Dokaz da učenje i život ne moraju biti suprotstavljeni | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Dokaz da učenje i život ne moraju biti suprotstavljeni

Razgovarali smo s Mariom Speth, njemačkom redateljicom čiji filmski opus okupiraju teme djece i mladih, njihovih mogućnosti i potencijala van klišeja i površnih prikaza.

Razgovarala: Ivana Perić

Gospodin Bachmann i njegov razred, r. Maria Speth

  • A
  • +
  • -

Maria Speth njemačka je redateljica čiji filmski opus okupiraju teme djece i mladih, njihovih mogućnosti i potencijala van klišeja i površnih prikaza. Te su teme u fokusu njezina dokumentarnog filma 9 života te triju igranih filmova Dani između, Madone i Kćerke. Njezin najnoviji dokumentarac Gospodin Bachmann i njegov razred, koji se prikazuje na ovogodišnjem Human Rights Film Festivalu, prikazuje odnos između nastavnika Bachmanna i učenica i učenika šestog razreda u njemačkom gradiću Stadtallendor.

 

Uz njegove stanovnike, gradić Stadtallendorf jedan je od glavnih likova u vašem filmu. Možemo li za početak porazgovarati o gradu, o njegovoj povijesti. Zašto je jedinstven?

Povijest "grada" počinje 1938. godine. Dotada je Allendorf bio idilično beznačajno poljoprivredno selo s otprilike 1.500 stanovnika. Po nalogu režima nacionalsocijalista, 1938. godine tvrtke Dynamit Nobel AG (DAG) i Westfälisch-Anhaltische Sprengstoff AG (WASAG) započele su izgradnju dvaju pogona za proizvodnju eksploziva u Herrenwaldu. S vremenom je nastalo oko 650 betonskih građevina i time najveće mjesto proizvodnje naoružanja u Europi za vrijeme Drugog svjetskog rata. Do 1945. ovdje je proizvedeno više od 125.000 tona TNT-a. Budući da se potreba za radnom snagom nije mogla pokriti raspoloživim civilnim radnicima, zapošljavali su se prisilni radnici: ratni zarobljenici i Francuske i Srbije, kazneni zatvorenici iz Poljske i Belgije, zatvorenici iz koncentracijskog logora Buchenwald. Više od 17.000 ljudi ovamo je dovedeno silom. 

Kako tijekom rata nikada nisu bile bombardirane, mnoge su bunkerske građevine sačuvane. Tako su se početkom tzv. njemačkog gospodarskog čuda pedesetih godina ponovno mogle upotrebljavati u gospodarske svrhe. Godine 1951. osnovana je ljevaonica željeza Fritz Winter koja danas broji 2.800 zaposlenih. Godine 1956. Ferrero je otvorio svoj danas najveći pogon (3.400 zaposlenih). Stadtallendorf se razvio u industrijsku lokaciju. Potreba za radnom snagom na koncu se morala pokrivati tzv. gostujućim radnicima (gastarbajterima) iz Turske, Italije, Grčke, Španjolske itd. 

Danas 70 posto stanovništva Stadtallendorfa ima tzv. migracijsku pozadinu. Turski migranti pritom čine najveći segment: opet 70 posto. I tako je do današnjega dana svaki val migranata ili izbjeglica u Stadtallendorf donio ljude koji su se tamo nastanili. Na primjeru Stadtallendorfa se, dakle, može iščitati politička povijest i povijest razvoja strukture stanovništva Njemačke od tridesetih godina. Ironija povijesti: nacionalsocijalistička politika uništenja svega stranog, ne-njemačkog dovela je u ovom slučaju do grada čije stanovništvo u 70 posto slučajeva ima migracijsku pozadinu. 

Za Stadtallendorf je vrlo važna upravo povijest tzv. gastarbajtera. U filmu je očito da mnoga djeca u razredu gospodina Bachmanna dolaze iz radničkih obitelji, da njihovi roditelji ne mogu prisustvovati školskim predstavama zato što moraju obavljati teške fizičke poslove itd. Kakva je ta ekonomska stvarnost grada danas, kako radnici žive?

Velik dio stanovništva zaposlen je u industriji grada. Opet veći dio takvih industrijskih radnica i radnika čine nekvalificirane radnice i radnici. Primanja su im stoga često prekarne prirode ili u najmanju ruku ispodprosječna. To pak dovodi do toga da su oba roditelja prisiljena raditi. Vrijeme koje mogu provesti sa svojom djecom je stoga ograničeno. A takvi su i poticaji glede obrazovanja i kulture koje svojoj djeci mogu pružati.   

Gospodin Bachmann i njegov razred, r. Maria Speth

Gospodin Bachmann djeci prikazuje i film o prvim gostujućim radnicima koji su došli u grad i vidljivo je da mnoga djeca ovaj dio svoje povijesti ne poznaju. Kako je vama bilo promatrati kako oni na to gledaju?

To su bili uistinu posebni trenuci tijekom snimanja filma u kojima je prošlost proizvela reakciju u sadašnjosti. Kada je primjerice prikazan film o "gastarbajterima", bilo je kao da su djeca stekla novi pogled na svoje djedove i bake te roditelje. Bilo je to vrlo dirljivo. Potresno je bilo i vidjeti Reginu kada je prilikom prikazivanja dijapozitiva u Centru za dokumentiranje i informiranje riječ bila o Adamu Koslowskom, dječaku iz Poljske koji je onomad bio jednake dobi kao djeca u filmu, a morao je raditi kao prisilni radnik u tvornicama. Imala sam osjećaj da je u tom trenutku shvatila da je to prije 80 godina mogla biti njezina sudbina.

U radničkim obiteljima najčešće se ne ispisuje obiteljska povijest niti postoji usmena predaja te povijesti. Nitko se ne bavi istraživanjem predaka zato što se obiteljska povijest ne smatra tako važnom da bi se morala zapisati ili ispričati. Često su tu i traumatični događaji koji se žele zaboraviti i koji uzrokuju šutnju o vlastitoj povijesti... O tome kako je bilo kada je čovjek napustio ili morao napustiti svoju zemlju kako bi negdje u tuđini obavljao teški fizički posao, najčešće prvo ostavljajući za sobom ženu i djecu. 

Počeli ste raditi na ovom filmu jer gospodina Bachmanna poznajete godinama. Kako je on s vama razgovarao o školi i djeci, što vas je navelo da na koncu tamo i odete?

Kada je Dieter Bachmann počeo raditi kao nastavnik u Stadtallendorfu često mi je govorio o tom gradu, manje o situaciji u školi. Jednom sam ga onda ondje posjetila i već sama pojava mjesta me fascinirala. Industrija gigantskog dojma usred grada okružena stambenim blokovima, gospodarske zgrade nalik na bungalove s ravnim krovovima na kojima rastu borovi i breze, trgovačke ulice na kojima prevladavaju Turci, seljačke kanatne kuće. I na to dolazi već opisana povijest grada... O tome sam obavezno htjela snimiti film. Time je grad Stadtallendorf bio određen za prvog glavnog junaka. Budući da nisam mogla zamisliti snimanje filma samo o gradu, tražila sam konkretnu polaznu točku povezanu s osobom ili osobama: Kakve su prve ljubavi mladih s različitim etničkim korijenima? Dieter Bachmann već je tada sudjelovao u projektu adaptacije Romea i Julije prenesenu u kontekst današnjeg Stadtallendorfa. Kada se, međutim, financiranje odužilo, a ja sam obavezno htjela snimiti film o ovom mjestu, na brzinu sam se odlučila prebaciti tematsko težište na školski život, na promatranje svakodnevice šestih razreda. S vremenom to se sve više usredotočilo na nastavnika Dietera Bachmanna i njegov razred. 

Zašto ste se odlučili usredotočiti na šesti razred?

Šesti razred bio je zadnji razred kojem je Dieter Bachmann predavao prije umirovljenja. U tome je ulogu dakle odigrala slučajnost, no za film je to bio veliki dobitak. S jedne strane zato što je školski uspjeh koji djeca u 6. razredu postižu presudan za njihovo uvrštavanje u školski sustav vrednovanja: on odlučuje o tome u kojoj će školskoj grani nastaviti svoje obrazovanje. S druge strane, djeca u toj dobi još nisu razvila sposobnost preuzimanja društvenih maski kako bi odgovarala određenim obrascima uloga. Emocionalno su vrlo izravna, otvorena, ne pretvaraju se i u tom smislu su "nevina".

Gospodin Bachmann i njegov razred, r. Maria Speth

Bachmann svoje učenice i učenike često ispituje o njihovim izvornim jezicima, kulturi zemlje iz koje dolaze, uvjetima u kojima žive, situaciji u obitelji itd. Smatrate li da bi mediji kod izvještavanja o izbjeglicama i migrantima trebali usvojiti neke njegove taktike?

Kod gospodina Bachmanna to je posljedica njegove potrebe za osobnim susretom s djecom, onkraj društvenih uloga učenica i učenika koji ne znaju ništa i nastavnika koji zna sve. U tom smislu je normalno da se zanimate za životne okolnosti onih s kojima želite uspostaviti osobni odnos i s kojima svakodnevno provodite mnogo vremena. 

I da, kada postoji društvena ili novinarska potreba poticanja osjećaja zajedništva i međusobnog poštovanja u suživotu ljudi, zasigurno je važno informiranje o životnim okolnostima i kulturnim običajima tih ljudi. No to ne može nadomjestiti osobni susret. 

Još jedna među mnogim divnim stvarima koje Bachmann čini je ta da ohrabruje razmjenu znanja i misli i uistinu pokazuje da i on može nešto naučiti od svojih učenica i učenika. Je li bilo nečega što ste vi naučili od djece, a što je promijenilo vaš način snimanja?

Na početku sam bila nesigurna oko toga hoće li biti moguće snimiti film iz čisto promatračke perspektive bez intervjua. Otvoreni, izravni i emotivni nastup djece i način na koji su djelovala na nastavi, vrlo brzo me uvjerio da je film ostvariv bez intervjua, a to je bilo i u skladu s mojim filmskim uvjerenjima.  

Što me se također dojmilo: kada bi razred muzicirao, često su u obzir uzete želje djece. To je značilo da su djeca bila u mogućnosti pjevati svoje pjesme na svom materinjem jeziku. Stefi je u tim prilikama često pjevala pjesmu Anakaranin što je i Bachmannova omiljena pjesma. Gospodin Bachmann se na taj način prema djeci odnosio s poštovanjem i u razmjeni kulturnih dobara nije nastupao s visoka. 

Gospodinu Bachmannu isto tako nije bio problem priznati ako je u vezi nečeg bio u zabludi. Nije se stilizirao u ulozi "sveznajućeg nastavnika". Tako je i često od djece tražio da formuliraju i brane vlastito mišljenje, a da ga pritom nije vrednovao. Pridonosio je tome da se u razredu mogla razvijati kultura dijaloga bez represije.

Posebnost tog načina poučavanja je da vlada osjećaj opuštenosti i da razred više sliči na dnevni boravak. Koje su lekcije koje možemo naučiti od gospodina Bachmanna kada se radi o stvaranju manje zastrašujućih i otvorenijih prostora za učenje?

Nisam snimila ovaj film zato da bih kritizirala postojeći obrazovni sustav ili osmislila novi. Nisam s tim u vezi imala neke određene teze ili stavove.

Ja sam za početak htjela naprosto doživjeti kako netko taj 6.b sa svojim heterogenim i multikulturalnim sastavom poučava i kako razred poučava sam sebe, je li to moguće i kako. Fasciniralo me vidjeti kakve mogućnosti postoje unutar sustava, primjerice za oblikovanje prostora u kojem se čovjek osjeća ugodno, za uređenje razreda u kojem postoji i sofa na kojoj se djeca mogu odmoriti.               

Škola Georg Büchner je posve normalna opća škola s kurikulumom, kontrolom uspjeha i ocjenjivanjem kakve poznajemo. No ona ima tog nastavnika Bachmanna kojemu uspijeva djeci pružiti i druge mogućnosti doživljavanja ili dokazivanja, onkraj pukog prenošenja znanja – glazba, kiparstvo, stolarstvo, žongliranje itd. – kako bi ona stekla samopouzdanje. Nastavnik koji ne ispunjava samo ulogu nastavnika, već se daje kao cjelovita osoba i koji je na taj način uzor djeci da mogu govoriti o svojim osobnim problemima, a da se pritom ne moraju stidjeti da se pokažu takvima kakvi naprosto jesu, sa svim svojim jakim stranama i slabostima. Čovjek koji je usredotočen na sposobnosti svojih učenica i učenika, a ne na njihove nedostatke. Moja je najvažnija spoznaja da učenje i život ne moraju biti suprotstavljeni. 

Još jedna istaknuta profesorica u filmu je gospođa Bal koja je među učenicima također omiljena. Na koji je način njezina priča važna za priču filma?

Kada su se gospođa Bal i djeca na kraju školske godine međusobno grlili... To je bio vrlo dirljiv trenutak koji pokazuje da su ovi ljudi ostvarili osobnu povezanost.

Gospođa Bal prakticira drugačiji stil poučavanja od gospodina Bachmanna, ali i ona svojim nastupom uspostavlja veoma osobni kontakt s učenicama i učenicima. Ona je osoba koja dijeli iskustva djece, primjerice kada s učenicama i učenicima razgovara o sebi kao djetetu gostujućih radnika. Ona je za djecu ogledalo, netko tko je doživio isto i zna kako je to kada si rastrgan, kada ne znaš kamo pripadaš, jer je to iskusila na vlastitoj koži. U tom se smislu Bachmannov i njezin pristup poklapaju. I ona se učenicama i učenicima predstavlja kao cjelovita osoba, a ne samo u ulozi nastavnice. 

Gospodin Bachmann i njegov razred, r. Maria Speth

Vaš prvi montirani materijal trajao je čak 20 sati, a film u konačnici traje 217 minuta. Zašto je bilo toliko teško montirati film? Čitali smo u jednom intervjuu da je dio izazova za vas bio da ne izgubite male trenutke radosti uhvaćene na kameri.

Htjela sam da se ono što smo u razredu doživjeli tijekom snimanja u montaži nikako ne izgubi, ta energija – bilo je često tih malih izravnih emocionalnih priznanja, npr. kada Cengiz ničim izazvan uzvikne "Gospodine Bachmann, ja volim svoj razred". ili spontani zagrljaji, često vrlo mali neupadljivi trenuci. To obiteljsko ozračje u razredu, kao u dnevnom boravku, u kojem se pokraj udovoljavanju školskim zahtjevima jede, muzicira i tu i tamo i opušta i sanja. Mjesto na kojem se nastavnik i učenice i učenici osjećaju ugodno i sigurno. Meni je to bilo nešto veoma posebno.  Ali tu su i ustaljene fore, osobitosti djece koje se uvijek nanovo pojavljuju. Često su to bili smiješni, veseli trenuci koje sam u montaži htjela sačuvati.

Sila snimljenog materijala od 200 sati je isprva bila doista zastrašujuća. Izazov je bio ne izgubiti se u njemu, ali i oprostiti se od njegova velikog dijela. Komprimiranje materijala vrtjelo se oko toga da se ne izgubi višetematski element, da se istaknu tematski kompleksi i da se vidi kako se protagonisti razvijaju, koja se dramaturgija ocrtava na likovima. Bilo mi je važno da gledatelj stekne dojam o ovim dječjim osobnostima, da se i nakon filma sjeća Hasana, Stefi, Aymana, Rabia, Cengiza itd.

Završili ste snimanje 2017. godine. Jesu li ove četiri godine otvorile novu perspektivu na film i ljude u njemu? Je li pandemija u središte pozornosti stavila nove teme, osvijestila nešto novo u odnosu na film i svijet koji predstavlja?

Već kod samog snimanja je postojao veliki afinitet i bliskost s protagonistima, ali tijekom montaže sam se naprosto zaljubila. Djeca su za mene zvijezde ovog filma. Njihov otvoreni, iskreni nastup i njihova energija su ono što za mene čini čar ovog filma. Ta čar me nosila kroz dugo vrijeme montaže filma. Moram reći da su mi djeca u tome veoma pomogla jer sam se svakog radnog dana radovala tome da ću ih vidjeti. To je velika stvar za film, da ga tako dugo montirate, a i dalje se radujete. Tada sam znala da je materijal relevantan i snažan.

Mislim da nam je pandemija ponajviše pokazala koliko je važna mogućnost izravnog i osobnog kontakta među ljudima. To je nešto što dosad možda nikad nismo stvarno primjećivali jer smo to uzimalo zdravo za gotovo.

Počeci filma i vrijeme snimanja filma Gospodin Bachmann i njegov razred sežu u vrijeme daleko prije pandemije. Da se škola sada kao društveni prostor u kontekstu pandemije percipira kao posebno važno mjesto nije nešto što je bila moja namjera. No na koncu ispada da je manevarski prostor za socijalnu dimenziju škole posebna kvaliteta života 6.b. A da je za nju pored ispunjavanja kurikuluma bilo mnogo vremena, posebna je zasluga nastavnika Bachmanna.

 

Razgovor donosimo u suradnji s Goethe-Institut Kroatien.

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 08.12.2021

VEZANE VIJESTI

Ovo mi je škola

Piše: Mima Simić

Kao i život, Zbornica je kumulativni zbroj "ne-događaja", slijepih narativnih rukavaca, (pasivno-)agresivnih interakcija, pokoje učeničke i roditeljske mini-drame.

Izraelci su spremni za drugačije narative

Razgovarala: Sara Simić

S autorima filma Odvjetnica Rachel Leah Jones i Philippeom Bellaïcheom razgovarali smo o njihovim redateljskim postupcima i dokumentaristici u izraelskom kontekstu.

Zanima me film u zajednici, ne fetišiziranje forme

Razgovarao: Luka Ostojić

S članicom Velikog žirija 25 FPS-a Shai Heredijom razgovarali smo o njezinom festivalskom programu, povijesti indijskog eksperimentalnog filma, njezinom radu i politici.