Dokumentiranje jednog odrastanja | kulturpunkt

Dokumentiranje jednog odrastanja

Dokumentarni film Na razmeđu pruža intimni portret djevojačkog prijateljstva i odrastanja u konzervativnoj patrijarhalnoj sredini.

Piše: Matko Vlahović

Foto: ZagrebDox/Cusp

  • A
  • +
  • -

Početkom travnja održano je osamnaesto izdanje međunarodnog festivala dokumentarnog filma ZagrebDox. Dok su Veliki pečat osvojili Sabaya redatelja Hogira Hirorija i Dida redateljskog dvojca Nikole Ilića i Corine Schwingruber Ilić, ni ostatak festivalskog repertoara nije zaostajao ponudom odličnih dokumentaraca. Osim filmova prikazanih u sklopu međunarodne i regionalne konkurencije, festival je uključivao nekoliko programskih linija: Stanje stvari, Road Dox, Točke gledišta, Kontroverzni Dox te konačno Teen Dox

Teen Dox, kako i sam naziv sugerira, okuplja dokumentarne filmove koji tematiziraju i portretiraju bogata iskustva i generacijske probleme odrastanja mladih osoba u raznolikim sociokulturnim okruženjima. Tako smo na ovogodišnjem Teen Doxu mogli gledati šaroliku ponudu koja je uključivala filmove poput kratkometražnog belgijskog uratka, dobitnika nagrade žirija, Yaren i sunce koji uprizoruje iskustva djece u ljetnom kampu za tugovanje. Voda, vjetar, prašina, kruh je pak prikazao dnevnu rutinu dječaka bez ruku na iransko-afganistanskoj granici, dok je Voli me, ne voli me pružio nediznijevska i intimna iskustva ljubavi dvadesetak mladih Danaca_kinja. Međutim, kao posebno upečatljiv prikaz tinejdžerskog života nam se najviše istaknuo intimni portret djevojačkog prijateljstva u konzervativnoj patrijarhalnoj sredini, Na razmeđu (engl. Cusp).

Spomenuti dokumentarac, američkih redateljica Isabel Bethencourt i Parker Hill, pruža kronologiju djevojačkog odrastanja tijekom jednog nedavnog ljeta u ruralnom Teksasu. Prijateljstvo triju tinejdžerki, Aaloni, Brittany i Autumn, fokalna je točka filma kroz koju se reflektiraju i isprepleću svi njihovi obiteljski, socijalni i ljubavni odnosi. Samopouzdana Aaloni živi s mlađom sestrom, brižnom i otvorenom majkom, ali i nasilnim ocem, ratnim veteranom s PTSP-jem, kojeg nikad direktno ne vidimo već se pojavljuje isključivo kao glas ili uvijek prijeteća prisutnost patrijarhalnog autoriteta. Autumn je pak jedinica koju je ranije u djetinjstvu napustila majka pa životni prostor dijeli samo s bolesnim ocem, dok treća protagonistica, na vlastiti izgled fokusirana Brittany, jedva čeka da napusti roditelje koji ju konstantno zanemaruju zbog vlastite ovisnosti o alkoholu. 

“Našle smo se uronjene u neizmjerno bogat svijet tinejdžerica i njihovog ruralnog okruženja u Teksasu. Željele smo uhvatiti njihove emocije i poteškoće na način koji im se čini istinitim - trenutke intenziteta ili tmurnosti u kontrastu s njihovim stalno promjenjivim rasponima pažnje i živošću beskrajnih ljetnih zalazaka sunca. Željele smo da film popne, da vas uhvati bojama i odvede u divlju vožnju adolescencije i da osjetite boje i teksture tinejdžerske djevojke koje se još sjećamo iz djetinjstva”, kazale su redateljice u intervjuu za Filmmaker Magazine.

Na razmeđu otvara scena u kojoj spomenute djevojke bezbrižno sjede na njihaljki usred zapuštene pustopoljine, dok se dva mlada, ali ipak od protagonistica nekoliko godina starija muškarca, zabavljaju pucanjem iz vatrenog oružja. Iako takav pogled izvana izaziva određenu razinu zabrinutosti kako će njujorški redateljski dvojac jednostavno ponuditi liberalno-pokroviteljsku moralnu osudu odrastanja u konzervativnoj sredini, ostatak filma ubrzo opovrgava takav dojam - štoviše, baš suprotno je slučaj. Dokumentarac je snimljen u verite stilu pa izuzetno rijetko ostavlja dojam intervencije u zbivanja. Protagonisticama je prepušten prostor da pričaju same za sebe, a razmjeri povjerenja koje su portretirane mlade žene pružile redateljicama na trenutke su zaista zapanjujući. Protagonistice pratimo kako u bolnim intimnim trenucima, tako i tinejdžerskim pogreškama i "gluparijama". Prema tome, iako svojom intervencijom predstavlja određeni dojam pogleda izvana i time predstavlja iznimku od cjeline, uvodna scena uspijeva sažeti ono što gledatelja čeka u ostatku filma – dakle, kako je to odrastati u području u kojem nema alternative patrijarhatu i toksičnom maskulinitetu. 

Kako je riječ o filmskoj kronologiji jednog ljeta, svi dokumentirani događaji se odvijaju unutar okvira školskih praznika. Međutim, inače romantična besposlenost praznika u malom ruralnom gradu ima nešto drugačije značenje - sloboda od obaveza vrlo brzo postaje nešto što je potrebno otupiti. Protagonistice naime odrastaju u radničkoj klasi – dakle, žive u obiteljima s niskim primanjima – pa su putovanja, ljetni kampovi, odmori i napuštanje ruralne sredine tek magloviti primjeri aktivnosti o kojima mogu samo sanjariti. Taj nedostatak sadržaja znači da protagonistice nemaju bilo što bolje za raditi osim posjeta McDonald’su i partijanja uz znatnu količinu alkohola i droga. 

Redateljice su stoga mlade djevojke pratile na zabavama i okupljanjima koja se uglavnom zbivaju na napuštenim poljima pod otvorenim nebom ili dnevnim boravcima otrcanih kuća. Značajan dio filma posvećen je upravo dokumentiranju priprema i odlazaka na tulume, kao i obaveznog popratnog tračanja. No ako je tinejdžersko partijanje u pop kulturi obično prikazano glamurozno i s aurom nečega što bi se moglo nazvati mladenačkom slobodom, ovdje je prije svega riječ o svojevrsnoj nužnosti preživljavanja. "Partijam svaki dan. To mi daje nešto za raditi", sažela je mlada Brittany. U određenom smislu, Na razmeđu podsjeća na svojevrsnu “neestetiziranu” inačicu Euforije smještenu u neprivilegirani, institucionalno napušteni, socijalni prostor ruralne Amerike.

Protagonistice će za sebe reći da su odraslije i ozbiljnije od svojih vršnjaka – te njihove mjestimične samokarakterizacije su zapravo jedine voiceover intervencije prisutne u filmu. No ono što se na prvi pogled doima kao iskaz samodopadnosti ubrzo se razotkriva kao čin nužne samoobrane ili pak posredovanog izražavanja internaliziranog patrijarhalnog prezira: "Osobno, ja jebeno mrzim tinejdžere. Da, govorim da mrzim sebe", reći će pronicljiva Autumn. Kako socijalna pustoš malog grada djevojke prepušta samima sebi, nije iznenađujuće da svoj izlaz iz bezizlazne životne situacije i nedostatka minimalne autonomije pokušavaju ostvariti traženjem i uspostavom romantičnih odnosa. No umjesto traženog razumijevanja, opet nailaze na nepokolebljivi patrijarhat. 

Upravo u segmentima koji portretiraju njihove ljubavne veze na svjetlo izlazi sva kompleksnost njihova odrastanja. Mladi muškarci s kojima se druže uglavnom su u ranoj punoljetnosti, dok protagonistice imaju petnaest ili šesnaest godina. Iako su one i njihova okolina svjesni problematičnosti takvih odnosa, nitko ne vidi prostora kako ih promijeniti, izuzev potpunog napuštanja i izlaska iz represivne sredine. Štoviše, patrijarhalnost zajednice u kojoj odrastaju u potpunosti se razotkriva kada se pojavljuje pitanje seksa i pristanka. 

Prvi put kad se u dokumentarnom filmu problematizira pitanje pristanka, ono se utišava suptilnim automatizmom. Brittany na jednoj od zabava prepričava slučaj poznanice koju je njezin partner silovao unatoč tome što je više puta eksplicitno rekla ne. Na što joj jedan od prisutnih mladih muškaraca jednostavno pokroviteljski odgovori: "Ona je bila pijana i on je bio pijan. Nije silovanje ako su oboje bili pijani. Uostalom, znaš već kakav je on". Razmjeri patrijarhalnosti sredine kojoj su se djevojke prisiljene prilagoditi postaju sve eksplicitniji tijekom trajanja filma kada konačno saznamo da su i one same bile ili zlostavljane od odrasle osobe ili prisiljene na prve seksualne odnose. Posebno su upečatljivi načini na koje se nose s tim iskustvom. Iako znaju da ne znači ne, da su bile silovane i da muškarci nisu imali nikakvo pravo to učiniti, protagonistice seksualnom nasilju pristupaju jednostavno kao zadanoj životnoj činjenici. Kako kažu, muškarci su jači od njih pa im izuzev prilagodbe i prihvaćanja ne preostaje mnogo izbora.

Ležerno prihvaćanje seksualnog nasilja zapanjilo je i redateljice. Primjerice, u intervjuu za POV magazine izjavile su kako protagonistice njihovog dokumentarca nikad nisu čule za metoo pokret ili Time's Up. Stoga su podcrtale "kako napredak nije napredak svugdje, iako to ne umanjuje obavljeni posao – tek počinjemo i probijamo površinu onoga što se događa. To je nešto o čemu smo očito htjeli progovoriti u filmu: ako ove djevojke pričaju o stvarima na tako normalan i ležeran način, za to postoji razlog. To znači da se događaju stvari koje su te stvari učinile normalnima. Želimo da se ljudi suoče s tim. #MeToo je očito nevjerojatan pokret, ali se nije proširio posvuda. Postoje djevojke u mnogim gradova diljem zemlje, u svijetu, koje prolaze kroz ovakve stvari i moraju se osjećati ugodno i sigurno govoreći o tome, progovarati i pritom znajući da će ih se saslušati i vjerovati i čuti."

Film doduše ne zalazi dublju analizu strukturnih problema koji proizvode pogodne uvjete za reprodukciju patrijarhalnih odnosa u napuštenim ruralnim zajednicama. Dok je u jednu ruku poprilično jasno da su društveni odnosi djevojaka uvjetovani njihovom okolinom i nedostatkom minimalne socijalne infrastrukture, ostavljeno je gledatelju da samostalno povlači daljnje zaključke. Naravno, budući da je riječ o intimnom portretu odrastanja, teško da je unutar zadanih žanrovskih okvira za tako nešto uopće postojao potrebni prostor. No redateljski odabir da film zaključe u optimističnom tonu i povratkom protagonistica u školu ipak odudara od cjeline. Iako obrazovanje i potencijalna mogućnost bijega predstavljaju rješenje na individualnoj razini, to sasvim sigurno ne znači mnogo većini koja ostaje zarobljena u patrijarhalnoj pustopoljini.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Objavio/la matko [at] kulturpunkt.hr 20.04.2022

VEZANE VIJESTI

Adolescentni prostori autonomije

Piše: Matko Vlahović

Mladenačka ili teen kultura nije nastala spontanim prirodnim tokom, već je prije svega rezultat, ili neintendirana posljedica, kompleksnih političkih i socioekonomskih procesa.

Od beznađa do utopije

Piše: Barbara Gregov

Unatoč tome što reprezentira niz različitih doživljaja adolescencije, Euforija je najuspješnija i najempatičnija u prikazu autsajderskog, a osobito kvir iskustva.

Zrcalo onoga što želimo bit'

Piše: Matko Vlahović
Virtualni identiteti na društvenim mrežama mladima pružaju nešto što im kronično nedostaje – mogućnost djelovanja i utjecaja na svijet.