Dođoh, vidjeh, pročitah... zapravo odslušah | kulturpunkt

Dođoh, vidjeh, pročitah... zapravo odslušah

Još uvijek mi pokretanje virtualne knjižare izgleda kao odlična ideja iako je Tomaš ustvrdio kako to neće biti posebno značajan korak vezan za čitatelje, kad knjižara ima isprofiliranu bazu.

Piše: Marija Andrijašević

Još uvijek mi pokretanje virtualne knjižare izgleda kao odlična ideja iako je Tomaš ustvrdio u jednom od intervjua kako to neće biti posebno značajan korak vezan za čitatelje, kad knjižara već ima isprofiliranu čitateljsku bazu. Svejedno, takva virtualna knjižara za grad koji pati od manjka opipljive, materijalizirane kulture tj. kulturnih događanja pokazuje da ima ljudi koji se trude promijeniti trenutno stanje limba kojem je Split jako sklon. Jako, jako sklon. Toliko da čak i oni najveći entuzijasti razviju nekakav oblik skepticizma. Pokupiš taj nekakav skeptični stav kojeg se kao kakve loše karakterne crte moraš riješiti kad dođeš u velegrad. Bilo koji velegrad, čak i velegrad zaglavljen pod navodnicima. Od Zagreba pa zapadnije. Da te ne vide kako se čudiš ljudima koji žive u skladu s vremenom, tj. ljudima koji su zapravo normalni.

Tu i tamo u autobusu obratim pažnju na pubertetsku i studentsku čeljad koja mirno sjedi u narančastom ili sivom sjedalu (da, redovito su te boje) i čita nekakvu knjigu ili časopis. Naime, oni mi pažnju privuku jer nisu pripadnici ove mobitel generacije koji stalno tipkaju nešto po tim stvarčicama, nisu čak ni oni kojima je nelagodno što moraju doći od točke A do točke B bez agorafobičnih osobina poput buljenja u pod ili kroz veliko staklo živčano lupkajući prstima po nogama ili sjedalu ispred sebe. Oni jednostavno čitaju i to im je najnormalnija stvar na svijetu. Barem onih petnaestak minuta u autobusu dok se pokušavaju dokopati centra grada.

Uvijek su me fascinirali u toj predanosti stranicama, kako im ne smeta, ne samo to što će netko vidjeti da čitaju, nego ni gužva, buka, žamor… ništa im ne bi omelo koncentraciju. Nešto slično Japancima, koji čitanje isto prakticiraju u nebulozno brzim vlakovima, ne gube vrijeme iako im treba par minuta do odredišta. Ali, ovaj scenarij ne odvija se negdje u Japanu, odvija se u Splitu, gdje zbilja fascinira netko tko čita dok se vozi, šeta psa u parku ili čeka u nekoj kobasici od reda da bi prijavio ispit. Ili bilo kakvoj sličnoj kobasici od reda. Ne može se čovjek oteti dojmu da je to čitanje ustvari kulerski ispad, a ne želja da se stvarno nešto pročita. A to smeta. Kao što smeta i to primjećivanje ljudi koji čitaju jer bih najradije da su neprimjetni, sasvim uobičajena slika… Uobičajena poput one slike penzionera u tom istom autobusu u kojem se zatekne mladi naivac s knjigom. Ta slika toliko bode oči jer je, vjerovali ili ne, protuprirodan prizor, kao stvoren za kolutanje očima i duboko uzdisanje.

Zanimljivo je da u Zagrebu nikad, ali baš nikad ne primjećujem ljude koji čitaju. Savršeno se uklapaju u sliku grada, makar bila nekakva falsificirana bojanka, nikad ni jedan od osobenjaka iz tramvaja s knjigom u ruci, kod mene ne izazove nikakav čudnjikavi pogled ili želju za komentiranjem. Ustvari ne komentiram ni ove iz Splita, samo se istaknu pa me to malo zatekne. Zatekne me toliko da shvatim kako postoji nešto u uvrnutom mentalitetu ovih prostora.

Nedavno je taj uvrnuti mentalitet pokušao sugerirati mojoj majci da se malo zamisli oko mojeg pisanja pjesama, jer se još uvijek zna dogoditi pojedinac koji vjeruje, ne da su pjesnici krhke dušice nego okrhnute i kako bi bilo društveno korisno da ih se pokuša zaliječiti. Moraš voljeti Split, nema druge.
Čitati da bi bio pametniji (načitaniji) ili čitati da bi bio viđen da čitaš, sasvim je svejedno, u Splitu jedan takav strši kao ona, nazovimo je tako, plutačica u punču. Pomisliš da si i ti bio u toj čitateljskoj zabludi nekoliko godina ranije i kako nisi ni primijetio da si prestao hvatati vrijeme, a postalo ti je pomalo glupo da na takav način daješ doznanja da i ti čitaš knjige. Dobro, stavljam veto na taj statement i prelazim na nešto mnogo podmuklije -; audio knjige.

Od Splita do Zagreba ima pet sati puta autobusom. Taj put sam pokušala preživjeti slušanjem muzike, ali ne, jednostavno nije išlo. Ne možeš pet sati u komadu slušati bubnjanje po osjetljivim ušima, možda sat, sat i pol najviše, ali počneš zijevati već oko 45-te minute. Svako daljnje izdržavanje je čisti mazohizam. Ali! Na povratku u Split sam se dokopala nekakve audio knjige koja je, svemirskom slučajnosti, trajala točno 5 sati i koju uopće nisam imala potrebe izbaciti iz ušiju. Ustvari jesam jednom, ali to se ne broji jer sam se morala javiti na mobitel. Uglavnom, knjiga je bila jedna od onih You've got the power, You have the ability to change the world američkih podvala, ali natjerala me da je odslušam do kraja i da se zapitam jesam li ja stvarno počela vjerovati da imam moć i sposobnost da promijenim svijet. Fora je što, bez obzira na knjigu, jesam promijenila nešto barem na neko vrijeme - sebe. Jer mi je, tih pet sati, s lijeve strane društvo bila djevojka koja je čitala džepnu zelenu knjižicu koju sam primjetila na ulasku u bus, a kasnije totalno zaboravila i na knjigu i na vlasnicu. Jebo sve, moć se događa u obliku neprimjećivanja splitskih čitateljskih endema.

U međuvremenu sam skitala po 25fps internacionalnom festivalu eksperimentalnog filma i videa za čijeg sam ovogodišnjeg favorita publike Le petite mort Damira Čučića i ja glasala (a moram se pohvaliti), ali ne zato jer se pojavio nekakav domicilni inat nego me filmić stvarno oduševio. Ono što me je, ne baš oduševilo, ali sigurno dalo zeleno svjetlo festivalu jest način na koji je organiziran. Filmići su se prikazivali u jednoj velikoj dvorani, od 15 do 21 sati s najavljivanjima filmova i predstavljanjima autora istih (ako su došli na festival), koji su se pokazali susretljivima, a bome i čovjekolikima. Takva neposrednost između gledatelja i filma je upravo ono što užasno fali Split film festivalu, a što 25pfs ima. Nije ovdje čak ni bitan broj gledatelja, za kojeg sam očekivala da će biti nešto veći, ali ok, što su se filmovi kasnije prikazivali, to je bilo više gledatelja. A i afterparty ima neke veze s time, da, da. Bitno je da su se potrudili približiti filmove na najbolji mogući način. Mislim da su i po SFF-u bili autori filmova, mislim… Ma, ne mislim, znam. Samo što su na projekcije dolazili u zatvorenim grupicama, inkognito, ne znaju oni za nas ni mi za njih. Ne znam čija je to ideja bila, al' bilo bi lijepo kad se sljedeće godine ne bi odvijao isti scenarij i kad bi netko izašao ispred velikog platna i rek'o riječ-dvije o filmu.

Tako me je na 25fps fino nasmijao Chris Shepherd, prošlogodišnji favorit publike, sa svojim suludim izjavama o filmovima i konstataciji kako je većina ljudi iz njegove okoline mislila da je malo (čitaj poprilično) skrenuo, pa čak i rođena majka. Nakon odgledanog uvoda u njegova ostvarenja i meni dva najdraža - "Silence is Golden" i "Who I am And What I Want", otprilike se poželite složiti s njegovom majkom. Pogotovo kad se shvatite da vas nešto jako zbunjuje dok Chris priča i da je to nešto zapravo njegovo felšanje kod slova r. Tako je Chris film Safari predstavio kao 'Safawi', što je bilo užasno simpatično, a Broken Jaw kao Bwoken Jaw. I da, nije majka mislila da je crazy nego cwazy. Eto, to fali SFF-u, malo opuštenosti i kontakta s publikom, a ni neka veća kino dvorana ne bi bila naodmet.

S godinama, što se više odvajam od Splita shvaćam da je on stvarno onaj limb s početka priče, prostorija obložena spužvom u kojoj se možeš bacakati po zidovima bez većih posljedica, sve ostane na površini ili se nikada zapravo ni ne primijeti. Primijeti se samo da se ništa ne događa u gradu, a stvari od kojih grad počinje disati, baš kao što je ta Internet knjižara, u sklopu jedinog mjesta gdje se događaju promocije knjiga koje rado posjećujem, opstaju trenutno kao jedine kulturne točke na koje se možete osloniti i razbijati predrasude i motive ljudi koji čitaju knjige po autobusima ili parkovima.

Ponekad me zna izbaciti iz takta upravo to što grad uživa u svome mrtvilu na takvom nekakvom mazohističkom principu da ga ništa ne može trgnuti, čak ni on samoga sebe. Sve što uradimo dobro sljedeću godinu zaboravimo ili ismijemo jer, jebo sve, što god da napravimo postoji velika mogućnost da ćemo brzo odustati i zaboraviti da se ikad događalo. Dođeš do točke kad se više ne čudiš ljudima koji odlaze, nego onima koji ostaju ili se vraćaju natrag kako bi nešto napravili. A možda samo želim pronaći opravdanje za vrijeme kad ću i ja Split iskoristiti za safari ili safawi, kako god da vam je draže.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 05.10.2007