Domaći odjeci Beuysa | kulturpunkt

Kulturoskop Školica

<

Domaći odjeci Beuysa

Dionica Ommagio a Joseph Beuys izložbe Tko ne želi misliti, leti van! predstavila je radove naših umjetnica i umjetnika koji su se nadovezivali na Beuysov rad.

Piše: Marta Ćurković

Igor Grubić, Revolucija smo mi. iz ciklusa Mikromuzej revolucionarnog nasljeđa,1995. - 1997. / Foto: MSU Zagreb

  • A
  • +
  • -

Što je čovjek više umrežen, što više zna o svijetu koji ga okružuje i njegovoj iznimnoj veličini, to se više osjeća malenim i neznačajnim. Svijest o vlastitoj smrtnosti, krhkosti i zamjenjivosti ima sposobnosti paralizirati i spriječiti ga da povjeruje u prividno naivnu pomisao da je kadar stvoriti promjenu koja bi se odrazila na nešto više od njega samog. "Svaki čovjek je umjetnik", misao je koju je zagovarao njemački umjetnik druge polovice 20. stoljeća Joseph Beuys. Bio je dovoljno hrabar oduprijeti se društvenom kondicioniranju i propagirati vlastite stavove, koliko se god oni suprotstavljali prevladavajućem načinu razmišljanja. Njegov pojam socijalne skulpture odnosio se na utopijsku ideju o potencijalima i sposobnostima društva da se promijeni. Beuysu je cilj bio transformirati svijest svakoga pojedinca o vlastitom kreativnom potencijalu, kako bismo postali metaforičkim kiparima koji svijet oko sebe koriste kao gotov materijal, mijenjajući ga i preoblikujući svojim djelovanjem iz sekunde u sekundu. U ostvarenju tog cilja, smatrao je, najveću ulogu imala je umjetnost. Imidž osobenjaka i šamana naglašavao je svojim prepoznatljivim izgledom: najčešće ga se moglo vidjeti u prsluku s džepovima poput kakvog ribara, ili pak u velikom krznenom kaputu, sa šeširom i štapom. Stvorio je mit o sebi, a materijali koje je koristio u svojem umjetničkom radu simbolički su prizivali različite periode njegova života.

U tom smislu je posebno važna njegova mladost, obilježena ratnim zbivanjima u kojima je sudjelovao kao radiooperater i pilot Luftwaffea, a trenutak koji ga je najviše obilježio dogodio se tijekom misije na Krimu, kada je pogođen njegov bombarder. Beuys tvrdi da je preživio zahvaljujući Tatarima koji su ga pronašli, premazali mašću i zamotali u tkaninu od pusta te zavezali za sanjke kako bi mu spasili život. Upravo ti materijali postat će simbolima njegovog umjetničkog stvaralaštva. Osim njih, Beuys je također često koristio materijale poput drva, pčelinjeg voska, meda i bakra, iza kojih se za njega krila spiritualna i energetska simbolika. 

Nakon traumatskog iskustva rata, Beuys upisuje umjetničku akademiju u Düsseldorfu, na kojoj kasnije i predaje. Smatrao je da svaki čovjek ima pravo studirati, pa su svi oni koji su to htjeli primljeni u njegovu klasu bez polaganja prijemnog ispita. Takvo ponašanje nije se svidjelo tadašnjem ministru znanosti, pa je Beuys naposljetku otpušten. Nije se dao obeshrabriti tim činom, stoga je osnovao Slobodno sveučilište za kreativnost i interdisciplinarno istraživanje, gdje je, u skladu sa svojim stavovima, predavao svima koji su bili zainteresirani.

Iako je prvenstveno djelovao u Njemačkoj, Beuys je još od sedamdesetih snažno utjecao na hrvatske umjetnike. U čast tome, krajem prošle godine u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu u suradnji s Goethe-Institutom u Hrvatskoj otvorena je izložba Joseph Beuys: Tko ne želi misliti, leti van!, čija dionica pod nazivom Ommagio a Joseph Beuys je posvećena upravo djelima hrvatskih suvremenih umjetnika koji su bili inspirirani Beuysovim umjetničkim radom ili su se na njega neposredno pozivali.

Jedan od umjetnika čiji su radovi izloženi je Braco Dimitrijević, koji je Beuysa osobno poznavao. Predstavljena je crno-bijela fotografija Prolaznik kojeg sam slučajno sreo u 12.15 sati iz 1971. godine. Velikih dimenzija, fotografija na platnu bila je originalno obješena u centru Zagreba, na mjestu koje je inače rezervirano za portrete političara i slavnih pojedinaca. Rad razrađuje Beuysovu tezu da "umjetnik može biti svatko", koju Dimitrijević prihvaća, ali nadodaje opasku "ukoliko ga se umjetnikom proglasi", kritizirajući institucionalne hijerarhije umjetničkog sustava. Kako sugerira i sam naslov, ovim radom Dimitrijević također tematizira slučaj, pojam važan i za Beuysovu umjetničku praksu.

Prepustiti se slučaju te vlastitoj intuiciji nešto je čemu je Beuys spontano težio, a tu je težnju prenio i na Zorana Pavelića, koji je na izložbi predstavljen radom Sprženi Joseph Beuys iz 2012. godine. U drveni okvir smješten je DVD s Beuysovim radovima, rastaljen u keramičkoj peći do one faze topljenja u kojoj se još uvijek može razaznati izvorni medij. Inspiraciju je pronašao u danas glasovitoj akciji iz 2005., kada su umjetnik Goran Karabogdan i povjesničar umjetnosti Nikica Klobučar s izložbe Enigma objekta u Klovićevim dvorima na 45 minuta "posudili" DVD sa snimkama Beuysovih videoperformansa kako bi ga umnožili i besplatno dijelili. Njihov je cilj bio učiniti Beuysa i njegov rad pristupačnijim, osloboditi ga neadekvatnog okvira izložbe te ga usuglasiti s Beuysovim stajalištima i prirodom njegovog rada, koji potiče na dijalog i dijeljenje. Jedan su primjerak dali kustosici Ivi Radmili Janković, koja ga je poklonila Paveliću, ne sluteći da će od njega nastati novi umjetnički rad. Pavelić se doslovnim prženjem primjerka DVD-a Beuysa nadovezao i na kritiku komodifikacije umjetnosti, kojoj se Beuys oštro protivio. U širenju takvog stava prema umjetničkoj proizvodnji važnu je ulogu imao Fluxus, međunarodni neoavangardni umjetnički pokret, čiji ključni protagonist i jedan od pokretača je bio upravo Beuys. Među Fluxusovcima su prevladavali performans, provokacija i humor, a često su se oslanjali na medij multipla, kojim su podrivali objektnost i estetsku vrijednost umjetničkog artefakta.

Na izložbi u MSU-u našao se i rad umjetnika Igora Grubića, koji se ponajviše inspirirao Beuysovom filozofijom i ustrajnom vjerom u sposobnost umjetnosti da mijenja pojedinčevu i društvenu svijest. Točnije, prezentirana je fotodokumentacija Grubićevog land art happeninga Bez naziva (Trojstvo) iz 1997., realiziranog povodom Jurjeva, tradicionalnog slavenskog blagdana posvećenog plodnosti zemlje. U to vrijeme Grubić se izraženo okrenuo duhovnosti, procesuirajući ratne traume i propitujući svoj odnos prema društvenim procesima na koje ne može utjecati. Za svoj rad je posadio tri stabla različitih vrsti, polazeći od kršćanskog motiva Svetog trojstva. Čvrsti hrast simbolizirao je Oca, stablo lipe Sina kao prikaz blagosti i ozdravljenja, dok je breza krhke i prozračne pojave predstavljala nematerijalnost Duha Svetog. Inspiriran razdobljem u kojem ekologija postaje središtem interesa Beuysovog umjetničkog rada, naročito njegovom akcijom sadnje 7000 hrastova u Kasselu, Grubićev je happening u sumrak završen gorućim kružnicama oko sadnica, u nadi izlječenja odnosa čovjeka i prirode kroz piktogramsko i jednostavno, a vizualno moćno i emocionalno intenzivno iskustvo. Takvim lako čitljivim istupom u javni prostor Grubić se želio odmaknuti od pukog formalizma komunikacije. Prikazom kruga, savršenog geometrijskog lika, nastojao je publiku povezati, prizemljiti i produhoviti.

Naličje Beuysovog života i djelovanja obilježeno je PTSP-om i krivnjom zbog borbe na strani nacističke Njemačke u Drugom svjetskom ratu, zbog čega je imao kontinuiranu potrebu propitkivati vlastiti identitet, oko kojeg je konstruirao mitski narativ. No, usprkos svim užasima kojima je svjedočio, obilježje njegovog umjetničkog rada je vjera u čovjeka. Riječima "Tko ne želi misliti, leti van!", izgovorenima 1977. godine u Kasselu na documenti 6, ohrabrio je tadašnje sudionike na odgovorno djelovanje, a izložba u MSU-u potvrđuje da su domaći umjetnici to načelo uspješno usvojili, proizvodeći djela koja promatrača potiču na razmišljanje kao što su Beuysovi radovi poticali njih.

Promišljanje vlastitih okolnosti prirodno navodi na pitanje djelovanja. Kristina Leko je umjetnicima odlučila ponuditi smjernice za umjetničku praksu investiranu u društveni kontekst. U radu Što mi je činiti? Etika za umjetnike i umjetnice u 12 kratkih pravila. iz 2004. godine u 12 redaka osvještava ulogu umjetnika, u skladu s Beuysovim načelima. Kao zlatno, 12. pravilo navodi: "Tvoje bavljenje mora imati stvarne posljedice i voditi u trajne promjene okoline u kojoj radiš. U suradnji s ljudima oko sebe stvaraj pragmatična, društveno aktivna, lako razumljiva djela, dokumente i događaje s doista određenim praktičnim ciljevima, po stvarnim potrebama mjesta, vremena i ljudi. To podrazumijeva da si prije toga mjesto i ljude podrobno istražio/istražila." Pravilima unatoč, postavljeno pitanje ne iziskuje jednoznačan odgovor, ali prouzročit će nezadovoljstvo ako ga se dugo ostavi neodgovorenim. Kakav god odgovor smilili, u podsvijesti neka tinja Beuysov poticaj iskazan riječima: "Revolucija, to smo mi".

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 23.04.2022

VEZANE VIJESTI

Umjetnost mimo dominantnih projekcija

Piše: Silvia Roberta Zaplatić

Izložba Art Contact – umrežavanje umjetničkih ideja potiče ponovnu valorizaciju, kao i redefirniranje samog koncepta istočnoeruospke umjetnosti.

O devedesetima i njihovim ožiljcima

Pripremila: Hana Sirovica
Institut za suvremenu umjetnost objavio je izbor tekstova iz devedesetih godina o umjetnosti koja je nastajala u Istočnoj Europi.

Avangarda na mreži

Piše: Ivana Pejić

Platforma Forgotten Heritage donosi pregled djela konceptualne fotografije iz zemalja koje u geografskom, ali i simboličkom smislu pripadaju rubu Europe.