo poznate konceptualne postavke danas gotovo zaboravljenog izuma mail-arta, poslavši pisma na adrese petsto građanki i građana Zagreba s imenima i prezimenima identičnima osobama strijeljanima na Dotrščini. Pisma su čuvala jednostavne pozive građankama i građanima da u zakazano vrijeme dođu do Dotrščine te u pripremljene registratore prilože dokaze o svom postojanju, službene potvrde da su živi. Kontekst poziva i umjetničke akcije u pismima je bio prikladno obrazložen i argumentiran, potkrijepljen povijesnim činjenicama i podacima, pa ipak mu se odazvalo, indikativno, samo petero većinom starijih ljudi. Međutim, usprkos slabom odazivu Kovačev koncept bio je nedvojbeno pobjedonosan upravo zato što je "običnim" građanima pružio sasvim dostupnu priliku za jedan herojski čin, jer bilo je jasno da svatko tko nastupa zna protiv čega istupa – protiv novovjekog fašizma i historijskog revizionizma čiji se opasni dosezi simbolično ogledaju u kolektivnom zaboravu Dotrščine, mjesta koje bi svima trebalo služiti kao prvo i posljednje upozorenje. Najčišća potvrda valjanosti ljudske individualnosti u ime borbe da se najmračniji kolektivni porivi nikada ne ponove, dala je nasljednicima razlog da se doista zovu građanima – onima koji su bili spremni preuzeti odgovornost za zajednicu u kojoj žive.

Ako je Kovačeva uloga u Nasljednicima bila "tek" onoga koji okuplja, a protagonisti "performansa" bili su ponajprije izvršioci čina građanske hrabrosti, Zoran Pavelić je Osunčanim mjestima potpuno srušio posljednju granicu između "autora" i "publike", učinivši sebe i sve okupljene sasvim ravnopravnim sudionicima umjetničkog akta, zamolivši ih u šumi da samo stoje koliko dugo žele u odabranom snopu svjetla što ga sunce baca među stablima. Na taj način su okupljeni u tišini odavali počast nevinim dotrščinskim žrtvama, što je prema podacima kojima raspolažem potrajalo oko sat vremena, nakon čega su se svi razišli onako kako su i došli. "Izvedba" nije mogla biti jednostavnija i zapravo podrazumijeva rijetko besprijekorno ostvarenje ideje o povlačenju znaka potpune jednakosti između umjetnosti i života, do takve mjere da Pavelićev čin nije uopće potrebno zvati umjetničkim da bi ga se na bilo koji način "potvrdilo", ali mu je utjecaj svakako umjetničke prirode u smislu da inducira iskustvo kakvo okupljeni nipošto ne bi mogli nikako drugačije doživjeti, barem ne u tom prostoru i s takvim specifičnim, obvezujućim razlozima.

Druga presudna karakteristika Osunčanih mjesta je to što su zahvaljujući antologijskim fotografijama Katarine Zlatec postala suštinski viralna, ostvarivši virtualni život duži od drugih dotrščinskih intervencija. Stoga se sa sigurnošću može zaključiti da je tek dodavanjem digitalne dimenzije rad dobio svoj cjeloviti smisao, a fotografkinja se potvrdila kao punokrvna koautorica ovog originalnog hibrida dva vrlo različita medija, još jednom istaknuvši da je fotografija uvijek više od dokumenta, a izvedba u javnom prostoru "više" od umjetničkog čina na tragu težnje za njegovom što je većom mogućom demokratizacijom.

Na koncu, Otkucaji Gilda Bavčevića možda jesu bili otkucaji "samo" njegovog srca, što znači da je on nešto izveo, a drugi su to slušali, što pak znači da ponovo postoje i autor i publika, ali je njegova intervencija bila prva koja se temeljila isključivo na zvuku, a i time najkrhkija, najsuptilnija, u "produžecima" najkraća, nemoguća za "ulov" u obliku fotodokumenta i zaista vrijedna baš zbog toga što je bila najnepovratnije prolazna. Središnji organ u "antropografiji" ljudskog tijela koji neprekidno radi od rođenja do smrti prva je i najspontanija moguća metafora za život, ljubav, toplinu, ugodu, privrženost... Ukoliko svega toga nema, ako sve to skupa odjednom, posve neočekivano nestane, onda se radi o agresiji, o posljedici nasilja koju je Bavčević veoma efektno preveo u zvuk, usredotočivši sebe i slušatelje upravo na ono što se bezizlazno gubi, a to je i sve za što se čovjek na samom kraju drži. Redukcija života na dobro poznati, primarni otkucaj kao da nas upozorava što je sve stalno na kocki – ni manje, ni više – i čemu se zbog kolektivnog iskustva i pamćenja Dotrščine moramo odupirati.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 24.04.2019

VEZANE VIJESTI

Zakopani tragovi budućnosti

Piše: Lujo Parežanin

Simpozij Baština odozdo kolektiva Blok relevantan je prilog političkom oslobađanju ne samo arheologije i povijesti umjetnosti, nego i ovdašnje humanistike u cjelini.

Komercijalizacija simbola patnje i stradanja

Piše: Martina Domladovac
Nedavno korištenje spomen područja Jasenovac i drugih mjesta stradanja u komercijalne svrhe samo je nastavak već započete turistifikacije antifašističkih spomenika.

Svako imenovanje proizvod je neke politike

Piše: Martina Domladovac

U suradnji udruge SF:ius i Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju objavljena je edicija Hrestomatija, na temu Zagreb grad heroj: prakse sjećanja na NOB.