Dospjeti u zemlju, izrasti iz zemlje | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Dospjeti u zemlju, izrasti iz zemlje

Izložba The Passage, realizirana u suradnji Selme Banich, Marijane Hameršak i kolektiva Žene ženama, obilježava živote žrtava okrutnog režima na granicama Europske unije.

Piše: Maja Flajsig
  • A
  • +
  • -

...oni dižu žice, oni priječe put

oni tuđe neće, a svoje ne daju

a ta bi rijeka da ih veže, da ih veže, a ne dijeli...

Martin Ladika, Rijeka da nas veže

 

Biljno sljepilo, odnosno plant blindness, koncept je koji tumači ljudsku nemogućnost percipiranja biljaka u okolišu, kao ičega drugoga doli kulise. Godine 1999. skovali su ga botaničari i nastavnici biologije James H. Wandersee i Elisabeth E. Schussler razmatrajući nedostatak prepoznavanja biljaka kao integralnih dijelova ekosustava, manjak razumijevanja za to kako biljke žive i kako utječu na naš svakodnevni život. Njihovo istraživanje ukazalo je na antropocentrično rangiranje biljaka kao inferiornih u odnosu na životinje i stoga nedostojnih razmatranja. Iako je njihovo inicijalno istraživanje započelo u američkim školama, daljnji je tijek pokazao da se fenomen zbiva u svakoj pori društva. Međutim, ljudsko selektivno sljepilo spram različitih sudionika zajednice nije ograničeno samo na druge vrste, već se zbiva i unutar njihove vlastite.

Takvo je sljepilo u svojim umjetničkim radovima artikulirao poljski umjetnik Krzysztof Wodiczko, pri čemu se ponajviše ističe rad Guests iz 2009. godine, izložen u poljskom paviljonu na 53. Venecijanskom bijenalu. U tom radu autor adresira nevidljivu prisutnost ljudi koji su migrirali u Italiju iz Rumunjske, Poljske, Ukrajine, Pakistana i mnogih drugih zemalja. Naime, interaktivna se instalacija sastoji od projekcije mutnih, ali osvijetljenih prozora uklopljenih u arhitekturu paviljona, zahvaljujući kojima je moguće vidjeti siluete ljudi i čuti njihove razgovore. Oni peru prozore, čiste podove i obavljaju druge radnje, a iz njihovih razgovora razabiru se problemi na koje nailaze pri legalizaciji boravka, zapošljavanju i mnogim drugim aspektima svakodnevice. Tihana Bertek u svom tekstu Aktivizam/Stranci objavljenom u zborniku Kritika/Teorija/Pojmovi u novoj hrvatskoj umjetnosti iz 2017. godine zaključuje da "Wodiczko na taj način ukazuje na ambivalentan položaj imigranata: znamo da su oko nas, ali ih zapravo ne primjećujemo".

Doista, u trenutku u kojemu osvještavamo u kolikoj mjeri ne percipiramo egzistenciju drugih  polako počinje svitati i promišljanje o kolektivnom sljepilu za ranjive skupine društva koje se nalaze u našoj neposrednoj blizini. Štoviše, riječima Melike, članice kolektiva Žene ženama, na svega desetke kilometara od Zagreba ljudi umiru u očajničkim pokušajima prelaska granice. U bijegu pred ratom, nasiljem ili siromaštvom oni umiru od smrzavanja, pada s visine ili utapanja u rijekama. No priroda nije ta koja ih ubija, oni umiru zbog nemilosrdnog režima u kojemu su neki životi, životi ljudi s određenom putovnicom, vrijedniji od drugih. Zbog zakona koji tako nalažu, zemlja u kojoj ljudi izgube život dužna je pokopati mrtva tijela ljudi čiji spomen ostaju anonimni, zaboravljeni grobovi koji se nalaze diljem Karlovačke županije i uzduž granica prema tzv. "tvrđavi Europi".

U nastojanju da se ti nevidljivi izgubljeni životi ljudi u pokretu komemoriraju kroz snažnu solidarnu i političku poruku nastao je projekt The Passage predstavljen izložbom koja se održala u svibnju u Živom ateljeu DK. Projekt je osmislila i kurirala Selma Banich u suradnji s Marijanom Hameršak, ostvaren je u suradnji sa spomenutim kolektivom Žene ženama, a organiziran u polivalentnom partnerstvu s Teom Vidović iz Centra za mirovne studije, Cyrille Cartier iz Živog ateljea DK i, ponovno, Marijanom Hameršak, koja vodi istraživački projekt ERIM (Europski režim iregulariziranih migracija na periferiji EU: od etnografije do pojmovnika) pri Institutu za etnologiju i folkloristiku. U susretu znanstvenog projekta, institucija, inicijativa i pojedinki oblikovana je zajednica žena koje kroz solidarnost njeguju onu elementarnu stvar – biti ovdje za druge, u najširem mogućem smislu. Stvarati novi ekosustav jednakovrijednih pojedinaca.

Polazišna faza projekta The Passage odvijala se tijekom ljeta i jeseni 2020. godine. U tom su razdoblju istraživačice ERIM-a zajedno sa Selmom Banich i drugim suradnicama pošle na terensko istraživanje Karlovačkom županijom. U šumama i rijekama te županije gdje izletnici odlaze zabavljati se i opuštati, speficične biljke su zasigurno nevidljive većini, vodimo li se teoremom o biljnom sljepilu. Međutim, u tom krajoliku žive i kroz njega prolaze i mnogi drugi o kojima se ništa ne zna. Njihove priče ostaju nevidljive. Radi se o području najčešćih i najsmrtonosnijih klandestinskih prelazaka iz BiH u Europsku uniju, o kojima istraživačice pokušavaju zabilježiti što više, učiniti te priče vidljivim i stvarnim. Usredotočeni na itinerare stradalih, lokalna groblja i mjesta smrti na granicama, sudionice istraživanja zapodjenule su intervjue s različitim akterima o njihovom angažmanu, praksi i protokolima u svezi s ljudima koji su umrli na putovanju ka "tvrđavi Europi".

Od posebnog su značaja bili razgovori sa službenicima i predstavnicima nekih pogrebnih agencija i komunalnih poduzeća. Marijana Hameršak informacije o poginulima krenula je pratiti još 2016. godine, a baza podataka stradalih pri pokušaju prelaska granice otad nesmiljeno raste. Nastavilo ju se zajednički uređivati u okviru inicijative Dobrodošli, dok je prošle godine revidirana i spojena s bazama koje su neke druge transnacionalne inicijative aktivista, novinara, umjetnika i znanstvenika radile za zemlje regije. Tijekom navedenog terenskog rada istraživačice su se suočile s nevidljivošću i anonimnošću grobnih obilježja i ljudi koji se nalaze pod zemljom, ali i s gorkim paradoksom koji pojašnjava Selma Banich: "Proganjane, ponižavane i potpuno dehumanizirane sad, u trenutku smrti, te osobe dobivaju to mjesto pod zemljom, dobivaju komad tla u Hrvatskoj. Čak i mrtvo tijelo ima više prava i zaslužuje više dostojanstva negoli živa osoba u pokretu." Iz ovih se saznanja stvorila potreba za komemoracijom izgubljenih života, za iskopavanjem istine. Jer mjesta smrti ovih ljudi nisu samo mjesta individualne tragedije, njih se valja kolektivno sjećati kako ne bismo zaboravili, kako bismo učili i pamtili o nemilosrdnim režimima, o hipokriziji, o dehumanizaciji i o vlastitoj poziciji i mogućnostima djelovanja. Tako je nastalo memorijalno platno, na kojem su radile sve sudionice ovog procesa.

Takav tip kolektivnog stvaranja Žene ženama su po prvi puta javno predstavile tijekom prošlogodišnjeg Noćnog marša u sklopu obilježavanja Dana žena. Tom su prilikom članice kolektiva nosile transparent "Ne mogu nas sve pobiti / love and rage", čiji pokretački duh je i ovoga puta bila Selma Banich. Tijekom radionice krojenja, kolektiv je izradio transparent, tekstilni rad s vrlo snažnom porukom kojom odjekuje solidarnost sa svim ženama, ali i sa svima potlačenima na granicama.

Slijedeći sličnu metodologiju zajedničkog rada sa ženama koje su prošle migrantski put, početno terensko istraživanje u Karlovačkoj županiji organski se razlistalo u komemorativnu praksu stvaranja memorijalnog platna. Sakupljajući pojedino lišće, bilje i latice duž rijeke Save i širom brdovitog Jelenovca kolektiv Žene ženama, koji se s punim pravom može nazivati umjetničkim, vratio se u zemlju, na mjesta slična onima gdje ljudi gube živote. Bila je jesen i odumrlo lišće se krenulo stapati s tlom, stvarajući plodnu podlogu za rast nekih novih biljaka. Iz zemlje i natrag u zemlju. Biljke i lišće umjetnice su potom zamotale u platna u koja su se tehnikom botaničkog printa utisnule boje i teksture,stvarajući najzad jednu drugačiju plodnu podlogu na kojoj je svaka biljka postala vidljivom. Na njoj su u drugoj etapi kolektivnog stvaranja, u kojem su sudjelovale Ana Dana, Chandrelle, Cyrille, Eva, Fatma, Iva, Ivna, Jasenka, Josipa, Kiana, Kimia, Lija, Madina, Marijana, Melike, Mojca, Nibal, Romana, Safaa, Samaneh, Saghar, Sara, Selma i Yazman, prema crtežima Ene Jurov vezle portrete ljudi koji su izgubili život pri pokušaju prelaska granice.

Kulturna antropologinja Iva Grubiša, ujedno i članica kolektiva Žene ženama, u radu Mi i Oni? Kulturnoantropološko propitivanje terenskog iskustva u Slavoniji iz zbornika Kamp, koridor, granica napominje kako se osobe koje prisilno prelaze granicu dominantno shvaćaju kao isključivo humanitarni subjekti koji ne postoje kao individue, već samo kao dio depolitizirane mase, amorfne, bezlične i nijeme. Naspram takvog poimanja, kolektivu je bilo izrazito bitno doznati priče poginulih osoba, pristupiti im kao pojedincima koji imaju svoj identitet, obitelj, prijatelje i zajednice. No jednako tako, bilo je od prijeke važnosti i da osobe koje ih komemoriraju nisu anonimna i nevidljiva grupa već osobe koje imaju svoje identitete.

U susretu igle i konca, tijekom sporog i kolektivnog procesa vezenja, susrele su se priče i pripovijedanja, dogodila se simbolička razmjena između onih kojih više nema i onih koje su i dalje ovdje. Slijedom toga, nastajale su i priče, dnevnički zapisi koji bilježe iskustvo samog procesa, ali i poistovjećivanje s poginulim osobama. U prostorima Živog ateljea DK, otisnute priče mogle su se naći na radnom stolu, uz šivaću mašinu, bilježnicu skica Ene Jurov, video gotovo ritualne izrade memorijalnog platna Sare Salamon i zvučnik na kojem se emitira zapis "krajolika smrti", koji je zabilježio Adam Semijalac. Uz njih, na stolcu se nalazi ruksak kao simbol mučnog putovanja preko zelene granice koju su Anouar, Eslam, Soki, Abdullah, Ali, Raki i mnogi drugi čiji je portret izvezen pokušali prijeći. 

Melike iz kolektiva Žene ženama mi govori kako ih razumije, jer je i sama bila na tom putu. Ona je srećom uspjela, no oni nisu. Yazdan mi u razgovoru na savršenom hrvatskom pripovijeda: "Dok sam pročitao informaciju o pokojnom Abdullahu, shvatio sam da on i ja imamo poprilično istu priču, jer i on je pobjegao iz svoje zemlje, a ja isto. On je dobio naljepnicu 'MIGRANT', i ja sam to dobio, ali ta naša imigracija je bila obavezna jer ni jedan od nas nije htio napustiti svoju matičnu zemlju. Ta imigracija nije po volji, već nešto što smo trebali učiniti kako bismo mogli na neki način dobiti zaštitu i spasiti svoj život." 

Planski (politički) usmjerena funkcionalizacija jezika uzrokuje različite prijepore u poimanju ljudi koji prelaze granicu. Pritom se taj prelazak nerijetko percipira kao "ilegalan", što kulturni antropolozi Duško Petrović i Romana Pozniak (također članica kolektiva Žene ženama) dekonstruiraju u radu Tražitelji azila kao prijetnja: "Napominjemo da je kategorijalna podjela na tražitelje azila i 'ilegalne' migrante posljedica državnih migracijskih politika kojima se reproducira sustavno nepovjerenje prema migrantima i tražiteljima azila, ona služi i kao legitimacijsko načelo sigurnosnih diskursa." Međutim, i pojmove kao što su "migranti" i "izbjeglice" treba pažljivo promišljati i redefinirati, pa je i u ovom tekstu izbjegnuto korištenje oba termina. Emma Haddad postavlja to ključno pitanje u istoimenom radu Tko (ni)je izbjeglica? iz 2004. te ističe kako se za tako širok pojam jedna sveobuhvatna definicija doima teško dostižnom. Stoga je upravo jedan od ciljeva istraživačkog projekta ERIM izrada pojmovnika tj. mreže etnografski dokumentiranih i analitički elaboriranih pojmova koji su jednim dijelom predstavljeni i u deplijanu projekta The Passage, poput postmortem itinerary, border deaths, counter-memorialization...

Maurice Stierl definira potonju kao praksu baziranu na sjedinjavanju patnje i tuge za pojedinačnim i općim gubicima s radikalnom kritikom "EUropskih" graničnih režima. Memorijalno platno u Živom ateljeu DK, u sobi pokraj one u kojoj je predstavljen radni proces, rezultat je takve kolektivne prakse. Rezultat je to zajednice koja je odbacila koprenu sljepila, koji jasno vidi sve pojedince, sve oblike života kao jednakovrijedan dio ekosustava. U ljepoti biljnih tekstura i minucioznih šavova memorijalnog platna miješaju se tuga, bijes, jad, fascinacija, duboka zahvalnost i osjećaj zajedništva. Portreti onih kojih više nema na zasebnim su platnima koji su međusobno spojeni, tvoreći istodobno turobnu i uzvišenu viziju kolektiva. Dojam je postignut i zahvaljujući nosivoj konstrukciji koju je projektirala Ana Dana Beroš, članica kolektiva, a koja omogućuje pogled s druge strane platna. Pogled na nesavršene šavove, na končiće koji vire pripovijeda o iscjeljujućem i katarzičnom procesu.

Naposljetku, iz bijesa, tuge i mraka tamne zemlje ipak izniče nada. U sklopu izložbe The Passage ona se materijalizira u obliku sjemena. Kako članica kolektiva Jasenka poetično zaključuje: "Iz zemlje je sve krenulo. To je zatvaranja ciklusa i dokaz da je život moguć, da život teče i dalje." Sjeme je prelazilo granice i najzad doputovalo iz Irana, Australije, Zaprešića, Zadra i Vukomerića. Sendy Osmičević, čuvarica sjemena koja je pri ZMAG-u osnovala Društvenu banku sjemena, umjetničkom je kolektivu održala radionicu o Banci, te su potom u simboličnom zalogu za budućnost članice kolektiva posijale sjeme, naznačivši ujedno i pokretanje feminističke migrantske banke sjemena. Sadnice perzijskog bosiljka, sikirice, mungo graha i drugih biljaka nalazile su se na "radnom" stolu u prostorijama Živog ateljea DK, ravnopravne ostalim dionicima procesa. Dapače, posjetioci su bili pozvani preuzeti ih kao životni artefakt izložbe i čitavog procesa memorijalizacije, istovremeno djelujući kao poticaj na "revolucionarni čin" vrtlarenja i održavanje ideje rasta i razvoja prema svjetlijoj budućnosti za sve nas. 

U svojoj zabilješci tijekom procesa vezenja portreta, Samaneh iz kolektiva Žene ženama piše: "Dok sam vezla njegovo lice na tkanini, razmišljala sam: duboko, polako. Gotovo sam ga mogla čuti kako mi tiho govori: "Nastavi dalje, ja sam sjeme, ovo nije moj kraj.” Svaki pad nije i završetak. Neki su padovi početak. Čula sam ga kako mi je rekao: "Bit ću najbolje drvo pod suncem. Sunce nema granice. Ono sja svima."

 

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 09.06.2021

VEZANE VIJESTI

Unija je odgovorna za nasilje

Pripremio: Lujo Parežanin

Protestna akcija vrati-metak kolektiva Transbalkanska solidarnost proziva Europsku uniju zbog terora nad migrantima koji se odvija pod njezinim financijskim pokroviteljstvom.

Migrantska kriza je kriza Zapada

Piše: Ivana Vukušić

Izložba Getting across u splitskoj Galeriji umjetnina granice sagledava ne kao mjesta razdvajanja nego, upravo suprotno, kao mjesta doticaja i zbližavanja.

Migrantski san novogodišnje noći

Piše: Davor Konjikušić
Recentni tragični slučajevi na našim granicama svjedoče nastavku bešćutnog savezništva ovdašnjih vlasti u odnosu prema izbjeglicama.