Doživjeti stotu (pjesma starih Grka) | kulturpunkt

Doživjeti stotu (pjesma starih Grka)

Nije bitno jeste li umirovljenik s minimalnim primanjima ili prezadužena država jer izgleda je da, kako sada stvari stoje, sve dopušteno u ljubavi i ekonomiji.

Piše: Robert Perišić

FOTO: Vatroslav Miloš

"Novac na ruke, 0% provizije, crna lista ne smeta, rizik valutne klauzule je prošlost", piše masnim slovima u najprodavanijem hrvatskom oglasniku, Plavom oglasniku (20. 6. 2011), što hoće reći da će tu kredit dobiti i onaj tko je na nacionalnoj crnoj listi neplatiša kredita. Zanimljivo. Odakle toliko povjerenja u starog neplatišu? 
 
Drugi oglas kaže: "Akcija umirovljenici – akcija bankovnih kredita na ostatak plaće ili mirovine uz promotivnu kamatu od 8%". Sve ovo podsjeća pomalo na Grčku – uz određenu kamatu dat ćemo kredit čak i vama, a poslije je naša briga kako ćemo s vama. 
 
Neki od oglasa su doista neobični, kao jedan pod naslovom "Umirovljenici bez ograničenja" koji nudi kredite umirovljenicima "do 99. godine, do 70.000 kuna, do 8 godina", uz optimističku napomenu: "Čak i ako vam obustave prelaze 2/3 primanja!". Znači tako: penziću koji ima 99 godina oni daju kredit na 8 godina, dakle, do 107. godine, bez obzira što mu dvije trećine penzije ide na prethodne kredite. Kako vidimo, budite bez brige - nikad nije kasno za kredit!
 
Jedan oglas ide i malo dalje te, nudeći kredite "do 10 godina", uključuje i magičnu brojku, napominjući: "Posebno pogodno za umirovljenike do 100-te godine". Ne znam zašto, tu mi počne vrtjeti u glavi stara Dugmetova stvar: "Mora da je jeziva gnjavaža u životu doživjeti stotu…". Ta pjesma bi svakako trebala svirati u tom sumračnom uredu gdje ulazi penzić sa štapom da se zaduži do 110-te. Zamislimo uopće taj ured… Pisac domaćih krimića koji želi istraživati mogao bi nazvati oglas i tu pronaći inspiraciju. O policajcu da ne pričamo.
 
Čitajući te i slične oglase (koje mi često zakače za brisače pa mi psihodelično šeću po šofer-šajbi kad počne kiša) teško je pomisliti da je lihvarenje u Hrvatskoj zakonom zabranjeno. Mislim, kad je nešto stvarno zabranjeno onda ljudi to ne objavljuju u novinama na jedva prikriven način. Recimo, dosta je teško naći oglas koji bi glasio: "Roba na ruke, 0% provizije, bijeli prah visoke kvalitete za popravak raspoloženja nudimo svima do stote godine starosti". Takve oglase ipak ne čitamo, niti nam ih kače na brisače s brojem telefona, iz čega zaključujem da je droga ipak malo više zabranjena od lihvarenja. 
 
Lihvarenje se, pak, pojavljuje na sudu tek kad se stvar žešće konzumira te ima i mrtvih, kao recimo u članku (prvom kojeg sam izguglao) pod naslovom Osuđeni za lihvarenje, ne i za samoubojstvo žrtve, a koji kaže: "Na Općinskom sudu u Zadru nepravomoćno su osuđeni K. K. (36) na četiri godine i sedam mjeseci zatvora, D. A. (44) i Ž. E. (41) na godinu dana i devet mjeseci zatvora zbog lihvarskog ugovora koji su sklopili s I. M. iz Benkovca, no oslobođeni su krivnje za njegovu smrt. I. M. je od K. K. posudio 30.000 eura uz kamatu od 120.000 kuna. Početkom ove godine I. M. se svjesno kamionom strovalio niz liticu u Obrovcu i poginuo. Samo nekoliko sati ranije poslao je pismo ocu u kojem spominje kako mu trojac prijeti da će mu dijete nabiti na kolac. Napisao je i kako će se strovaliti niz liticu jer se ne može pomiriti s činjenicom da tone sve dublje. Sud je svu trojicu oslobodio optužbi da su ga poticali na samoubojstvo. I.M. je prije smrti vratio ukupno 630.000 kuna (oko 87.000 eura – op. a.)". 
 
Dakle, sud je i tu razmjerno blag – kao da ovi nemaju veze sa samoubojstvom, nego ih se na kraju balade, kad se već mora, tuži samo za lihvarenje. Zanimljivo je to. Odakle tolika popustljivost prema lihvarenju? Razmišljam o tome i sve se nekako bojim da bi stvar mogla biti u tome što je lihvarenje princip koji je dopušten na višim razinama, pa se to nekako prenosi i na niže razine. Jer, ako malo razmislimo o onim oglasima koji stogodišnjacima nude kredite, onda vidimo da tu zajmodavac jako malo brine o tome hoće li mu stari očajnik kredit vratiti. Očito je najvažnije zadužiti žrtvu. Vjerojatno se tu kasnije cilja na neku žrtvinu imovinu. Poslije će se, očito, stvar rješavati "uz malu primjenu sile", bit će tu pokoji šamar, poneki uvrnuti zglob, slomljena čeljust, guranje glave u vodu do gušenja i slične metode. Ako ne penzić, platit će njegovi nasljednici. Dečki koji daju kredite zasigurno imaju razrađen plan. Važno je samo da se luzeri zaduže, ostalo je rutina.
 
E sad, pogledajmo tu Grčku. Svi se zgražaju nad njihovim astronomskim dugom od 300 milijardi eura. Grci su si - kažu naši divni mediji - sami krivi. 
 
Ali, što je s ekipom koja je kredite davala? Mislite da su to bili naivci? Ili da su im, možda, govorili: "Imate 99 godina? Dvije trećine plaće vam ide na povoljne kredite, koje su vam uvalili likovi poput nas? Morate dizati novi kredit? Nema problema – imamo za vas posebnu promotivnu kamatu. Znate, mi smo svjetski bankarski naivci, imate sjajnu prigodu, opelješite nas!".
 
Čitajući domaći oglasnik i promatrajući globalnu ekonomiju, stekao sam taj dojam da je žrtvu najvažnije zadužiti. Dečki koji daju kredite već će se nekako naplatiti. Bit će tu pokoji šamar, poneki uvrnuti zglob, guranje glave u vodu, ali na koncu uvijek negdje postoji neka imovina, bilo od polumrtvog penzića, bilo od njegova nasljednika, koja se može prodati. Može se, recimo, privatizirati elektroprivreda, a može se – kako su Grcima već predlagali – i prodati poneki otok. Divno je to kako, čak i kad penzić umre, uvijek nešto ostane.
 
Možda je, pomišljam, to razlog što je lihvarenje u našem oglasniku prešutno dopuštena djelatnost. Možda zato, pomišljam, što je ono na višoj razini dio sistema. Sve je to slobodno tržište, u kojem svatko donosi svoje rizične odluke, zar ne? 
 
Tu se, eto, radi o tvojoj slobodnoj volji da budeš budala. Zašto si uzimao kredit? Ili zašto je tvoj djedica uzeo kredit? Niste imali love, a nudilo se povoljno, uz brzu realizaciju, bez problema? E pa, sami ste si, onako kolektivno, krivi. Eto vidite, niste razmislili, glupi ste, a čuli smo da ste i lijeni. Nije nam samo jasno zašto se ne drogirate. Zaista, nejasno je zašto svjetski poredak, kao i lokalna država, to ne dopušta. Ako se sistem ne miješa u slobodni izbor i ako je sva odgovornost na žrtvi koja se "sama" upropaštava, onda je nejasno zašto heroin i kokain nisu dopušteni i zašto ih nema u oglasniku. Po logici slobodnog izbora sve je to isto. No, međutim, mi danas imamo državu koja nam ne da pušiti na javnom mjestu, a dopušta djelovanje lihvara u javnom prostoru.
 
Od američkih subprime kredita, koji su se dijelili luzerima praktički po principu Plavog oglasnika, jest i počela svjetska kriza, a da nitko od ponuđača kredita nije odgovarao. Ne, samo su luzeri završili na ulici. A nenaplativi dugovi ("loši papiri") su nacionalizirani, postali opći, prelili su se svugdje te ih, na koncu, plaća čitav svijet.
 
Jasno, onako kako se obračunavaju s narkomafijom, država i globalna politika trebali bi se obračunati i s lihvarskom mafijom na svim razinama. Ali, to bi bio kraj financijskog slobodnog tržišta i trenutne globalne paradigme. Sve dotad, svi su zajedno sudionici u igri i igra je sistemska. Nije tu u pitanju neka greška. Šamari se dijele, zglobovi uvrću, a utopljenici hvataju dah. 
 
Ako imaš manje od sto godina, teško da će te zaboraviti.
Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 27.08.2011