Don Giovanni i alegorija odrastanja | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Don Giovanni i alegorija odrastanja

Sve najbolje Snježane Tribuson i Trampolin Zrinke Matijević, osim fokusa na ženske likove, odlične fotografije i promišljenih dijaloga, nemaju većih sličnosti.

Piše: Iva Milaković

Trampolin, FOTO: HAVC

Filmska industrija je jedno od profesionalnih područja u kojima je  konstantna podzastupljenost žena u ulozi autorica vrlo izražena, kako u lokalnim, tako i u globalnim okvirima. U prilog tome govori i činjenica da je Kathryn Bigelow, kao prvoj (i dosada, jedinoj) ženskoj dobitnici Oskara za najbolji film i režiju, kipić uručen tek 2011. godine - poražavajuća činjenica s obzirom da se radi o jednoj od najznačajnijih filmskih nagrada s tradicijom dugom čak 88 godina. Iako je trend udjela žena među filmskim autorima dugoročno u blagom porastu, statistike provedene za 2015. godinu na uzorku od 250 komercijalno najuspješnijih američkih igranih filmova pokazuju udio od tek 9% autorica. Prema Europskoj ženskoj audiovizualnoj mreži (podatci iz 2015), tek je svaki peti europski film režirala žena. U Hrvatskoj je stanje još lošije, pa je tako prema podatcima iz 2009. udio autorica igranih filmova bio tek 5%.

S obzirom da ženske autorice u filmskoj industriji predstavljaju određenu rijetkost, recentna domaća filmska produkcija brojnošću autorica igranih filmova predstavlja pozitivan pomak. To je bilo posebno vidljivo na ovogodišnjem, 63. izdanju Pulskog filmskog festivala, te je tako čast da svečano otvori festival pripala filmu Sve najbolje Snježane Tribuson - inače i jedine redateljice koja ima određeni kontinuitet u proizvodnji igranog filma u Hrvatskoj.

Najavljen kao blagdanska romantična komedija, domaćoj pulskoj publici naviknutoj na talijanske TV-programe i kinematografiju vjerojatno će prva asocijacija na Sve najbolje biti Cinepanettone, talijanska tradicija prigodnih blagdanskih filmova, karakteriziranih božićnim blagdanskim ugođajem i komičnim narativom. Budući da na našim prostorima takva tradicija ne postoji, radi se o prvom "božićnom" filmu u novijoj hrvatskoj kinematografiji, što je i sama redateljica s ponosom naglasila. Stoga je i njegovo prikazivanje u kinodvoranama prigodno zakazano za dvanaesti mjesec, iako je film dovršen već krajem prošle godine i do sada prikazan i nagrađen na nekolicini inozemnih festivala (Silveron International Film Festival 2016. u Torontu, European International Film Festival 2016. u St. Petersburgu, Ferrara Film Festival 2016, Festival jugoistočnoeuropskog filma SEE 2016, Starring Europe 2016. u Los Angelesu te Cyprus Film Days IF 2016. u Limassolu).

Žanrovski gledano, Sve najbolje je u punom smislu romantična komedija. Snježana Tribuson, kao i u svojim prethodnim kinematografskim ostvarenjima (Ne dao bog većeg zla, Tri muškarca Melite Žganjer), pridaje posebnu pažnju ženskim likovima i oblikovanju narativa kroz njihovu vizuru. Kroz film paralelno pratimo dvije odvojene priče, koje se kroz vrijeme isprepliću i spajaju u jednu: priču o Verici, usamljenoj, nesigurnoj i romantičnoj sredovječnoj slastičarki koja brine o bolesnoj sestri i sanjari o muškarcu iz snova, te priču o Brankici, uspješnoj opernoj pjevačici koja se za blagdane povlači na farmu svojeg oca kako bi preboljela nenadani prekid veze i odmorila se od posla. Slijed neplaniranih događaja i nepredviđenih okolnosti uvodi nove likove, te isprepliće priče i sudbine dviju žena.

Karakterizacija glavnih ženskih likova vješto je odrađena, a tome je uvelike doprinijela glavna glumica Ksenija Marinković, za koju bi se moglo reći kako s Tribuson - zbog niza zajednički odrađenih uspješnih projekata - čini dobro uhodan tim, te Renata Pokupić, inače profesionalna operna pjevačica te debitantica na filmskom platnu, koja je u Puli ovjenčana Brezom za najboljeg debitanta. Sporedni i epizodni likovi su također dobro uklopljeni u priču, od kojih svakako treba istaknuti ženskaroša Ljubu, za kojega je Goran Navojec dobio zasluženu Zlatnu arenu za najbolju sporednu mušku ulogu.

Sličan linearni paralelni narativ te fokus na ženske likove nalazimo u filmu Trampolin - također autorice, Katarine Zrinke Matijević Veličan - koji je premijerno prikazan na 63. Pulskom festivalu. Matijević iza sebe ima petnaestak dokumentarnih i kratkih igranih filmova, a Trampolin je njeno prvo igrano dugometražno ostvarenje. Osim priče i fokusa na ženske likove, oba filma mogu se pohvaliti odličnom fotografijom i promišljenim dijalozima, ali tu njihove sličnosti uvelike prestaju. Prije svega, Sve najbolje i Trampolin pripadaju potpuno različitim žanrovima i poetički su potpuno različita djela. Dobro razrađen scenarij Trampolina čiji su koautori Matijević Veličan, Pavlica Bajsić i Ivan Salaj, svoju promišljenost zasigurno može zahvaliti i dugom periodu kroz koji je dorađivan - naime, redateljica priznaje kako je rad na scenariju započeo prije sedam godina iako je samo snimanje filma trajalo naredne dvije godine.

U karakterizaciji likova možemo uočiti i ključne značajke koje razlikuju stil i pristup Tribuson i Matijević Veličan: dok se Tribuson svjesno poigrava klišejima i stereotipima, Matijević Veličan ih se trudi izbjeći. Tako Verica ima mnogobrojne karakteristike likova iz njezinih prijašnjih filmova, dobrodušna je, naivna i romantična "obična" žena, a prvi među sporednim muškim likovima domaća je verzija gotovo arhetipskog "don Giovannija", slatkorječivog i šarmantnog, ali nepouzdanog i proračunatog ženskaroša. S druge strane, glavna okosnica Trampolina je obiteljsko nasilje, očekivani lik muškog nasilnika izostaje, a film ne daje niti prostora prikazu neimaštine i teških ekonomskih prilika koje se također stereotipno često povezuju s obiteljskim nasiljem. Radnja se odvija u dobrostojećim obiteljima višeg srednjeg sloja i svi su glavni akteri žene.  

Tribuson se karakterizacijom svojih likova bavi kroz niz simpatičnih detalja i gegova u kojima se (prvenstveno, ali ne samo) ženske gledateljice mogu pronaći, poput Veričinih bezuspješnih pokušaja organizacije života lijepljenjem bezbrojnih post-it papirića koji se nagomilavaju po hladnjacima i ormarima, te paničnog brisanja nanesenog crvenog ruža zbog napadaja nesigurnosti uoči važnog izlaska. Pritom ne ulazi dublje u likove, njihovu pozadinu i motivacije. Iako konvencije žanra dopuštaju takvo, uvjetno rečeno, površinsko portretiranje, bilo bi zanimljivo da je u tom segmentu napravila korak dalje koji bi zasigurno doprinio autentičnosti samih likova i radnje.

S druge strane, Matijević Veličan u svojoj drami veliku pažnju posvećuje slojevitosti likova; motivaciju i razloge njihovih reakcija i postupaka shvaćamo postupno razvojem priče i uvidom u njihovu pozadinu i proživljene traume, nasilnici su u isto vrijeme i žrtve, a naizgled idealni pozitivci i žrtve s vremenom ispoljavaju svoje mračne strane. U Trampolinu likovi nisu ni pozitivni niti negativni, već uglavnom psihološki uvjetovani da ponavljaju naučene devijantne obrasce ponašanja, u konstantnom sukobu sa samima sobom i vlastitim porivima, te se time uloge naizglednih žrtvi i nasilnika uvelike isprepliću. Takvim rafiniranim psihološkim portretiranjem likova Matijević Veličan uspijeva kod gledatelja probuditi veliku razinu empatije prema likovima te izbjeći banalizaciju i predvidljivost njihovih postupaka.

Tribuson navodi da joj je glavna inspiracija za film bila opera, točnije Don Giovanni, koja joj je poslužila kao ishodišna točka za gradnju fabule te karakterizaciju nekih likova, dok je Matijević Veličan kao ishodišnu točku iskoristila puno intimniju alegoriju odrastanja. Glavni protagonisti su žene u ključnim dobima života, svojevrsnim životnim prekretnicama: djevojčica koja počinje otkrivati samosvijest, adolescentica koja postaje žena, žena koja postaje majka. Kroz paralelnu naraciju i postupnu interakciju tri lika koja predstavljaju ta tri doba, oslikava specifične probleme, dvojbe i nošenje s teretom trauma u različitim životnim situacijama i razdobljima. Djevojčica koja agresivnim ponašanjem pokušava prikriti svoju krhkost, adolescentica koja svojom naglašenom seksualnošću i fizičkim izgledom pokušava djelovati samostalnije i odraslije no što jest, te instruktorica plesa u domu za zlostavljanu djecu koja se panično boji majčinstva i ponavljanja grešaka vlastite majke, akteri su paralelnih priča o zlostavljanju. One se spletom raznih okolnosti susreću i prepoznaju jedna u drugoj, a samouvidi kao posljedice tih susreta snažno će im utjecati na život.

Oba filma su strukturirana kroz paralelnu naraciju o sudbinama koje se međusobno isprepliću, a Tribuson je - kroz "otrovane" medenjake - inzistirala i na dodatnom okidaču koji je poslužio i kao element oko kojeg je izgrađen vizual i marketinški materijal filma. Naime, film započinje vizualno izuzetno atraktivnom scenom grupe žohara koja upada u trgovinu namirnicama i kontaminira bademe. Tu svakako treba pohvaliti vrlo uvjerljive digitalno generirane intervencije, uz pomoć kojih su kreirane dinamične, mračne i bajkovite scene kojih se ne bi posramila niti holivudska A-produkcija. Na njih se nadovezuje scena u kojoj upoznajemo Vericu koja telefonirajući policiji priznaje da sebe smatra djelomično odgovornom za blagdanski slučaj masovnog trovanja hranom. Uz sve to, scene u kojima se pojavljuju zlosretni Veričini medenjaci, u čijim sastojcima se nalaze kontaminirani bademi, izuzetno su naglašene i korištenjem pretjerano didaskalijskih specijalnih efekata. Nažalost, uloga medenjaka u razvoju i raspletu fabule ne opravdava takvo prenaglašavanje jer splet okolnosti koji spaja glavne aktere priča ima potpunog smisla i bez njih, te ne funkcioniraju kao glavni poticaj priči kako je sugerirano odmah pri početku već više kao simpatičan blagdanski detalj i eventualni katalizator određenih situacija ne toliko bitnih za razvoj same priče.

U konačnici, Sve najbolje Snježane Tribuson vrlo je zabavno, vizualno atraktivno i dinamično ostvarenje koje ispunjava žanrovska očekivanja i konvencije. Humor kroz koji je ispričana blagdanska priča o usamljenosti i potrazi za ljubavlju neusiljen je i pitak, a i sporedni likovi koji komentiraju i analiziraju muško-ženske odnose iz različitih vizura također dobro funkcioniraju u cijeloj priči. Filmu nije za zamjeriti niti povremena predvidljivost koja vodi prema očekivanom happy endu, te će zasigurno polučiti uspjeh kada započne prikazivanje u kino dvoranama zakazano u blagdansko vrijeme. 

Trampolin se, s druge strane, može pohvaliti uspješnim izbjegavanjem stereotipa i banalizacije te nepredvidljivošću: do zadnjeg trena ne znamo koju presudnu odluku će donijeti likovi, a u isto vrijeme se možemo saživjeti s njihovim dvojbama i shvatiti težinu i kompleksnost situacija u kojima se nalaze. Gluma je uvjerljiva, a situacije i dijalozi kroz koje likovi prolaze mučni i realistični. Jedina veća zamjerka mogla bi ići neujednačenom ritmu filma jer pred kraj događaji ključni za rasplet nižu se pretjeranom brzinom koja pomalo odaje dojam da je rađen u nedostatku vremena. Srećom, taj dojam popravlja vrlo poetičan kraj, u kojem se priče glavnih akterica razilaze i koji intrigira neizvjesnošću: hoće li uspjeti izaći iz začaranog kruga nasilja i ponavljanja devijantnih obrazaca ponašanja? Hoće li njihove buduće sudbine ponoviti isti ciklus ili će samouvidom koji su si međusobno nametnule uspjeti promijeniti taj tijek?

Trampolin je naišao i na zaslužene pohvale dijela novinara i gledatelja kao film koji ima i važnu, iako nenametljivu, edukativnu notu o pravnim mogućnostima pomoći u slučajevima obiteljskog nasilja. Nažalost, film je u Areni prikazan u vrlo kasnom terminu zbog čega je izgubio dio gledatelja, što je međutim razočaravajuć, ali očekivan izbor zbog nekolicine eksplicitnih prikaza maloljetničkih spolnih odnosa. 

Oba filma su često spominjana u različitim medijima kao ženski filmovi. Iako u najširem mogućem smislu pojam ženskog filma obuhvaća i označava sve filmove čije su autorice ženskog roda i koje u fokus stavljaju ženske likove, kroz niz konferencija i intervjua je bilo vidljivo kako su obje autorice relativno nesklone navedenom terminu. Česti fenomen u kojem autorice više ili manje odrješito odbijaju vezivanje termina ženski film uz svoja ostvarenja je u domaćoj kinematografiji bio najjasnije izražen u slučaju nagrađivane redateljice Ivone Juke koja je svojedobno u intervjuu za jedan portal izjavila kako ne voli podjelu na muške i ženske filmove jer ju doživljava kao diskriminaciju i getoizaciju.

Nesklonost određenog broja autorica prema pojmu ženski film ima brojne uzroke, a jedan od njih je svakako problematičnost i višeznačnost samog pojma. Često ga se, pogotovo u pop medijima, koristi kao izraz za filmove namijenjene ženskoj publici, što nerijetko negativno asocira na pretjerano romantiziranje i banaliziranje realnosti, te estetsku i sadržajnu sladunjavost i površnost (primjerice, Confessions of a shopaholic, 2009), a s druge strane, kao dijametralnu suprotnost, u idealnom smislu označava filmove koji funkcioniraju gotovo kao kontra-kinematografija, koja s jakim kritičkim odmakom od patrijarhalne ideologije i narativa problematizira specifično ženske tematike i ruši tabue, s naglašeno feminističkom perspektivom (Working girls, 1986). Termin ženskog filma je ne samo nejasno definiran i upotrebljavan, već i ambivalentan.

U tom smislu jasnije je odbijanje dijela ženskih autorica da ih se vezuje uz pojam ženskog filma, pogotovo onom dijelu koji se bavi rodno općim tematikama i obraća široj publici. Kroz namjeru da ih se prepozna isključivo kroz umjetničku kvalitetu njihovih ostvarenja, a ne kao rodno označene ili usmjerene autore, takav stav je samorazumljiv: s obzirom da je ženski film u smislu žanra vrlo nedefiniran pa čak i upitan zbog nepostojanja formalnih konvencija, najviše o tome hoće li moći biti definiran kao takav, na koncu ovisi o samoj autorici. 

Sve najbolje i Trampolin, iako su im u fokusu ženski likovi, nemaju naglašen feministički pogled niti se obraćaju specifično ženskoj publici. Smatram kako je glavni razlog zbog čega ih se u medijima često forsira kao ženske filmove konstantna podzastupljenost ženskih autora što ih čini na neki način "neuobičajenijima" te stoga kao zanimljivost koju treba istaknuti. U tom kontekstu, glavni problem nije definicija pojma ženskog filma (koji već sam po sebi zbog svoje kompleksnosti zaslužuje posebnu temu) već definicija uzroka zbog kojih je udio ženskih autora u kinematografiji toliko porazan - samo 5% redateljica u  hrvatskoj igranoj produkciji (podatak se odnosi na razdoblje od 1990. do 2009) naznačava postojanje dubljeg i ozbiljnijeg problema izrazite rodne nejednakosti u filmskoj industriji - problema o kojemu se tek posljednjih godina počelo pričati i koji zaslužuje intenzivniju javnu raspravu.

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 17.08.2016

VEZANE VIJESTI

Nostalgije mentora i borbe gojenaca

Piše: Silvestar Mileta

Pomutnje Lane Kosovac i Generacija '68 Nenada Puhovskog dva su dokumentarna filma u nacionalnom natjecateljskom programu 63. Pula Film Festivala.

Glas za budućnost

Piše: Iva Rosandić

U Saulovom sinu Lászla Nemesa opća su mjesta stradanja potisnuta pred iskustvom čovjeka koji u dehumaniziranom svijetu nastoji ostvariti privid ljudskosti.

Vrijeme je za neke druge priče

Piše: Dejan Kršić

U suradnji s časopisom ČIP donosimo analizu filma Zvizdan Dalibora Matanića.