Dokumentaristika je bitna za savjest društva | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Dokumentaristika je bitna za savjest društva

Ususret prvom izdanju Nagrada Dokumetar o suvremenoj dokumentarnoj produkciji razgovarali smo s glavnim urednikom portala Dokumentarni.net Hrvojem Krstičevićem. 

Razovarala: Martina Kontošić

Portal koji od 2013. prati produkciju hrvatskih i stranih dokumentarnih filmova, Dokumentarni.net, odlučio je proširiti nagrade koje za najbolji hrvatski dokumentarni film dodjeljuje od 2017. godine. U svrhu cjelovitijeg vrednovanja godišnje produkcije domaćeg dokumentarnog filma, Nagrade Dokumetar će se od 2020. godine dodjeljivati za najbolji dokumentarac, režiju, fotografiju i montažu. Ususret dodjeli koja će se održati 13. ožujka u zagrebačkom Dokukinu KIC, o suvremenoj dokumentarnoj produkciji, žanrovskim hibridima te izazovima vođenja specijaliziranih neprofitnih medija razgovarali smo s glavnim urednikom Dokumentarni.net portala i direktorom Nagrada Dokumetar Hrvojem Krstičevićem.

 

KP: Organizator ste Nagrada Dokumetar, posvećenih valorizaciji godišnje produkcije hrvatskog dokumentarnog filma. U tom kontekstu, možete li nam ukratko opisati i predstaviti produkciju u 2019. godini?

Još 2014. na portalu dokumentarni.net počeli smo s valorizacijom godišnje domaće produkcije dokumentarnog filma, najprije kroz moju osobnu Top 10 listu. Kako je sajt rastao, tako smo počeli razmišljati o konkretnoj svečanosti koja bi medijski mogla dobiti na momentumu. Tako je 2017. godine prvu „živu” nagradu na konkretnoj svečanoj ceremoniji dobio Pero Kvesić za film Dum spiro spero, a od 2018. u odluku o najboljem hrvatskom dokumentarcu uključena je i redakcija portala Dokumentarni.net. Sve će kulminirati ove godine, prvim Nagradama Dokumetar koje sadrže nagrade za najbolji dokumentarac, režiju, fotografiju i montažu. Svaku od njih pak birat će poseban žiri.

Što se tiče ovogodišnje produkcije, možda bih na prvu rekao da se radi o spoju mladosti i iskustva. S jedne strane po meni su izvrsne filmove snimili mladi autori poput Barbare Radelje (Kozibrod), Katerine Dude (Strujanja) i Mladena Stanića (Glava u balunu). S druge tu su već iskusni autori poput Andreja Korovljeva i njegove glazbene biografije Tusta, igrano-dokumentarnog Dnevnika Diane Budisavljević redateljice Dane Budisavljević, animiranog dokumentarca Mačka je uvijek ženska Martine Meštrović i Tanje Vujasinović, Susjeda Tomislava Žaje, izvrsni-izvrsni Na vodi Gorana Devića itd.

Ako malo bolje pogledate sa stilsko-žanrovske strane, prošlogodišnja produkcija poprilično je raznolika – od hibridnih dokumentaraca, klasičnih narativnih filmova, uobičajenih opservacijskih ostvarenja... Kao vrhunce domaćih doku-zbivanja izdvojio bih popunjavanje kino-sjedalica od strane Tuste i Dnevnika Diane Budisavljević koji je osvojio Pulu, i naglasak na hrvatsku dokumentaristiku na uglednom DOK Leipzigu. Imali smo filmove u Varšavi, Jihlavi, DOK Leipzigu, Doclisboi, svim važnijim regionalnim festivalima... Nije to mala stvar, iako je objektivno bilo i boljih godina za domaći dokumentarac.

KP: Koja su glavna obilježja suvremene hrvatske dokumentarne produkcije i u kakvoj je ona relaciji s inozemnom?

Jedan od najznačajnijih domaćih dokumenarista Goran Dević sudjelovao je prošle godine u žiriju njemačkog DOK Leipziga. Tamo je doznao da je budžet samo jednog jedinog filma kolegice iz žirija, veći od svih njegovih dosadašnjih dokumentaraca zajedno. Mislim da ta crtica dovoljno govori s kakvim se izazovima suočavaju domaće redateljice i redatelji. Ako ne možete pronaći barem minimalnu financijsku računicu u onome čime se bavite i za što realno posjedujete neki talent, logično je da nećete po svaku cijenu ići glavom kroza zid. Pravih dokumentarista, dakle ljudi koji uglavnom snimaju autorske dokumentarne filmove i žive od toga, zapravo je jako malo u Hrvatskoj. I to je šteta, jer talent hrvatskih autora nikad nije bio upitan. Teško je stoga u toj popriličnoj fluktuaciji redatelja, tema i pristupa dokumentarnom filmu, govoriti o glavnim obilježjima. Možda je u posljednjih pet-deset godina najizraženiji žanr autodokumentarca, u kojem autori rastvaraju vlastitu intimu pred publikom.

KP: Među nominiranima su prisutni i "žanrovski hibridi" poput animirano-dokumentarnog ili igrano-dokumentarnog filma. Kakav je status hibridnog dokumentarizma i može li se govoriti o rastu produkcije takvih filmova?

Apsolutno, naročito iz kuta stranih produkcija. Granice između rodova polako se gube, a s njom i pseudoobjektivnost koja je ionako problematičan i nerealan pojam u dokumentaristici. Ako baš niste Errol Morris ili Ken Burns, publiku više ne možete držati na mjestu s govorećim glavama i zumiranjem arhivskih fotografija.

Hibridni dokumentarac je zapravo dosta širok pojam, od recimo dramatizacije određenih scena, ubacivanja eksperimentalnih ili animiranih dijelova, angažiranja glumaca s više ili manje skriptiranim dijalozima... Ove godine je u Hrvatskoj bilo nekoliko takvih filmova poput Dnevnika Diane Budisavljević i Mačka je uvijek ženska, te Šta ako jesmo? Domagoja Matizovića Ristića prije par godina kao izraženijeg primjera hibridnog dokumentarca itd. U svakom slučaju vidi se trend rasta takvih filmova i kod nas.

KP: Koje pozitivne učinke očekujete od uspostavljanja Nagrada Dokumetar?

Ako govorimo o kratkoročnim planovima, onda bi to bila naša energija upućena domaćim dokumenaristima: „hej, vidimo i cijenimo što radite, ovo je mala zahvala za vaš trud”. I naravno da je dokumentaristika u širem kontekstu bitna za moralnu higijenu, savjest društva prije svega. Dugoročni cilj je povećati medijski doseg domaće, ali i dokumentaristike u cjelini, pokazati publici da postoji cijeli filmski svijet kojem zbog ovog ili onog razloga još nisu dali priliku.

KP: Što je potrebno da bi se dokumentarni film po profesionalnom statusu izjednačio s igranim? Je li to realna opcija i koliko se taj odnos izmijenio u zadnjih nekoliko godina?

Igranofilmski rod publici je privlačniji, financijski lukrativniji, kritičarima „napetiji”... Ne treba bježati od te činjenice. Jednostavno, oko igranih filmova nemjerljivo je više „hypea” i svi smo od djetinjstva na neki način kondicionirani da pod pojmom „film”, prije svega mislimo na onaj igrani. Teško da će se igrani i dokumentarni rod ikad izjednačiti po bilo kojem statusu. Smanjivanje tog jaza ipak je evidentno, dokumentarci već odavno nisu u domeni „naciljalj kamerom i snimaj”, već se radi o sve kompleksnijim, temeljito promišljenim produkcijama, često zamagljenih rodovskih granica. Recentni i povijesni primjer makedonske Medene zemlje koja je ušla u konkrenciju najboljeg međunarodnog filma, inače strogo rezerviranog za igrani film, govori dovoljno za sebe.

KP: Za kraj, pitanje o samom statusu medija čiji ste nakladnik, dokumentarni.net. S kojim se izazovima suočavate kao usko specijalizirani medij te kakva je, prema vama, budućnost neprofitnih medija?

Znate već dobro i sami, ne moram vam posebno naglašavati u kakvom se stanju nalaze domaći neprofitni mediji koji su iznimno bitni za kritičko promišljanje svijeta oko nas, naročito u kontekstu hrvatske svakodnevice. Manjak sredstava je kronični problem, ali po meni je jednako problematičan kalendar dodjeljivanja financijskih potpora, bilo državnih ili gradskih. Ne smije se događati situacija da za program koji se odvija u 2019. godini, rezultati poziva budu objavljeni pred sam kraj te godine. Ili još je recentniji primjer gdje neprofitni programi, četiri mjeseca nakon završetka poziva, do samog početka ožujka 2020., čekaju rezultate poziva za ovu godinu.

Objavio/la martina.kontosic [at] kulturpunkt.hr 05.03.2020