Dolje Dan žena! | kulturpunkt

Dolje Dan žena!

Stoljeće obilježavanja Dana žena pravi je trenutak, premda pomalo partibrejkerski, da se promisli o općenitoj funkcionalnosti i (kontra)produktivnosti kategorije Žene...

Piše: Mima Simić

U filozofskom dokumentarcu Examined Life Astre Taylor iz 2008. Judith Butler šeta San Franciscom u kotrljavom društvu Sunaure Taylor, aktivistkinje za prava osoba s invaliditetom, vezane za invalidska kolica artrogripozom. U desetak minuta ove neobične šetnje (koja uključuje i sekvencu nimalo banalne i semantički nabijene kupovine veste za Sunauru) dijaloški promišljaju odnos društva prema in-validnom tijelu - kako onom fizički 'disfunkcionalnom', tako i onom koje odbija funkcionirati u zadanim rodnim kategorijama. Kao ilustraciju anksioznosti društva u prisutnosti potonjeg tipa transgresije Butler prepričava anegdotu o feminiziranom 18-godišnjem mladiću iz Mainea kojeg su trojica školskih kolega - umjesto da mu za Dan žena poklone buketić cvijeća - bacili preko mosta i usmrtili. Zbog ženstvenog hoda. I dok će fizičke 'invalide' rijetko sustići slična sudba jer je njihova 'deformiranost' posljedica Božje volje a ne izbora, pa ćemo ih s nelagodom ignorirati i izolirati radije no strmoglaviti niz padinu, otklon od idealne (tj. proskribirane) rodne form(ul)e još je uvijek među najopasnijim prijetnjama patrijarhatu i prigodno se sankcionira, ovisno o stupnju 'demokratičnosti' društva u kojem promoli glavicu, ili suknjicu. (Tako će se u politički nazadnijim društvima ovaj problem rješavati bacanjem transgresivne osobe s mosta, dok će se u onim naprednijim stručno razmatrati u relevantnim političkim emisijama nostalgičnog naslova "Gdje je nestala ženstvenost?").

Stoljeće obilježavanja Dana žena u tom je smislu pravi trenutak, premda pomalo partibrejkerski, da se promisli o općenitoj funkcionalnosti i (kontra)produktivnosti kategorije Žene u kontekstu borbe protiv patrijarhata. Ne gubeći iz vida da je Dan žena u svojoj iskonskoj funkciji (koja nema mnogo veze s hortikulturom) ustanovljen kao podsjetnik na općenitu (političku, ekonomsku, društvenu) neravnopravnost žena unutar patrijarhalnog sustava, valja se zapitati zašto se promjena sustava događala ponajviše na kozmetičkoj razini (prirodnoj kao lice Nicole Kidman), dok je ideološki temelj ostao nepromijenjen. Jer premda su se žene posljednjih tisućljeća 51%-tnog sudjelovanja u evoluciji uistinu i izborile za veći javni i djelatni prostor, odnosno nešto veću 'moć', patrijarhat se time nije urušio; dapače, moglo bi se tvrditi da je u svojim nježnim, 'demokratskim' i 'postfeminističkim' metodama propagande moćniji no ikad. Kroz svakodnevicu i politiku, kroz popularnu kulturu i znanost, kroz viceve i književnost, kroz akademiju i razgovore u tramvaju, patrijarhat se održava upravo kroz/zbog kategorije roda, preko neprestanog definiranja, sugeriranja i/ili inzistiranja na tome što jest/treba biti ("pravo") muško ili žensko (trećeg, četvrtog itd. nema) - kroz neprestanu rodnu dresuru vlastitih subjekata, održavajući tako genitalije kao najrelevantniju društvenopolitičku razlikovnu kategoriju.

Zato, kad god baratamo kategorijom spola/roda (a njome baratamo i kad slavimo izvojevane bitke, pa i kad obilježavamo Dan žena), pristajemo na hijerarhiju koju ova dihotomija nužno tvori, pri čemu borba za 'ženska prava' opasno nalikuje zalaganju LGBT populacije za pravo na brak; povijesno (ali i prezentno) izuzetno problematičnu (kapitalističku, patrijarhalnu) instituciju - gdje strategija integracije u sustav postaje strategija očuvanja sustava. I zato se najjači potencijal za promjenu, da ne kažem revoluciju, krije upravo u najinvalidnijim subjektima unutar sustava - onima koji su vizualni i djelatni simboli razlike/različitosti koja se ne želi integrirati u takav sustav i poriče ga. U tom je smislu indikativno da je Sunauri Taylor njezin 'invaliditet' (i marginalnost njome proizvedena) proširio etičke horizonte, pa se osim za vlastito dupe i prava srčano bori i za životinjska, upućujući na još jednu ključnu kariku u lancu kojime valja svezati patrijarhat - a to je karika solidarnosti, solidarnosti među rodovima, pa i vrstama. Jer i Muškarcu valja odbaciti vlastitu kategoriju, i pridružene joj privilegije, da bi se sustav mogao iznova izgraditi, na rodnoj tabuli rasi, to jest u jeziku i svijetu koji ne poznaje ni muško, ni žensko, pa ni životinjsko kao Drugo - već pravo na život i samoodređenje.

I zato ako me uhvatite dok na ulici vičem "Dolje Dan žena!" prije nego što me s prozora naciljate hortenzijom u pitaru, zapitajte se i same što točno imate od tog jednog dana u godini, i kakve vam koristi i od čitave godine žena koja će se slaviti prigodnim kalendarima i na duplericama političkih tjednika, ako na kraju dana na počinak odlazite na Veneru, a vaš parter, prijatelj, brat, otac, susjed, učitelj i politički zastupnik - na Mars.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 08.03.2011