Dokaz da smo normalni | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Dokaz da smo normalni

Melanija Mešić, kazališna i plesna umjetnica, studentica ekonomije i Romkinja koju upoznajemo u izložbi Moj dan, govori o temama koje ona otvara i problemima koje implicira.

Piše: Josipa Lulić

FOTO: Melanija Mešić, Moj dan – život djece i mladih Roma / promo

  • A
  • +
  • -

U Galeriji Forum mjesec je dana (od 7. rujna do 7. listopada) bilo moguće pogledati izložbu Moj dan – život djece i mladih Roma, kratke dokumentarne video uratke u produkciji Fade In-a (autorski ih potpisuju Martina Globočnik i Morana Ikić Komljenović, a kustoski postav izložbe Karla Pudar). Iako je fizička izložba zatvorena, njenu virtualnu inkarnaciju odnedavno je moguće pogledati na YouTubeu. Radi se o prikazu dana u životu šestero djece i mladih Roma, donesenih na ekranima sa slušalicama u galeriji koja je osim toga prazna. Nelagoda koju proizvodi sukob visokoparnog ambijenta u centru grada sa sadržajem videa ponukala me na propitivanje vlastite gledateljske pozicije: rijetko kad sam se osjećala bjeljom negoli u trenutku dok sam s veganskim makijatom u ruci promatrala svakodnevice mladih Roma i zapisivala bilješke za ovaj tekst. Taj me osjećaj pratio i dok sam pokušavala osmisliti na koji način da pristupim tekstu, a da ne perpetuiram sve ono što kritiziram. U društvu koje je tako dubinski integriralo rasizam da prosvjede protiv policijskog nasilja nad rasijaliziranim ljudima u SAD-u promatra tek kao strane i daleke događaje bez poveznice s našom stvarnošću, osvijestiti svoju rasnu poziciju prilično je nelagodna stvar. Odjednom smo sami interpelirani u privilegiranu tlačiteljsku skupinu, i u toj nam poziciji nije ugodno. Osim u slučaju da  smo mi oni Drugi, koji gotovo nikada nismo interpelirani u neko zajedničko mi mainstreama: tada na scenu stupa druga vrsta nelagode, s kojom oni prepoznati kao Drugi u ovom društvu neprestano žive. 

Ova izložba otvara niz tema o kojima mi se činilo iznimno bitnim razgovarati iz obje pozicije: i one većinskih nas koji se prepoznajemo kao implicitni adresati medija i izložbi, ali i iz pozicije Drugog, osoba koje ostaju prečesto tek objekt razgovora, a puno rjeđe postaju ravnopravni sugovornici. Stoga smo Melanija Mešić, kazališna i plesna umjetnica, studentica ekonomije i Romkinja čiji je dan prikazan u jednom od šest videa na izložbi, te ja, Josipa Lulić, povjesničarka umjetnosti i kazališna praktičarka, neromkinja koja je izložbu gledala kao novinarka, jednoga prijepodneva sjele na Zoom kavu i razgovarale o nekim pitanjima koja nam je ova izložba otvorila.

J.L.: U uvodniku letka koji prati izložbu stoji: "Govoreći o višeslojnoj problematici nejednakog društvenog položaja (i opće percepcije) Roma kroz individualne priče, iznimno je važno osvijestiti da nije riječ tek o objektivnim okolnostima s kojima su pojedinci i zajednice suočeni, nego o normaliziranoj nejednakosti utkanoj u društvo, što je kroz desetljeća rezultiralo naučenom i prenošenom zalihošću predrasuda i sveopćim – nečinjenjem. Kako bi se ta stvarnost promijenila te kako bismo posljedično ove živopisne iskaze gledali 'tek' kao zanimljive priče mladih ljudi, a ne kao gotovo egzotistički oblikovane paradigmatske primjere posljedica navedenog stanja u pojedinačnim pričama (otpora), potrebno je započeti upravo od samog društva koje je u položaju moći". Drago mi je da uvodnik do neke mjere adresira određena pitanja koja su mi se javljala dok sam gledala izložbu, recimo kako to da smo se kao društvo uopće našli u situaciji da netko ulazi u galeriju (kilometrima udaljenu od prikazanih kućanstava) i gleda snimku nečijeg dana samo zato što su to svakodnevice Roma? Postavlja mi se pitanje zašto takve svakodnevice nisu dio našeg svakodnevnog iskustva, nego neka egzotična priča koju se treba doći promatrati u galeriju. Kako se tebi čini izložba?

M.M.: Nisam mogla doći na samu izložbu jer sam bila u bolnici, tako da sam čekala virtualnu izložbu koja je nedavno izašla. Žao mi je što je nisam mogla pogledati uživo, iako sam joj se jako veselila. Tjedan kad smo snimale je bio lud: događaj za događajem, Morana Ikić Komljenović, koja je režirala video, pitala me imam li ja uopće mira. Imala sam plesni trening, kazališnu probu, snimala video za svoj YouTube kanal. Taj dan sam čak držala i instrukcije (pomažem romskoj djeci s učenjem), ali to na kraju nismo ni snimile. Inače, na izložbi sam sudjelovala tako što su mi se javili iz Ureda za ljudska prava, organizatora izložbe, rekli da rade kratke dokumentarne filmove te da biraju mlade Rome i Romkinje koji mogu biti inspiracija drugima. Mnogo mi se ljudi javlja oko izložbe, govore da je puno toga promijenila. Počela je i promocija na Prizmi: moja priča je bila prva, a ostale idu svake nedjelje po jedna. 

J.L.: Ja sam se na izložbi pitala tko je zamišljen kao njena publika. Čini mi se da većina izložba / tekstova / knjiga / predstava / filmova koji i govore o Romima zapravo na umu nemaju romsku publiku, nego se automatski obraćaju nekome kome bi te priče trebale biti strane. Sličan problem sam imala kada sam čitala roman Oblak boje kože Nebojše Lujanovića: njegov pripovjedač koristi izraze na romskom, a autor se ubacuje i stavlja fusnote u kojima objašnjava što ti izrazi znače. Ne u nekakav rječnik na kraju knjige koji ipak ostavlja mogućnost da čitateljica sama procijeni koliko joj je određeni izraz razumljiv, već vrlo suverene bilješke koje definitivno pretpostavljaju da je nužno prekinuti tok rečenice, budući da je svim čitaocima nerazumljiv. Taj mi je postupak poručio kako ta knjiga nije mišljena da je čitaju (i) Romi (iako to nije morala biti autorova svjesna namjera). Na ovoj sam se izložbi u jednom trenutku zapitala što meni ova videa žele poručiti – da su i Romi ljudi?

M.M.: Da, da su ljudi i da imaju dan, veliko otkriće! Ali ja sam ipak doživjela da su publika i Romi, da su videa mišljena i kao inspiracija. Mnogi misle da nužno moraju biti u određenom kalupu zato što su Romi. Roditelji, iz straha da će im dijete biti maltretirano, često ih drže u kutiji propisanih uloga, misleći da ih štite, ali im time štete. Ali, teškoće i neuspjesi su nužni. Recimo, moj dan u videu izgleda super, ali nije to uvijek tako – ima dana kad mi se ne da, kad neću, ne mogu – ali Romi spuštaju same sebe i misle da nisu na razini s drugima ako im je nešto teško. Koliko meni često dođu i kažu "blago tebi, ti si na fakultetu", a ne shvaćaju da to nije palo samo od sebe, nego da sam iznimno puno morala raditi kako bih došla do fakulteta. 

J.L.: Postoje dva načina na koji se Romi pojavljuju u medijskom prostoru. S jedne strane tu je crna kronika, a s druge gotovo patronizirajući pristup u kojem se izvještava da, eto, Romi imaju živote, idu na fakultete, nalikuju "nama". Stereotipi koji oslikavaju Rome kao kriminalce i lijene ljude koji žive od socijalne pomoći su naravno iznimno štetni, jer pridonose i toj internalizaciji predrasuda o kojima si govorila. Ali i ovaj drugi pristup mi se čini da na neki način šteti: Romi se dodatno egzotiziraju, još se više pretvaraju u Drugoga.

M.M.: Mnogi su prosvjedovali oko prikaza Roma u predstavi Ciganin, ali najljepši. Te knjige i predstave dobijaju veliki medijski prostor, dok je primjerice knjiga romskog autora Ešefa Bajrića Žrtveno janje, koja govori o životima Roma iz Bosne i Hercegovine prošla nezapaženo. Glumim u predstavi koja je bazirana na životnim iskustvima mene i kolege koji sa mnom glumi, i tamo postoji scena u kojoj ja ironično kažem "wow vidi, stolica!", kao da prvi puta vidim stolicu i ne znam kako je koristiti. S te je strane stvarno smiješno: čuđenje kako Romi nešto rade, imaju kuće i ispunjene dane.

J.L.: Ovim pristupom, koji izdvaja pojedinačne "uspješne priče", na neki se način individualizira odgovornost za uspjeh i neuspjeh, i donekle se oslobađa od odgovornosti sve nas kao društva koje perpetuiranjem stereotipa iznova postavlja zidove svima koji ne pripadaju dominantnoj skupini. Individualna odgovornost u svakom slučaju postoji, i ti spominješ koliko je bilo potrebno truda i rada kako bi uz sve prepreke upisala fakultet. Ja isto znam da sam također puno radila i trudila se. Ali ipak je moja startna pozicija bila miljama ispred: uza sve druge prepreke nitko nije automatski pretpostavljao da neću uspjeti zbog moje nacionalnosti ili boje kože, i na to nisam mogla utjecati. Do takve startne pozicije nisam došla sama, nego me tamo katapultiralo moje ime i boja kože.

M.M: Ja sam se dvostruko više morala truditi oko ocjena. Profesorica u osnovnoj školil rekla mi je da nikad neću upisati ekonomsku školu, pa sam se zainatila. Ja rado na to gledam na način da je to bio njen pristup: prepoznala je u meni potencijal i vidjela je da se tek kroz inaćenje mogu izboriti. Fakultet sam upisala u Splitu. Nije bilo lako otići u drugi grad, živjeti s nepoznatim ljudima… Mnogi mi defetistički kažu "ma i ako završiš faks, što ti to znači, nećeš dobiti posao". Ali tko zna što će biti dok završim fakultet? Tko zna što će biti za godinu dana, evo prošle godine nije bilo korone, sad je cijeli svijet u karanteni. To nije izgovor. Ili ako neko dijete radi probleme, roditelji odmah kažu "nije on za školu". Ma tko kaže da nije? Treba se samo više  potruditi oko njega. Problem je što to podrazumijeva da i roditelji moraju biti aktivni, dolaziti u školu, raditi s djecom kod kuće, a to često nisu u mogućnosti – često su i sami neobrazovani, rade puno za malo novaca, pa ni nemaju vremena, i onda to vuče jedno drugo...

J.L.: Nemaju vjere da će škola ičemu koristiti, pa ne žele izlagati djecu razočaranjima. A ako svuda čuješ da nisi za školu – u medijima, u školi, a onda i u kući – vjerujem da je lako odustati. Ti si spomenula kako pomažeš djeci s učenjem, Selma Selman, umjetnica iz Bihaća, pokrenula je fondaciju Marš u školu koja osigurava knjige i obroke romskim djevojčicama koje se školuju. To je nastavak njene intervencije u kojoj je izvjesila veliki natpis "Marš u školu" u centru grada kao i na svojoj kući u romskom naselju Ružica. Taj tip podrške mi se čini iznimno važnim.

M.M.: Ja sam već u osnovnoj školi znala da želim ići na fakultet. U petom razredu sam željela ići na informatičku radionicu koju je organizirao moj djed, koji vodi romsku udrugu, ali bila sam premlada. Ja sam plakala i tražila da idem. U sedmom razredu, kad sam bila dovoljno stara, profesor me natjerao da polažem za kompletni Microsoftov paket, rješavala sam čak i baze podataka. Svugdje sam bila, sve me zanimalo, uvijek sam imala volje i želje i moja obitelj je to vidjela i podržavala me. Nisu mi govorili koju školu moram upisati, pristali su na ono što sam odabrala. Kad sam upisala fakultet mislila sam da će biti problem to što je u drugom gradu, ali su i na to pristali. Grad Split je financirao moje stanovanje, tako da sam radila samo za druge potrebe. Ali i s tim je bilo problema: ja sam gazdama odmah pri useljenju dala papir na kojem je pisalo da mi Grad plaća stanarinu svaki mjesec, ali zbog obračuna to je znalo kasniti dan-dva. Znalo bi mi se događati da su me onda gazde željele izbaciti iz stana, pa sam se morala snalaziti i posuditi novac, bilo od cimerica ili od roditelja, na tih par dana dok ne bi stigla stipendija.

J.L.: U videu među ostalim tvojim aktivnostima vidimo i probu za predstavu Pogledaj me. U pitanju je produkcija Arterarija, autorski projekt Romana Nikolića, u kojem su u originalnoj postavi igrali Sindirela Bobarić i Siniša Senad Musić. Radi se o angažiranom, dokumentarnom kazalištu utemeljenom na intervjuima s glumcima na čijim je životima predstava bazirana. Ti si se predstavi pridružila u kasnijoj fazi.

M.M.: Sindirela je otišla van Hrvatske, i mislili su da neće više igrati predstavu, no dobili su priliku raditi turneju po mjestima u Hrvatskoj gdje žive Romi. Tada sam srela i Sinišu koji me ponukao da se javim na audiciju za tu ulogu te su mene na kraju i odabrali. Probe su bile malo izazovne jer smo zbog moje transplatacije morali biti oprezniji, ali sve smo uspjeli. Moja premijera je bila u Novom Sadu, a tik pred koronu imali smo izvedbu u Zagrebu. Trebali smo ići u Sevillu i u Makedoniju, a sada ne znam kako će biti sve zbog leukemije – hematologinja mi je rekla da ne računam na iduću godinu, ali Romano je optimističan, kaže da ćemo sve posložiti.

U predstavi glumim samu sebe, osim par detalja koje smo ostavili iz Sindirelinog života. Predstava se bazira na intervjuima s režiserom i dramaturginjom, iz kojih su oni napravili scenarij. Namijenjena je Romima, ali i svima ostalima koji se osjećaju drugačije – bilo zbog seksualne orijentacije, vrste muzike koju slušaju, vjere, nacionalnosti – bilo čega što te odvaja od "većinskog stanovništva". Arterarij i inače radi slične projekte. Imaju recimo predstavu o govoru mržnje na internetu koja se zove Sakrij se negdje daleko. Do smrti. Za tu su predstavu glumci radili profile na društvenim mrežama i pratili reakcije. Ja sam sa svojim iskustvima sudjelovala u traileru. Kad bi u novinama izašao neki intervju sa mnom znali su mi pisati "jednom Ciganka, uvijek Ciganka", "jedna lasta ne čini proljeće", itd.

J.L.: To je jedna od tih privilegija o kojoj ne razmišljamo kada smo uključeni u skupinu koja je normativna. Primjerice ja ako napravim neku glupost onda sam ja nesposobna, ako ti napraviš nešto krivo, onda je to dokaz da su Romi nesposobni. 

M.M.: Da, kao da sam na Eurosongu, pa neprestano predstavljam cijelu romsku naciju. Bila sam u publici na Supertalentu, gdje reakcije publike, naravno, uvijek montiraju naknadno. Ono što sam zamijetila kad sam gledala snimke jest da su moje reakcije uvijek montirali kad god bi nastupao neki Rom. Uključujući točke koje nisam niti vidjela, jer su se snimale neki drugi dan!

Pratila sam situaciju na Markovom trgu, mladić koji je ranio policajca. Gomila komentara na društvenim mrežama je bila puna razumijevanja i podrške, gledali su njegovu povijest mentalnih bolesti i slično. A jedan komentar sam vidjela (i to ga je još Hrvat napisao) pita kako bi izgledalo da je Rom bio taj s puškom. Komentari bi bili "vi ste na socijali, ništa ne radite, a još pucate tu po našem saboru i zastupnicima, živite na našoj grbači, i to nam je hvala".

Ja imam taj pritisak da budem dobra, da dobijem taj kompliment kako sam super i nisam kao ostali Romi. Sjećam se situacije  kad sam u prvom razredu srednje škole išla kući s kolegicom iz razreda koja me pitala da li ja prosim. Rekla sam da, evo taman na povratku iz škole siđem u Držićevoj i napravim par sati smjenu.

Radila sam na radionicama barometar privilegija, vježbu gdje s obzirom na pitanja koja su vezana uz različite društvene uvjete trebaš napraviti korak naprijed ukoliko se u njima prepoznaješ. Tek onda sam shvatila koliko su bijeli ljudi privilegirani. Uđeš u dućan i nitko te ne prati! Ako ja ne ustanem u tramvaju ili malo glasnije pričam svi me napadnu i gledaju ispod oka, a kada drugi to isto naprave nitko se ni ne okrene.

J.L.: Misliš li da kazalište, i umjetnost općenito mogu zaista napraviti neku društvenu promjenu? S jedne strane i ja se sama bavim društveno angažiranim umjetničkim radom kroz Kazalište potlačenih, s druge brine me da angažirana umjetnost prestaje biti medijem i postaje svrhom samoj sebi, zamjenom za stvarni rad na promjeni u društvu.

M.M.: Treba još jako puno vremena i rada da se promijeni slika o Romima, i sve može pomoći. Bila sam na kongresu mladih u Bratislavi i jedna djevojka iz Slovačke je komentirala da su ljudi odbijali otići kod doktora koji je Rom. Mogu ja govoriti o rasizmu i diskriminaciji, ali i mi kao narod moramo u inat svemu pokazati da nismo samo na socijali, nego da možemo puno više. Glupo je što se uopće moramo dokazivati, ali čini mi se da je to jedini način. Moramo dokazati da smo normalni.

 

 

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 03.11.2020

VEZANE VIJESTI

Ekonomija snova

Piše: Mirna Rul

Iako izložba Kad odrastem bit ću bogatašica kao svojevrsnu studiju slučaja uzima romsku djecu, ona progovara o nejednakim šansama svih društveno deprivilegiranih skupina.

Strateška nebriga i taktička inventivnost

Piše: Ivana Pejić

Izložba Točke komunikacije donosi uvid u kolektivne infrastrukturne probleme i (prostorne) taktike preživljavanja šezdesetak stanovnika romskog naselja Vrtni put.

Vrijeme je da se manjina obrati većini

Piše: Martina Domladovac
U sklopu projekta Muzej osobne povijesti Roma mladi Romi suvremenim medijima počinju bilježiti romsku povijest i tradiciju čime ju se čuva od zaborava, ali i približava široj javnosti.