Downtown scena otvorila N.O. JAZZ festival | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Downtown scena otvorila N.O. JAZZ festival

O solu koncertu njujorškog kontrabasista Williama Parkera i trija Mephista čitajte u tekstu Stjepana Jurekovića koji će vas ovaj tjedan izvještavati s ovogodišnjeg N.O. JAZZ festivala.

Stjepan Jureković
  • A
  • +
  • -

Još miris parfema zagrebačkih šminkera i šminkerica nije niti ispario iz koncertne dvorane Hypo Expo centra, a u gradu je već započeo festival koji svojim programom predstavlja dijagonalnu suprotnost, šaku u oko, Kokanovićevom Zagreb jazz festivalu. No tisuću se razgaljenih lica koja su Ornettea Colemana u nedjelju navečer frenetičnim apluzom izvukla na dva bisa nije moglo vidjeti i sinoć u auditoriju Teatra &TD. Nije bilo dama u večernjim haljinama niti perspektivnih tridesetogodišnjakinja u salonkama. Nije bilo ni u odijelima prikrivenih nabildanih redara koji ti se unose u lice i pitaju te: “Imate li svoje mjesto u dvorani gospodine?” Ne, na N.O. JAZZ festivalu vlada puno opuštenija atmosfera. Mogli bismo reći čak ljudska.

Mnogim čitateljima vjerojatno se sada postavlja pitanje čemu uopće vući paralelu između Kokanovićeva festivala i festivala gospodina Mate Škugora. Ni jedan ni drugi baš ne vole da ih se u medijima spominje unutar iste priče, a novinarske insinuacije o međusobnoj konkurentnosti njihovih festivala već su davno istrošena tema. Nema više ni vremenskih niti prostornih preklapanja kao što je to bio slučaj u prve dvije godine Jazz Zg-a. Štoviše, ova su se dva organizatora zaista potrudila da zagrebačka jazz publika bez stresa uživa u desetak dana neprekidnog jazz programa. No, ipak postoji taj jedan faktor koji posjetitelja oba festivala neizostavno vuče na usporedbe, a krivac za to je upravo, ni kriv ni dužan, sami Ornette Coleman. Naime, Coleman je jednom davno (točnije krajem pedesetih godina dvadesetog stoljeća) bio zloglasni inovator jazz glazbe, čovjek koji je jazz improvizaciju odriješio standardne forme, čovjek čijim je radom jazz otvorio svoja vrata avangardnom pogledu na glazbene oblike. Njegov zagrebački nastup bio je najavljivan upravo pod tim credom i najava je uspjela. Coleman je uspio privući publiku znatno brojniju od uobičajenih miljenika avangardne i free jazz glazbe. I baš zato posjećenost festivala koji je istinski posvećen takvoj glazbi, može poslužiti kao egzaktan, numerički instrument za snobizam naše glazbene publike. Pitamo se kako bi život Mate Škugora i kakav bi program njegova festivala bio kada bi odaziv publike bio isti kao i na Kokanovićev.

Sva sreća, tomu nije tako pa u kompleksu Studentskog centra i dalje možemo, kao i nekoć u KSET-u, uživati u zvucima glazbe koja još uvijek nije opterećena bezuvjetnim odobravanjem publike.

N.O. Jazz festival započeo je kao i prethodnih sedam godina bez imalo pompe. Nije bilo slavodobitnih govora organizatora i njegovih partnera. Umjesto uvodne demagogije tipa "Unatoč svemu spjeli smo....bla bla bla....i nakon osam godina mi smo i dalje....bla bla bla..." na pozornicu &TD-a šutke je izašao čovjek, po svom radu vrlo dobro poznat okupljenoj publici, uzeo u ruke kontrabas i započeo svoj jednosatni solistički koncert. William Parker glazbenik je čiji angažman od sredine devedesetih čini okosnicu cijenjene njujorške downtown scene. Naime, devedesete su u svijetu jazza bile godine kada se najviše pažnje poklanjalo mainstream umjetnicima takozvanog hard bop usmjerenja. Ostavština Ornetta Colemana, Cecil Taylora i Alberta Aylera na trenutak je bila zanemarivana, naročito baš od njujorške jazz kritike. U takvoj situaciji, Parker čija karijera se još i tada među kritičarima veže uz sviranje s Taylorom tijekom osamdesetih, oko sebe okuplja krug vrsnih glazbenika koji s njim dijele slične glazbene svjetonazore. Tijekom godina reputacija njojorške free jazz scene ponovo počinje rasti i danas predstavlja jednu od najbitnijih glazbenih scena na svijetu. Svojim sinoćnjim koncertom William Parker uspio nam je pokazati i zašto je tome tako.

S prvim taktom svojeg maratonskog sola Parker je započeo demonstraciju ne samo svoje vještine već i cijelog koncepta koji se obično veže uz spontanu, improviziranu glazbu – neproračunato skakanje s teme na temu, s fraze na frazu, pravilo da ni jedna ideja ne smije biti prerazrađena jer samim time već upada u polje programske glazbe. Možda trenutno po tom pitanju i najreprezentativniji kontrabasist na svijetu, Parker oduševljava konzistentnošću i maštovitošću koja ga vodi iz jedne figure u drugu. Nezaustavljiv slijed naoko nepovezanih ideja, slušatelja vodi cestom oštrih okuka i naglih zaokreta. Iz početka, Williamsova tehnika ono je što svakako privlaći pažnju, no nakon nekog vremena i najpozorniji promatrač gubi se u mnoštvu nedorađenih impresija. Nedorađenih u tom smislu da nema ukrasa, za ukrašavanje nema vremena. Mora se ići dalje jer ideje frcaju poput iskri u mehaničarskoj radnji. Prvu polovicu sola Parker je izveo gudalom. Prešavši na standardnu kontrabasističku tehniku sviranja prstima, njegov je koncert izgubio nešto na svojoj impresivnosti. I dalje solirajući u free maniri, druga se polovica sola ipak kretala oko jedne teme, oko jedne referirajuće točke tako da je lagano urazumio onaj kaos koji je u slušatelja proizveo prvom polovicom. Koncert je poprimio malo grublji karakter. Parker čupa žice i svira grubo, čak tvrdo. Nakon nadahnutog prvog dijela, kako se koncert bližio kraju tako se i u sviranju čak i ovakvog iskusnog improvizatora počeo osjećati zamor. No nije lako odraditi sat vremena sola bez pomoći drugih glazbenika koji te konstantno guraju naprijed ili ti njihova svirka pruža priliku da se tu i tamo odmoriš. Zaokruživši nastup s nekoliko završnih figura Parker je najavio da će sada dame preuzeti koncertnu palicu.

Nakon polusatne pauze, predstavljanje downtown scene se nastavilo. Naime, na čelu grupe Mephista nalazi se Ikue Mori, glazbenica koja je karijeru započela u bendu DNA, njujorškim sudionicima No Wave pokreta koji je ostvario značajan utjecaj na odnos rock glazbenika prema free glazbi. Tijekom osamdesetih Ikue Mori profilirala se u samostalnu autoricu eksperimentiravši s elekronskom glazbom i ritam mašinama. Surađivala je sa svim jačim imenima njojorške scene, od Marca Ribota do Johna Zorna. U Zagreb je došla sa svojim najnovijim projektom u kojem uz nju sudjeluju još i Sylvie Cuorvoisier za klavirom i Susie Ibarra za bubnjevima. Njihova međuigra zasnovana je na kontroliranoj buci, više na kolorističkom oslikavanju zvučne slike negoli na realizaciji i razrađivanju konkretnih ideja. Ikue Mori ne diže pogled sa svojeg laptopa očito duboko kocentrirana na obradu sitnih zvukova kojima dočarava atmosferu pojedinih kompozicija. No, ona kao da i ne vodi glavnu riječ u bendu. To bi se prije moglo reći za Courvosier koja minimalističnim pristupom klaviru i maštovitim tretiranjem klavirskih tipki i žica najviše zaokuplja pažnju i konkretizira melodijski razvoj kompozicija. Bubnjarka Ibarra nema širok raspon tehničkog znanja, ali svira osjećajno i time daje ovom triju notu ljepote. Jednako kao i Parker, koncert završavaju bez većih uzbuđenja, ali ipak vidno ohrabrene pozitivnom reakcijom publike.

Škugor nije mogao svoj festival započeti bolje nego predstavljanjem downtown scene. Ta scena trenutno ima neosporni autoritet u svijetu improvizirane glazbe i najbolji je suvremeni odgovor na izazove koje je Ornette Coleman postavio prije više od pola stoljeća. Upravo zato interesantno je kako su se stvari između Zagreb Jazz festivala i N.O. JAZZ festivala ove godine postavile.

Više o programu ovogodišnjeg N.O. JAZZ festivala možete čitati u našoj rubrici Najave.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 06.11.2007