Dokaz društvenosti na štetu društvenog | kulturpunkt

Dokaz društvenosti na štetu društvenog

Je li Facebook savršena platforma za prenošenje socijalnih konflikata na web ili tek virtualni frizerski salon za samo-inicijativno izlaganje beskrajnom traču?

Piše: Šefik Tatlić
  • A
  • +
  • -

Popularni social-networking servis Facebook prije nekoliko dana promijenio je pravila korištenja u smislu da sve informacije koje je bilo tko ikada uploadao na svoj Facebook account, čak i nakon zatvaranja accounta, vječno pripadaju Facebooku.


Vlasnik Facebooka Mark Zuckerberg odmah se oglasio priopćenjem u kojem je rekao da ovakvi uvjeti korištenja služe Facebooku samo kako bi "mogao legalno omogućiti razmjenu sadržaja među korisnicima”. 


Ovakva informacija jest zabrinjavajuća u smislu u kojem korporacije prisvajaju privatne podatke, što opet nije ništa novo ali opet se postavlja pitanje, s kakvim bi to podacima Facebook raspolagao? Kakve to podatke korisnici žele zaštititi? Iako je nezahavalno suditi o objektivnoj vrijednosti podataka koji kruže na Facebooku, opet je činjenica da su većina istih benigne slike sa rođendana, tuluma, turističke fotke, podaci o tome koji je korisnik koji lik u Star Treku, rezultati mase besmislenih kvizova i slično... I u čemu je onda frka? Facebook hoće raspolagati s nečim što je objektivno neupotrebljivo, a korisnici se nalaze uvrijeđenim što im se njihov benigni  ali ipak privatni, doprinos komunikacijskom trendu, želi oduzeti?


Ovakav doprinos informacijskom kruženju, kako kaže Jodi Dean, zapravo ima svojevrsni subjektivni registracijski učinak. Parafrazirajući Dean, (komunicirajući na ovakav način op.a.) pretpostavljamo da radimo nešto bitno, da doprinosimo, da to nešto znači. Upravo zbog ovog registracijskog učinka, ljudi su skloni vjerovati da njihov doprinos cirkulaciji sadržaja predstavlja neku vrstu komuniciranja.* Neku rudimentarnu vrstu i predstavlja, dakako reći će mnogi pa tome Facebook i služi, dogovoru za izlazak i smijanje pijanoj prijateljici ili još gore, čak ni to nije bitno, bitno je samo da ste nekoga fejsali, iako nećete exchangati nijednu poruku s njom/njim.


Jodi Dean dalje pak tvrdi, cirkulacija komunikacije djeluje depolitizirajuće ne zato što ljudi ne žele, nego zato što žele participirati. Pored nekih interesantnih upotreba Facebooka, bar u Hrvatskoj, poput slučaja Stegnite vi remen, bando lopovska i prosvjeda koji je isti slučaj inicirao, određeni socijalni konflikt na mreži ipak se vrlo teško prenosi u stvarni prostor. Kako tvrdi Dean, konflikti na webu ponavljaju konflikte iz socijalne stvarnosti, ali ovo (beskrajno op.a.) ponavljanje zapravo čini prostor zvanične politike sigurnim. Dakle, nije Facebook kao platforma problem i nije problem što ljudi imaju pravo razmjenjivati kakve god informacije žele, nego je problem to što žele razmijenjivati upravo takve informacije. One koje su u najboljem slučaju assemblage efemernih osobnih iskustava u kombinaciji sa polaganjem prava na privatnu glorifikaciju upravo tih iskustava. Ili, kako neki kažu, Facebook je savršen za dokazivanje vlastitih “pustolovina” cijelom svijetu, ali i prezentacije istih kao dokaza društvenosti.


Je li onda Facebook savršena platforma za prenošenje socijalnih konflikata na web, sjajna kompenzacija za nestajanje demokratske javne sfere ili je Facebook jednostavno virtualni frizerski salon za samo-inicijativno izlaganje beskrajnom traču?


Boris Buden je svojevremeno prepričao anegdotu koja je navodno kružila među studentima filozofije u Zagrebu osamdesetih godina. Kako kaže anegdota, stanoviti profesor je početkom semestra iz knjižnice posuđivao knjige vezane za taj semestar i do kraja semestra ih čuvao kod sebe, Kako anegdota dalje kazuje, to je radio ne zato da bi podigao kvalitetu svoje nastave, nego da od studenata sakrije autore ideja koje je na predavanjima prezentirao kao svoje vlastite ideje.


Kako Buden dalje navodi, bez obzira na istinitost anegdote, profesor je prestao biti onaj koji upućuje na znanje, nego je postao onaj koji je prepreka na putu do njega. Sa druge strane, intelektualna ambicija studenata filozofije se, Budenovim riječima, šutke povukla pred prvom konkretnom društvenom zaprekom i svoju nesposobnost utažila u licemjerju privatnog trača.


Ako se većina Facebook entuzijasta-korisnika pogleda kao na studente iz Budenove priče onda je Facebook savršen okvir za sharing privatnog trača kao dokaza uključenosti u društveno, a, paradoksalno, na štetu samog društvenog.


U kontekstu spomenute anegdote, ako se studenti usporede sa prosječnim korisnikom/com Facebooka, takvoga/takvu uopće ne interesira koje je to ideje ukrao profesor, dakle koje su to ideje koje formiraju njihovu socijalnu stvarnost, bitno je fejsati ekipu i umjesto bilo kakve artikulacije socijalne stvarnosti “artikulirati’ najnoviju budalaštinu u ekipi.


I onda, nakon cijele frke sa početka članka, dođe i vijest kako je Facebook ipak vratio stara pravila (da se odriče prava na privatni sadržaj), a ovu vijest je Jutarnji List prenio s naslovom kako se Mark Zuckerberg poput pravog političara/vođe obavezao na donošenje uvjeta korištenja kojima će korisnici biti zadovoljniji Eto, dok je Mark Zuckerberg vođa, nema se ni Sanader čega bojati. Ili, dok se diže frka oko zaštite privatnosti na Facebooku, uvode se biometrijski pasoši, jedinstven porezni broj i slično da slučajno građani ne bi ostali “uskraćeni’ za svoju kontribuciju u strateškim državnim projektima tipa izgradnje skupog mosta za stanoviti polu-otok.


Dakle, Facebook može postati i ovo i ono. Ali, u međuvremenu se radi o svojevrsnom komunikacijskom tropizmu koji više utječe na formiranju potreba svojih korisnika nego vice versa.


Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 20.02.2009