Druželjubivi mizantrop | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Druželjubivi mizantrop

Kako je sve počelo? Kakav je svijet u kojem živimo? Kakve planove ima? Malo o budućnosti, pomalo i prošlosti govori filozof, prevoditelj i teoretičar, Srećko Horvat.

Razgovarala: Antonija Letinić

Siguran put do medijskih zvijezda na našim prostorima uglavnom je uvjetovan kompromitiranjem osobne intime, pripuštanjem fotoaparata u spavaće sobe ili izlaganjem tjelesnih atributa. Prije četrdesetih gotovo i jedini. Pa ipak, dogodi se i koja iznimka od pravila koja ga prema narodnoj uzrečici potvrđuje. Takav je slučaj Srećko Horvat, kolumnist Večernjeg lista, jedan od urednika dvotjednika za kulturu i društvena zbivanja Zarez te član uredništva časopisa Tvrđa i Europski glasnik. Jedva je prevalio drugu polovinu 20-ih, a već je nanizao šest objavljenih knjiga. Mediji su ga nazivali hrvatskim Žižekom. No, zanimalo nas je kako se on s time nosi i kako gleda na svoj uspjeh.

 

KP: Do sada si objavio šest knjiga, a malo ti je godina. Na koji način pišeš i iz kojih poriva?

S. H.: Ima komentara da sam skriboman s čime se ja ne bih složio jer recimo ima perioda u kojima uopće ne pišem. Ovo ljeto, na primjer, uopće nisam pisao, izuzev onoga što sam morao. Poanta je da ja nisam jedan od onih mislioca koji će sjesti i onda kontemplirat o smislu života, svijeta, svim problemima koji nas muče, a onda nakon tri-četiri sata to sve bacit na papir. Moja praksa pisanja je ujedno i praksa mišljenja – za mene nema mišljenja bez pisanja, i obrnuto. Trenutno nešto manje pišem, jer mi je stolno računalo dolje, ja spavam na galeriji, pa kad moram pišat ili pisat moram se spustiti, a onda se najčešće pojavljuje ta metajezična pozicija gdje vidim samoga sebe kako pišem, pa to postaje poput radnog procesa. Prije kad bih pisao na laptopu, vremenska i prostorna ograničenja nisu postojala, pa bih pisao u borbi s nesanicom, u kadi, u tramvaju... Moj prijatelj Andrej Nikolaidis, primjerice, ustaje u 6 i svako jutro piše, ima tu vrstu autodiscipline i naprosto krene pisat. Ja takav proces ne mogu zamislit, što je isto tako problem jer onda više ne postoji granica između posla i hobija da tako kažem.

 

KP: Što je posao, a što je hobi?

S. H.: Prije mi je pisanje služilo kao hobi, pošto sam za kruh zarađivao radeći razne fizičke poslove, od gradnje bina za Thompsona i Balaševića u Domu Sportova, preko "istraživanja tržišta" – kucanja od vrata do vrata – pa do mnogih drugih stvari. Naime moji su roditelji, po povratku iz Njemačke više puta bankrotirali, a zadnji puta smo na Velebitu uzgajali ovce i koze pa sam se tako okušao i u poslu pastira. Uglavnom, zbog tih financijskih uspona i padova bio sam primoran raditi i zarađivati. Onda sam počeo pisati za Vijenac, pa sam se uzročno-posljedičnim nizom prebacio u Zarez i tu su zapravo počeli kapati nekakvi honorari. Iako mi je to bio hobi, postao je neki ljepši način zarađivanja u odnosu na fizičke poslove gdje sam radio od osam navečer do osam u jutro doslovno, a onda bih u devet direktno išao na ispit. Tako je taj hobi postao izvor prihoda da bih danas živo isključivo od pisanja i organizacijskih poslova, dakle Subversive Film Festival, Sajam knjiga u Puli, poslovi oko Tvrđe, simpoziji i slično. I sad više nema razlike između posla i hobija.

 

KP: Zanimljivo je da si se bavio i stočarstvom. Kako izgleda pogled s Velebita na ovo gdje si sada? Ovo što jesi, gdje jesi i ovaj svijet u kojem jesi?

S. H.: Bilo bi preuzetno reći da sam se bavio stočarstvom, moji roditelji su ti koji su se time bavili. Prodali smo stan u Čakovcu, pa djedov stan u Osijeku, pa onda voznu infrastrukturu i kupili jednu staru zbirnu školu na Velebitu, nedaleko Senja gdje su se mama i tata odlučili maknut od svijeta i bavit stočarstvom. Tamo sam prije fakulteta proveo par mjeseci, naučio musti, imao bliske susrete s medvjedima i slično, premda sam tamo odlazio periodički.

Što se pogleda s Velebita tiče - ja bih radije sada bio tamo nego ovdje. Uz prave egzistencijalne probleme – bez struje, bez vode, prvi ljudi tri kilometra od nas, i pitanje što ćemo jesti – to je bio jedan život gdje sam se ajmo reći thoreauovski suočio s onime što je prije bila čista apstrakcija, o čemu sve fantaziramo, što svi romantiziramo. No priroda nije romantična stvar koja je naprosto lijepa. Medvjed zakolje dvadeset ovaca, ti onda tražiš pomoć od države, država pak traži da joj doneseš leševe, njih je medvjed zakopao da se ucrvaju pa ih ti ne možeš naći. Pritom živiš u strahu od toga hoće li medvjed napasti tatu, ali unatoč tome svemu bih radije bio tamo nego ovdje.

Ovaj svijet je veoma zamoran, s previše informacija, previše ljudi, a ja sam druželjubivi mizantrop. Družim se s puno ljudi, okružen sam s puno ljudi, komunikativan sam, znam puno ljudi, i svi su oni meni jako dragi, ali mi često treba odmak. Od navale informacija ovdje naprosto ne mogu pobjeći. Premda sam preko godine u lagodnijoj poziciji nego mnogi moji drugi prijatelji koji imaju full time job, na ljeto recimo, kada oni leže na plaži, ja kupujem sve postojeće novine ne bih li isisao sve informacije koje mi trebaju za posao i preživljavanje. Ili, kako će to lijepo – doduše u jednom drugom kontekstu – reći Barthes u Mitologijama: "Pisac svakako priznaje da ima ljudsku egzistenciju, staru ladanjsku kuću, obitelj, kratke hlače, unuku, itd., ali nasuprot drugim zaposlenicima koji mijenjaju bit pa su na plaži samo ljudi koji ljetuju, pisac svagdje zadržava svoju prirodu pisca". Ponekad je, međutim, potrebno pobjeći od vlastite prirode – i to je meni Velebit.

 

KP: Dosta se baviš filmom, iz njega preuzimaš analogije. Koje je značenje filma i kakvu poziciju misliš da on ima kao kulturno-umjetnički medij koji je dostupan najširoj publici?

S. H.: Film za mene ima dvostruko značenje. Ponekad ga naprosto gledam kao umjetničko ostvarenje u koje ne upisujem nikakva značenja niti iščitavam nekakva značenja iz njega. Međutim to se događa dosta rijetko, a tu dolazimo do drugog značenja a to je da mi on služi kao sredstvo promišljanja smisla ovog svijeta u kojem mi danas živimo. On je kao najrašireniji medij i najpodatniji za analizu nekih recentnih fenomena. Primjerice, film 2012, koji odnedavno igra u kinima, film katastrofe koji je uspio i ispasti katastrofa, zapravo na neki način pokazuje gdje se danas nalazimo.

Radi se o opsesiji apokalipsom, ima sajajan twist - teza da vladajući ne žele obznanit da dolazi katastrofa jer će propast bankarski sustav, no prvo je pitanje zašto ne žele ako će svijet ionako propasti? Eh, ali neće – sagrađene su četiri arke koje će spasit ostatak života, ostatak čovječanstva, osim znanstvenika i vodećih političara na njih dolaze najbogatiji koji mogu platiti mjesto na brodu. No, na kraju se upravo najbogatiji ne mogu ukrcati jer nema dovoljno mjesta pa im je onemogućen ulazak, a ulazi crni znanstvenik koji je personifikacija Obame. On održi patetičan govor u kojem kaže da ako ne pustimo te ljude, ako ih ne spasimo, kakav će biti taj novi svijet u kojem nismo uspjeli spasiti svoju ljudskost, kakav će biti taj svijet od nove godine, ali opet brani današnji humanitet koji brani one najbogatije. I to je u stvari odlična alegorija financijske krize u kojoj je upumpana gomila javnih sredstava u privatni sektor.

 

KP: Studentska bokada se dogodila u jeku krize. Ti si u nju na neki način uključen, ne naravno kao sudionik, ali si dosta angažiran oko nje. Kako bi definirao značenje tog poduhvata u kontekstu našeg društva?

S. H.: Nisam aktivno uključen u organizaciju blokade. Ona je politički događaj par exellence, čak i u badiouovskom smislu, događaj s velikim D, unazad dvadeset - trideset godina. Čak bih uzeo distancu i spram ovih prvoloptaških određenja da je blokada najveći događaj od hrvatske samostalnosti što naravno uključuje interpretaciju da je hrvatska samostalnost veliki događaj, a suzdržao bih se i od onih interpretacija da je najveći događaj od '71. jer onda to dakako priznaje da je '71. bila događaj. Naravno blokada se pokušava mjerit i sa time, međutim mislim da je blokada, ako se već spominje '71, potpuni novum i to ne samo na hrvatskim već i europskim prostorima. Jer, primjerice, oni koji su nedavno bili u Austriji i pratili tamošnji studentski pokret, reći će da se sve svodi na besplatno ispijanje alkohola, gledanje filmova i slično, dok je zagrebački plenum sve to unaprijed isključio.

Mlislim da je ona politički događaj od presudnog značenja, ne samo zbog specifičnog vida organizacije, o tome bismo mogli puno pričati – to je direktna demokracija i participacija sviju na licu mjesta, nego prvenstveno zato jer se konačno izrodio jedan relevantan politički subjekt. To dakle nije politički subjekt koji je organiziran oko nekakvih marginaliziranih skupina, subkultura, koji organiziraju nešto, a dio su alternative. Niti je subjekt organiziran oko predstavničke demokracije, političkih stranaka. To je dakle subjekt koji dolazi s treće strane, subjekt koji je kolektivan, koji je koliko-toliko uspio ostati anoniman i nije ideološki unificiran. U tom subjektu postoje i različite frakcije, marksisti, "spontanisti" kako su ih nazvali, anarhisti, ljudi koji su članovi BBB-a koji idu na utakmice a svejedno sudjeluju na plenumu, zatim ljudi koji rade na Institutu Ruđer Bošković ujutro, a preko noći rade kao redari na fakultetu i slično. To je jedan istovremeno homogen, ali i heterogen subjekt, a predstavlja novum jer ne pristaje na stasus quo, ne pristaje na neoliberalni konsenzus, a ne pristaje ni na konsenzus predstavničke demokracije.

Ono što je zanimljivo jest da taj subjekt pokazuje veliku moć prožimanja i povezivanja s drugim sferama. Studenti su prvi pružili podršku seljacima koji su ljetos zablokirali Zagreb. Sad se radi na povezivanju s radnicima. Oni koji su prvi trebali pružit podršku radnicima nisu to učinili - niti anarhisti, ljevičari, pa čak i desničari - nitko od njih nije pružio podršku radnicima TDZ-a kada su ovi štrajkali usred grada. Ovaj put su studenti ti koji su među prvima dali podršku radnicima Peveca. To je, usudio bih se reći, i glavni razlog zašto vladajuće strukture, uključujući medije koji služe ne samo kao produženi organ vlasti već i kapitala, pokušavaju ocrniti plenum, pokazati da su to komunisti, lijenčine, neradnici, nedemokrati, itd. Činjenica je da plenum nije ograničen na studente i da ima mogućnost širenja borbe i da bi mogao dovesti u pitanje temelje neoliberalnog sustava i konteksta u kojem živimo.

 

KP: Kad smo već dotakli neoliberalni sustav, što misliš o tezi da je mrtav?

S. H.: Ta teza nema osnove. Mnogi su to tvrdili nakon financijskog kraha, pa su još tu tezu htjeli nabildati time da je Marx opet postao bestseller. No, kako tvrde neki teoretičari, neoliberalni sustav je u 21. stoljeću doživio najmanje dvije smrti – prvi puta s 11. rujnom, drugi puta s financijskom krizom, no ono što se pokazalo s tim događajima jest da je on izašao još jači, poput feniksa, iz tih dviju kriza. Dakle 11. rujan je poslužio kao legitimacija za uvođenje unutarnje represije u državama poput SAD-a, Velike Britanije, Njemačke, a s druge stane je poslužio kao legitimacija za provođnje daljnjih ratova u Afganistanu itd., dok je financijska kriza poslužila kao opravdanje da se još veća sredstva iz javnog sektora preusmjere u privatni sektor kako bi sustav spasio one koji su uopće doveli do propasti tog sustava. Dakle, ove dvije krize ga jesu uzdrmale i pružile šanse za nekakav otpor što mislm da je, dakako, dobra stvar, ali unatoč tome on je izašao jači i samolegitimirao se čime dolazi do nove samoperpetuacije sustava koji bi mogao postati samo još jači.

No krize su idealni trenuci za promjenu. To vidimo upravo sa studentskom pobunom koja je došla u vrijeme krize neoliberalizma. To vidimo i u Kaliforniji, gdje žele povećati školarine za 30% i gdje Arnold Schwarzenegger, kako kaže Douglas Kellner "klaun, ali i neoliberal", na račun siromašnih smanjuje poreze bogatih, a onda s druge strane povećava školarine na fakultetima. No upravo te rigorozne mjere dovode do otpora.

 

KP: Što misliš o medijima danas i kritici?

S. H.: Ja imam sreću da u mainstream medijima imam povlašteni status kolumnista, tako da neki obrasci koji izlaze iz usta direktora pojedinih vodećih medija poput one da novinari moraju dolazit u grču na posao jer trebaju misliti na zaradu medija, ja na svojoj koži još nisam osjetio konkretno, i u tom smislu govorim o povlaštenom statusu. Naravno, imam i povlašteni status da djelujem kroz niz marginaliziranih ili alternativnih medija, pritom ovo marginalizirano i alternativno uzimam uvjetno zato jer oni publici do koje je meni stalo nisu niti marginalizirani niti alternativni.

Generalno govoreći, a to je stara teza, možemo vidjeti da je iz mainstream medija nestala bilo kakva ozbiljna kritika, posebice ako govorimo o književnoj kritici. Medije samo zanima tko će se s kime zakačiti, pa ih, recimo, poezija zanima isključivo onda kada se javi neka polemika, kao ona recentna između Ervina Jahića i Nikole Petkovića. S druge strane, urednici kulturnih rubrika nerijetko objavljuju pozitivne recenzije svojih prijatelja, dok autori kritika nerijetko ispunjavaju nečije sitne interese ili udovoljavaju vlastitoj taštini.

No nisam toliko negativan, postoji čitav niz medija koji odolijevaju takvom trendu, samo je pitanje koliko to ljudi zaista čita. Ali čak i to pitanje možemo ostaviti po strani, jer su recimo mnogi moji prijatelji i kolege iz Ljubljane ili Beograda veoma zavidni da u Hrvatskoj još uvijek postoje platforme gdje se još mogu slobodno razmijenjivati ideje bez obzira na interese kapitala i vladajućih struktura, gdje se još može slobodno misliti i govoriti. Da nemamo Zarez, Kulturpunkt, H-alter ili Zamirzine, naš bi prostor djelovanja bio značajno skučen i jedino što bi nam preostalo bili bi emigracija, kulinarstvo ili neki radikalniji vidovi djelovanja.

 

KP: Kako reagiraš na kritike na svoj rad? Kako se nosiš s njima? Što misliš o njima?

S. H.: Normalno je da uz svaki rad, posebice ako je on javan, dolazi i kritika – kako pozitivna tako i negativna. Mislim da su negativne kritike veoma poticajne, ako iz njih možeš nešto izvući, međutim, kritike po obrascu "on meni ide na živce jer se često pojavljuje u medijima", ili "ne sviđa mi se njegova frizura", ili "ide mi na živce jer je objavio 6 knjiga i sjedi u nekom uredništvu", me ne diraju jer nema ništa konstruktivnog u njima. Kritike koje pokazuju da nisu na razini mišljenja me ne diraju. Više mi znači – i oprostit ćete mi na podužem spisku imena – što recimo o mojoj knjizi o ljubavi misle Slavoj Žižek, Andrej Nikolaidis, Mima Simić, Žarko Paić, Ljiljana Filipović, Olja Savičević Ivančević, Ivica Prtenjača, Stjepan Gulin, Dorta Jagić, Darija Žilić, Damir Radić i mnogi drugi moji prijatelji i kolege koji su u njoj pronašli nešto vrijedno čitanja, nego oni koji su je slučajno ili namjerno krivo iščitali. A najviše mi od svega – i oprostit ćete mi na sebičnosti – znači što o njoj misli osoba za koju je uopće i napisana.

 

KP: Povremeno te se naziva hrvatskim Žižekom, a pretpostavljam da ti laska. Što o tome osobno misliš, a kakav stav imaš spram takvih istupa u situacijama kada si sposoban izmaknuti se iz samoga sebe i objektivno sagledati stvari?  

S. H.: Ovdje mogu samo odgovoriti citirajući Paula Valéryja: "Izbjegavam s užasom bilo kakvu odrednicu koju žele da mi pripišu". Činjenica je da je moj dosadašnji rad uvelike obilježen Žižekom. Ne samo da sam preveo i uredio nekoliko njegovih knjiga, već se u mojim tekstovima zasigurno osjeća i njegov velik utjecaj. To je neizbježno kad puno čitaš nekog autora. Od Žižeka ne bježim, i dalje ga rado iščitavam, i ponovo će – ovaj put u sklopu velike konferencije Subversive Film Festivala – doći u Zagreb u svibnju, sada već doista kao Parteigenosse. Međutim, kada bih morao birati nekoga tko je osobno utjecao na moj rad, onda je to svakako Roland Barthes. Za razliku od Žižeka, niti sam ja lakanovac niti sam ekspert za njemački klasični idealizam, niti bih se u bilo kojem drugom pogledu usudio mjeriti s njime. Od Žižeka sam preuzeo paralaktični način promišljanja i propitivanja stvari "iskosa", ali su veći biljeg na put na kojem se trenutno nalazim ostavili semiološka tradicija i poststrukturalizam. Ako pak govorimo o senzibilitetu i onome kako bih volio pisati, kad bih mogao – onda je to prije svega Barthes. Tu je još mnogo autora od Benjamina, preko Kafke i Canettija, pa sve do Rilkea i Eluarda, koji su – a tu ponovo ističem "osobno" – utjecali na mene. I tu, dakako, ne govorim o onom dosad napisanom, nego baš u Barthesovu smislu "pripremi za pisanje".

 

KP: Što bi bio kad narasteš? Gdje se vidiš? Prostor po kojem šetaš je šarolik i širok. Bi li se htio fokusirat na neko specifično područje?

S. H.: Prostor je možda na prvi pogled šarolik i širok, ali su teme ipak međusobno povezane: terorizam je usko povezan s problemom totalitarizma, kao što je ovaj povezan s političkom korektnošću. Knjiga o ljubavi tu doista možda iskače i nadam se da je to nakon knjige koju bismo zajedno trebali završiti Igor Štiks i ja, smjer u kojem ću ubuduće krenuti. Trenutno – zahvaljujući nedavnom bijegu na Cipar – dosta čitam Jalala Toufica, jednog sjajnog libanonskog pisca i filozofa, koji mi služi kao dodatan poticaj za usmjeravanje k jednom osobnijem stilu koji više uopće niti ne cilja na objavljivanje, ali svakako pomišlja na raskid sa standardnim "teorijskim" knjigama. Ne isključujem niti mogućnost da se za deset ili petnaest godina više uopće neću bavit ovim. Kad odrastem želio bih biti kuhar.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 29.12.2009